Razgovarali smo s Laurom Pribanić, zaljubljenicom u umjetnost i kreativnost, koja je trenutačno na samom kraju diplomskog studija Produkcije AV i multimedijskih projekata na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Još na preddiplomskom studiju osmislila je projekt „Kad ruke šute“ koji je do sada i više puta predstavila javnosti. Djelo je to koje govori o partnerskim odnosima i ljubavi, na jedan inovativan i drukčiji način.
Više o Lauri, samom projektu „Kad ruke šute“ i njezinim planovima za budućnost pročitajte u nastavku.
Draga Laura, možete li se najprije predstaviti našim čitateljima?
Moje ime je Laura. Ime sam dobila ime po uzoru na lik Laure iz jednog književnog djela. Ali ne po Petrarkinoj muzi Lauri kako bi većina na prvu pomislila. Tata je inspiraciju za moje ime ipak pronašao “na domaćem terenu” – u Kičmanovićevoj nesuđenoj Lauri iz djela “U registraturi”. Ponekad pomislim i našalim se da me možda baš njegova inspiracija za moje ime “predodredila” za profesiju kojom se danas bavim. Naime, 2021. godine završila sam preddiplomski studij Produkcije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a trenutno sam pri kraju diplomskog studija Produkcije AV i multimedijskih projekata. Ljubav prema umjetnosti i kreativi bila je tu od malih nogu – još u vrtićkim danima plesala sam jazz dance i folklor, a tijekom školskih dana pojavio se interes za dramskom i kinoklubom. Uz to, često sam bila i pokretač raznih ideja i inicijativa, netko tko bi okupljao ljude oko sebe, “držao konce u rukama” i preuzimao odgovornost u osmišljavanju i realizaciji ideja. Vjerujem da me spoj svega navedenog, uz upornost, snalažljivost, ambiciju i znatiželju, doveo do profesije kojom se danas bavim.
Kako si došla na ideju o „Kad ruke šute?“ Kako je sve to nastalo?
“Kad ruke šute” (odnosno “KRŠ” – kako interno zovemo našu predstavu) je moj “beba-projekt”, nešto prvo baš baš moje i mislim da ću uvijek biti sentimentalna i nostalgična na spomen predstave jer je to projekt koji je za mene poseban na više razina. Naime, na 3. godini preddiplomskog studija mi kao studenti produkcije zapravo po prvi put imamo priliku biti kreativni producenti u punom smislu te riječi. To bi značilo da, osim što provodimo projekt u organizacijskom smislu, konačno ga stvaramo i u kreativnom smislu – biramo i pokrećemo ideju koju želimo i s kojom rezoniramo.
Kako inače u životu volim simboliku, tako sam se odlučila voditi njome i ovaj put – budući da je s plesom sve započelo, htjela sam da s njime i završi jedno moje značajnije životno poglavlje. Posljednjih godina počela sam proučavati raznorazne teme iz područja psihologije i psihoterapije, a posebno su mi bile zanimljive teme vezane uz partnerske odnose o kojima sam u to vrijeme najviše čitala. Jako su mi se dojmile objave koje je pisala Sara Peranić, socijalna pedagoginja, a danas i poduzetnica. Toliko jednostavnim i pitkim tekstovima otkrila mi je neke potpuno nove perspektive o ljubavi i partnerskim odnosima. Javila sam joj se, a da tada ustvari još nisam imala jasnu viziju o našoj suradnji, ali znala sam da s tom divnom ženom želim na neki način surađivati.
Ljubav se izražava na različite načine, svatko se služi svojim “jezikom ljubavi”. Kako sam godinama plesala, znala sam iz vlastitog iskustva koliko toga se može izraziti pomoću plesne umjetnosti, često čak i bolje nego riječima. Naravno da se onda dogodila “slučajnost” – kada joj je stigla moja poruka, Sara je tada već neko vrijeme bila u razmišljanju kako bi voljela povezati temu partnerskih odnosa s plesom. Rekla bih da se tada moja želja da snažnu i svima nama zanimljivu, blisku temu ispričam na drugačiji, plesni način, polako počela ostvarivati!
Zašto baš tema partnerskih odnosa i ljubavi?
Ljubav je sveprisutna tema – uvijek i u svakom smislu. Vjerojatno zato mislimo da o ljubavi i o tome kakvi bi partnerski odnosi trebali biti znamo sve. A mišljenja sam da zapravo većina ljudi zaista jako, jako malo zna kako ostvariti, imati, održavati i u konačnici živjeti odnos za kojim svi toliko težimo. Budući da sam sa Sarom, usudit ću se to tako reći, doživjela neku vrstu “prosvjetljenja” po pitanju te teme, osjetila sam poriv da pokušam još više ljudi osvijestiti što zapravo znači kvalitetan partnerski odnos, kako ga je moguće ostvariti… i da ne moraju sve velike ljubavi biti tužne.
Tko je još sudjelovao u projektu, odnosno činio tim „Kad ruke šute“?
Uz Saru, veliki doprinos u realizaciji projekta dala je, naravno, i koreografkinja Ilona Cvitić Kanceljak, plesačica, koreografkinja i voditeljica jazz dance. Uz nju, koreografski je pridonijela i Sunčica Bandić, diplomirana plesačica i pedagoginja suvremenog plesa, ujedno i plesačica u predstavi koja je vjerna projektu od samih početaka. Njezin plesni partner je također diplomirani plesač na Akademiji dramske umjetnosti i samostalni umjetnik Endi Schrotter. Istaknula bih da je projekt poseban i zbog autorske glazbe u kompoziciji Silvije Grilec, samostalne umjetnice koja je završila fakultet Goldsmiths na Sveučilištu u Londonu i trenutno je profesorica u školi Fireworks. Osim prethodno spomenutih imena, sudjelovao je ovdje još popriličan broj ljudi koji su također zaslužni da predstava bude realizirana i izgleda ovako kako izgleda danas.
Koliko puta je predstava do sada igrala? Kakve su reakcije publike?
Ako ne računamo ispitnu pretpremijeru i premijeru koje su bile 3. i 4. lipnja 2021., “Kad ruke šute” je od službene premijere 14. listopada 2021., kada je u novoj postavi te još razvijenijoj verziji predstave izvedena u karlovačkom Gradskom kazalištu “Zorin dom”, dosad igrala ukupno 13 puta: Karlovac, Zagreb x4, Split, Pula, Županja, Prelog, Nova Gradiška, Valpovo, Duga Resa i Mostar. Uzevši u obzir da je ovo inicijalno bio “samo” studentski projekt, koji je pritom plesna predstava (a znamo da, nažalost, hrvatska plesna scena i dalje nije primijećena i prihvaćena od šire publike onoliko koliko zaslužuje), mogu reći da sam ponosna što smo, usprkos svim vanjskim i unutarnjim preprekama koje smo imali tijekom ove 2 sezone, toliko puta uspjeli izvesti i reprizirati naš KRŠ. Publika koju smo dosad imali bila je zaista raznolika – od srednjoškolaca, studenata pa sve do onih zrelije dobi. I reakcije su u principu uvijek bile slične – nakon prvotne skeptičnosti prema tome kako će shvatiti predstavu koja je plesna i “bez riječi”, uslijedilo bi oduševljenje i pohvale, kod velike većine i vrlo intenzivne emocije jer su mogli prepoznati sebe i svoje partnere u brojnim situacijama kojih se dotičemo u predstavi i vrlo lako sve ono što su u tih 45 minuta trajanja predstave vidjeli usporediti sa svojim ljubavnim odnosom. Ono što mi je nekako posebno značilo su reakcije publike koja nema naviku često odlaziti u kazalište, laika koji s umjetnošću, pogotovo plesom, nemaju inače nikakvih doticaja – ako smo uspjeli dotaknuti i njih, ostaviti ih u razmišljanju o viđenom..za mene je to osobno puno veći uspjeh od bilo koje stručne kritike!
Možeš li nam otkriti neke nove datume i lokacije predstave (ako ih već znaš) ili barem neke buduće planove?
Sljedeće gostovanje koje nas očekuje bit će 15. travnja 2023. u 20:00 u Centru za kulturu Đakovo i veselimo se da predstavu vidi i đakovačka publika. Uz to, u dogovorima smo s Koprivnicom, Varaždinom, Omišom i Požegom te se nadam da ćemo datume otkriti uskoro. Uz navedene gradove, veselilo bi nas da ove sezone uspijemo ostvariti mini ljetnu turneju po našem Jadranu. Također, u planu su nam i neka inozemna gostovanja, kako u regiji, tako i malo šire.
Kakvi su tvoji profesionalni planovi, gdje se vidiš spremaš li možda neko novo djelo?
Zasad sam najviše fokusirana na realizaciju svog opsežnog i zahtjevnog diplomskog projekta – “Projekt Rast(anak)”. Riječ je o transmedijskom projektu o različitim vrstama i poimanjima životnih rastanaka koji objedinjuje dokumentarni kratkometražni omnibus i serijal, audio podcast intervjue i digitalnu zbirku tekstova “Neispričani rast(anci)”. Paralelno s tim uspijevala sam raditi manje i kraće projekte poput reklama i promo videa, a trenutno radim na produkciji jedne strane TV serije koja se snima u Hrvatskoj. Nakon završetka studija, ideja mi je otići na stručnu praksu izvan Hrvatske i tako se povezati se s kolegama iz regije koji posljednjih godina rade itekako kvalitetne, zanimljive projekte te vjerujem da će mi biti korisno upoznati se i s njihovim načinom rada. Prije nego što možda jednog dana pokrenem vlastitu produkcijsku kuću, planiram “freelanceati” jer smatram da ću tako steći više iskustva i znanja u raznim vidovima produkcije, znat ću što me zanima, što ne, što mi bolje ide, a što manje dobro, s kim želim surađivati, a koga bih radije izbjegla. Naposljetku, tek onda kad zaista budem sigurna da dovoljno dobro shvaćam kako ovaj naš svijet funkcionira, kad iskusim raznorazne izazovne situacije i uspješno ih savladam, napravim dovoljno pogrešaka u radu, kad doista sebe počnem percipirati kao nekoga tko može biti kvalitetni vođa vojske kreativaca, onda bih se usudila upustiti u pokretanje svoje kuće. Dotada, step-by-step.
Razgovarala: dr.sc. Anđela Jelić, mag.psych.
Foto: Privatna arhiva