Biti roditelj danas zna biti i te kako izazovno. Živimo u vremenu u kojem se susrećemo s mnoštvom različitih informacija i ponekad je doista teško odabrati one prave. Svaki roditelj zna koliko mu je vrijedan svaki alat koji mu može pomoći u svakodnevnim situacijama s djecom. Takve alate s mnoštvom roditelja koji ju vjerno prati dijeli i Tanja Hrvatin Šimičić majka dvoje djece koja živi svoju misiju pomaganja djeci da budu viđena, bezuvjetno voljena i poštovana. Kako i sama navodi roditeljima pomaže da stvore temelje u kojima će se njihova djeca razvijati u snažne, otporne, sretne i uspješne pojedince. Kroz Tanjine edukacije i savjetovanja je prošlo više od 3000 zadovoljnih roditelja. Tanja je certificirani savjetnik za roditelje, edukantica Psihoterapije za djecu i adolescente, Integrirane tjelesno orijentirane psihoterapije te life coach. Uživajte u razgovoru koji slijedi.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Draga Tanja, kako je uopće počela Vaša poslovna priča i kako ste i kada shvatili da je pomoć u odgoju vaš životni poziv?
Sve je započelo mojim vlastitim osobnim razvojem, odnosno osobnom psihoterapijom. Moja vlastita iskustva u djetinjstvu i želja za napretkom, promjenama i rastom – potaknuli su me na taj rad na sebi. Završetak magisterija Rani i predškolski odgoj i obrazovanje i ogromna promjena u vlastitom funkcioniranju uslijed osobne psihoterapije, učinili su da sam sve više osjećala žar prema pomaganju ljudima u osobnom razvoju, unaprjeđenju kvalitete života i iscjeljivanju iskustava iz djetinjstva.
Nakon završetka studija i kraćeg rada u dječjim vrtićima, sa suprugom sam odselila u London i završila edukaciju za Strategic intervention coach-a te krenula raditi s ljudima 1:1. Već sam tada na Instagramu gorljivo pisala o odgoju djece.
Tada su mi govorili: “Vidjet ćeš kad budeš imala djecu da nećeš tako kako pričaš”, pa su govorili: “Vidjet ćeš kad budeš imala dvoje… “.
I tako, sada imam dvoje, radim uz maleno dijete od početka, suprug je radio cjelodnevne i cjelonoćne smjene kao liječnik dok sam ja bila s djecom i vodila privatni posao – i mogla sam. Možemo naći izgovor ili se možemo osobno razvijati.
Naravno da svi griješimo pa tako i ja, samo je pitanje tražimo li za to izgovor ili prigrlimo nesavršenost uz samorefleksiju – “kako mogu bolje”.
Pisala sam o odgoju i kad nisam znala da taj konkretni posao koji radim može biti moj posao. Nisam imala viziju. Moja jedina vizija je bila i ostala – ne želim da niti jedno dijete pati. Istina je da je to pomalo djetinjasta vizija jer je nemoguće. Ali, nakon rada s više od 3000 roditelja sigurna sam da postoji jako puno emocionalno zrelijih roditelja i sretnijih obitelji.
Koji su najčešći izazovi s kojima se susrećete u radu s roditeljima?
Ako je to uopće izazov, onda su to roditelji koji na Instagramu traže savjet ne shvaćajući koliko je odgoj i funkcioniranje unutar obitelji kompleksno područje. Ne postoji jedan savjet koji mogu dati i koji će magično promijeniti ponašanje tvog djeteta. Jer ne radi se o djetetu nego o ODNOSU.
Zato u mojim edukacijama roditelji dobivaju i širinu i dubinu kako bi mogli onda u odgoju svoje djece i vlastitom funkcioniranju postupati svjesnije i bolje. No, mogu reći da sada jako malo takvih roditelja dolazi u rad sa mnom. Svi roditelji koji rade sa mnom su itekako spremni na osobni razvoj, na mijenjanje odnosa jer djecu ne možemo promijeniti BEZ FOKUSA NA SEBE I ODNOS S DJETETOM.
Djeca se mijenjaju kako mi unosimo promjene u naš odnos.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Možemo primijetiti kako danas jako puno roditelja želi raditi na sebi kako bi bili u stanju biti svojoj djeci sigurna zona. Ipak, svi smo ljudi i ponekad jednostavno povisimo ton na dijete. Kako tada postupiti?
Ne postoji savršen roditelj i onaj koji ne griješi. U redu je pokazati djetetu svoje realne emocije. Svoju ljutnju. No razlika je između konstruktivnog iskazivanja emocija i onog destruktivnog. U svom programu Samopouzdani roditelj učim roditelje kako da se naljute, a da to nije štetno za dijete. Jer dobro je za dijete da vidi naše realne emocije, emocije su zdrave i potrebne. Sve! A štetne za druge kada ih ne znamo regulirati i preuzeti odgovornost za njih. Tada oštećuju integritet naše djece, a to se očituje u ponašanju, psihološkoj otpornosti djeteta (i čovjeka kasnije), uspjehu u životu, odnosima s vršnjacima i drugima kasnije u životu te u akademskom uspjehu i uspjehu u karijeri.
Kad izrazimo svoje emocije na destruktivan način (a ne postoji roditelj kojemu se to ne događa!), kada manipulirmo, ucjenjujemo, prijetimo, kažnjavamo (…) važno je ispričati se djetetu i preuzeti odgovornosti za svoje postupke.
Primjerice: “Oprosti što sam bila onako gruba i hladna prije. Stalno sam ti davala neke zapovijedi i odgovarala ljutito. Jako sam nervozna jer sam umorna, ali nisi ti kriva za to. Ja jesam umorna i u redu je da sam ljuta. Nije u redu da razgovaram tako s tobom. Drugi put ću probati otići u sobu, odmaknuti se malo, disati ili prostresti svoju ljutnju van iz tijela. Uvijek te volim i kad sam ljuta.” Time razvijamo emocionalnu inteligenciju djeteta koja je važan prediktor uspjeha, dijete se povezuje s nama jer iz ranjive pozicije se uvijek povezujemo, iz autoritarne pozicije ne, dobiva poruku da je voljeno i važno.
Ipak i dalje imamo roditelje koji su uvjereni kako prirodno sve znaju i koji prepisuju stare obrasce koji često uključuju stroge autoritete. Što biste im poručili?
Pitala bih ih tri stvari.
Prva: Ako svoju biljku staviš u mračni dio stana i ne zalijevaš je te ju tu i tamo udariš rukom po listovima. Bi li bila zelena, lijepa i velika?
Druga: Da bi se dijete naučilo kontrolirati i tako donositi zrelije odluke najprije mora imati roditelja koji se može kontrolirati. Vika, prijetnja, ignoriranje i kažnjavanje djeteta su znak naše emocionalne nezrelosti i većina nas je u tome. Dakle, da bismo dijete naučili samokontroli, mi najprije to moramo vježbati.
Treća: Sve što govorimo djetetu, kako se odnosimo prema njemu, sliku sebe koju vidi u našim očima – to postaje njegov unutarnji govor i slika o sebi tijekom cijelog života. Što tvoje dijete vidi o sebi u tvojim očima i postupcima?
Roditeljstvo je jako teško, to je teže što mi imamo više trauma i neiscijeljenih dijelova. U mojim edukacijama i programima zato roditelji učeći o odgoju zapravo mijenjaju sebe. Vide što je njima nedostajalo. I dajući to svom djetetu mi zapravo iscjeljujemo sebe. Što više “udaramo” po djetetu to mi zapravo duboko u sebi više “udaramo” po sebi i ne volimo sebe. Odnos prema djetetu je ogledalo našeg odnosa prema sebi!
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Danas majke žele biti savršene svojoj djeci, a uz to i savršene na poslu. To lako dovodi do burnouta. Kako to prevenirati?
Da, danas je jako teško biti roditelj jer živimo sami i uz to oba roditelja u većini obitelji radi. Mogu reći da je teže biti roditelj nego ikad prije. I meni je. Zato redovito idem na psihoterapiju. Tako si olakšavam. Svakodnevno koristim prakse koje umiruju moje tijelo i čine da se osjećam bolje. S ciljem da pomognem roditeljima, u suradnji s kolegicom organizirala sam i napravila edukaciju Ona koja je dobro koja može svima pomoći u tome da se osjećaju dobro i da mogu regulirati svoje emocije.
Kako biti samopouzdan(iji) roditelj?
Učenjem o odgoju. Jer tome nas nitko nije učio, a roditeljstvo je jedan od emocionalno najtežih poslova na svijetu. Kakvo god djetinjstvo smo imali – možemo naučiti biti emocionalno responzivni roditelji svojoj djeci!
Korak po korak, učenje, isprobavanje, pogreška, pa refleksija i opet učenje i isprobavanje :)
Jedna od najčešćih tema danas su tantrumi. Vi ste također majka dvoje djece. Što vama provjereno pomaže u tim trenucima kada je najizazovnije zadržati smirenost?
Pomaže mi reguliranje sebe u tom trenutku, svjesnost da je tantrum u redu, smirivanje sebe i dopuštanje emocija svom djetetu. Granice postavljam ponašanju koje nije ok, ali nikad emocijama! I onda čekam da završi dok pokazujem djetetu da ga volim i da ga mogu “nositi” i u teškim trenucima.
Pomaže mi svijest da je tantrum normalan.
Umjesto fokusa na to kako je moje dijete grozno, ja gledam što mu treba i radim refleksiju na to koliko sam bila s djetetom povezana taj dan, zadnje vrijeme, koji su mogući uzroci na koje mogu utjecati… Uvijek se bavimo širom slikom, a ne samo ponašanjem djeteta. Ono je samo simptom!
O tome više govorim u edukaciji Kako da me posluša – Postavljanje granica djeci (o tome kako postaviti granice), a o tantrumima u programu Samopouzdani roditelj jer baš vidim koliko je roditeljima teško postaviti granicu ponašanju koje nije ok, a bez uskraćivanja ljubavi djetetu koje ometa njegov razvoj i remeti razvoj pozitivne slike o sebi i emocionalne inteligencije. Kada možemo postaviti granice, a podržati dijete u tom trenutku, tada imamo emocionalno inteligentnije i uspješnije dijete i kasnije odraslu osobu.
Kako najispravnije komunicirati s malim bebama kako bismo potaknuli njihov razvoj (3-6 mj)?
O ovome bi se mnogo moglo pisati. Izdvojila bih koliko je važna prisutnost i pozitivno zrcaljenje. To znači da gledamo bebu u oči, da vidi pozitivan feedback od nas, da gugućemo s njome. Da u našim očima vidi da je dobrodošla, da smo prisutni, da odgovaramo na njezin plač uvijek, da ju uspavljujemo, dodirujemo, nosimo… Kontakt je jako važan!
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Kakav je vaš stav prema ekranima? Od kada smatrate da bi djeca mogla početi s gledanjem i koliko dugo?
Od 2-3 godine tek djeca smiju gledati ekrane. Sve prije toga je štetno za razvoj!
Koliko dugo? Mislim da je pola sata itekako dovoljno za dijete od 2.5-3 godine. Kasnije nakon 3 godine možemo povećavati do jednog sata. I zbilja nije potrebno svaki dan. Roditelji mi pišu nevjerojatna svjedočanstva kako im je bilo teško maknuti ekrane djeci, ali kad su ukinuli, imaju drugo dijete!
Nevjerojatno je koliko beba danas gleda ekrane. Kad jednom dozvoliš ekrane, sam sebe stavljaš u začarani krug gdje više ne znaš kako preživjeti bez da ti dijete ne gleda ekrane. Ni dijete ne zna.
Isto tako, korištenje ekrana za vrijeme obroka je izrazito štetno za dijete. Moramo djetetu poslati poruku da jede jer je gladno. Jedemo jer se jede, jer smo gladni, a ne kad nam mama ili tata daju ekran. jelo je vrijeme svjesnosti što unosimo u svoj organizam i vrijeme povezivanja sa samim sobom i s drugima.
Dijete koje jede pred ekranom je odcijepljeno od obitelji, nema zajedništva. Time si stvaramo veliki problem, ne samo što dijete više ne može jesti bez ekrana već – kojim vrijednostima ih učimo? U odgoju je sve povezano, tako da i to utječe općenito na ponašanje djeteta.
Kako djetetu postaviti granice bez uvođenja kazni? Od koje dobi uopće možemo postavljati granice?
Granice postavljamo od kad su potrebne. Primjerice, dijete od 10 mjeseci dira nešto što ne želimo, tada ćemo postaviti granicu. Već i bebama ponekad moramo postaviti granicu da ih zaštitimo, njih i okolinu.
Granice su poučavanje djece vođenjem! Ja te vodim ka poželjnom ponašanju putem validiranja emocija, postavljanje granice i pokazivanja što smiješ umjesto toga. I ponekad i 10 puta za isto ponašanje. Ili 50. To što dijete nešto razumije, ne znači da se može u određenoj situaciji kontrolirati. Njegov mozak se još nije razvio, dio za empatiju, samokontrolu, razumijevanje uzročno – posljedičnih veza…. svi oni dijelovi koji bi omogućili da dijete može stati i odabrati bolju reakciju.
To će moći tako da ga vodimo granicama koje ne uskraćuju ljubav, koje ne straše i ne povrjeđuju kako bi dijete moglo češće ulaziti u racionalni dio mozga i taj isti razvijati. Zvuči kompleksno? Moguće, ali jednom kada promijenimo mindset oko toga i imamo konkretne alate kako što i kada, mnogo je lakše. Tad pojam “neposluh” nestaje iz doma i kreće poučavanje, učenje, razvoj i povezanost!
Sve to učimo u video edukaciji Kako da me posluša – Postavljanje granica djeci koja je uvijek dostupna za roditelje i one koji rade s djecom!
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Što za Vas znači biti dobar roditelj?
Dobar roditelj je onaj koji preuzima odgovornost za svoje postupke umjesto da odgovornost prebacuje na dijete (moram vikati da me posluša, moram kad ti…), onaj koji razmišlja o svojim postupcima i svaku borbu s djetetom vidi kao prostor rada na sebi. Djeca nas najviše bockaju u područja gdje imamo prostor za svoj rast.
Dobar roditelj je onaj koji ima dobru namjeru, a mislim da gotovo svaki roditelj ima dobru namjeru samo što u odnosu s djecom često djelujemo iz svojih rana, nerazvijenih dijelova.
Kako Vi brinete o sebi? Što je za Vas self care?
Psihoterapija, coaching, disanje, vježbe za oslobađanje svojih emocija i reguliranje tijela, slušanje glazbe, ples kod kuće dok svjesno krećem svoje tijelo i tjelovježba. Razgovor s prijateljicom isto!
Važno je da bar 10 minuta pronađemo za stanku, disanje, usporavanje.
Za mene je self care i kava sama sa sobom, svaki taj svjesni gutljaj i pokoji duboki udah.
Pronađeš nešto što u tebi budi dobre emocije i produži taj osjećaj.
Razgovarala: Anđela Sabranović
Foto: Instagram