Ivana Hađina, Zagrepčanka koja stoji iza brenda Etno Motiv, ispričala nam je svoju priču o oživljavanju tkalačkog stroja te tkanja kao hobija koji je prerastao u inspirativan poduzetnički pothvat. Uz svoje živopisne i duhovite anegdote, ispričala nam je što bi radila da se ne bavi izradom stolnjaka s etno motivima i otkrila što ju najviše inspirira u životu.
Uživajte u ovom nevjerojatno živopisnom, zabavnom, edukativnom i inspirativnom intervjuu!
Koja je Vaša priča i je li Etno Motiv Vaša jedina (poslovna) ljubav?
Put me od ranih dana vodio van Zagreba, preko Londona gdje sam s 18 godina otišla raditi kao au pair, studirala u Opatiji, učila talijanski konobareći u Italiji. Recimo da sam nekako uvijek osjećala tu želju za istraživanjem svijeta, ali u ono doba to nije bilo jednostavno. Nije bilo jeftinih avio karata, WiFi mreže, pametnih telefona i sad, iz ove perspektive, mislim da je bilo potrebno puno hrabrosti za solo putovanja. Ali krenula sam tamo prije 15 godina i još nisam stala. Sama sam obišla jugoistočnu Aziju, Indiju, dio Južne Amerike, s ruksakom na leđima. Da sam mogla predvidjeti da će postojati društvene mreže, danas bih možda bila travel influencer. Bilo je izazovno jer kako sam rekla, nije bilo WiFi-ja i pametnih telefona, tako da sam istraživanje morala raditi na licu mjesta (lokacije, smještaj). Bilo je ludih i teških trenutaka, ali čovjek stvarno puno nauči o sebi i svojim mogućnostima kad se sam nađe u nekom problemu. Onda se možeš osloniti jedino na sebe. I vjerujem da mi je to donijelo dosta samopouzdanja i čvrstine. I smatram da je jako važno za svakog od nas da shvatimo da možemo biti sretni sami sa sobom i da nam nije nužno potrebno društvo da bi dohvatili nešto što želimo. Također, u ranim tridesetima dijagnosticiran mi je karcinom štitnjače, koji je najbolji karcinom koji možeš dobiti, ali ipak za sobom vuče niz posljedica i period koji definitivno nije bio najbolji dio u mom životu. To svakako čovjeka dodatno ojača i potakne na akciju. Zadnjih godina oko svijeta ‘vučem’ i svoju šestogodišnju djevojčicu koja je već bila na četiri kontinenta i želim joj polako prenijeti tu ljubav za istraživanjem. Što se tiče posla, Etno Motiv je moj jedini poslovni pothvat i ne znam što bih radila da to ne radim. Nisam poduzetnica po prirodi, tkanje i ja smo se jednostavno pronašli jedno drugo i rodila se ljubav.
Možete li nam ispričati priču oko toga kako ste odlučili baviti se baš ovim poslom i izradom ovih predivnih stolnjaka? Kako je nastao Etno Motiv?
Ljubav prema tkanju dogodila se slučajno. Sad protječe već osma godina kako živim s hrvatskom baštinom i nastojim ju očuvati te od nje stvoriti uporabne i održive stvari. Počela sam iz hobija, a putem se to pretvorilo u čistu ljubav prema tkaninama, narodnim i tradicijskim motivima. Naime, moj otac je bio profesor tkanja na Tekstilno tehnološkom fakultetu i ja sam odrasla s raznim ‘krpicama’, ali me to nikad nije pretjerano zanimalo. Profesionalno sam radila u potpuno drugoj branši, a moj otac je većinu ovih motiva stvorio iz čiste ljubavi te ih tkao u svom obrtu. Nakon odlaska u mirovinu, zatvorio je tu priču i mislio da se više nikad neće baviti s tkanjem. Nekoliko godina kasnije, slijedom raznih događaja, ja sam shvatila da na tržištu više nema nikoga tko bi radio sve te motive, kako više nema nikoga da nastavi tradiciju (vrlo malo ručnog tkanja se održalo) i poželjela iz hobija nastaviti tatino tkanje. I tako sam se našla u potrazi za tkalačkim strojem. Potraga je bila duga i komplicirana ali kako to obično bude, sudbina je uplela svoje prste i pronašli smo Radišu. Star i zaboravljen u jednom napuštenom pogonu, čekao je staro željezo. Mjesecima smo ga rastavljali, čistili i popravljali i iskreno, pojma nismo imali kako ćemo ga ponovo sastaviti. No uspjeli smo i još uvijek radi. Početak je bio jako težak jer ja nisam znala baš ništa o tkanju, materijalima, pređi, ali s vremenom sam naučila puno. Ne sve, to je izuzetno komplicirana materija koju se može učiti cijeli život, tako da još uvijek svaki dan učim. Godinu nakon otvaranja proizvodnje, u potpunosti sam se posvetila Etno Motivu i svaka godina je sve bolja. Izuzetak je naravno 2020. jer je praktički sve stalo, ali već 2021. se sve nastavilo uzlaznom putanjom.
Vaši predivni stolnjaci dozivaju neka prošla vremena na koja često gledamo s nostalgijom i predivnim uspomenama na mnoga lijepa djetinjstva jer nas podsjećaju na stolnjake koji su se nekad davno šivali te koji svojim motivima donose dašak posebne hrvatske kulturne baštine. Kako birate materijal, boje i uzorke za svoju ponudu?
Da, ta nostalgija je jedan od češćih komentara koje dobivam. Baš sam danas dobila poruku: “Hvala Vam što ste me vratili u moje djetinjstvo” i čovjek nikako ne može biti imun na to. Tu nekako osjećam da sam ispunila svoju svrhu i svrhu ovog što radim, jer probuditi te osjećaje u ljudima nije mala stvar. Svi uzorci su ili inspirirani hrvatskom baštinom ili su preuzeti s narodnih nošnji, s obzirom na to da tkam materijale i za njihovu izradu. U početku su to bile boje karakteristične za tradicijsko tkanje, kao što su crvena i crna, ali s obzirom na to da sam željela da moje tkanine nađu put do što više domova, počela sam upotrebljavati boje koje se lako uklapaju u svaki interijer. Tako da danas u ponudi imam stvarno široku paletu boja.
Možete li pokušati ukratko opisati tkanje? Kako zapravo nastaje jedan Vaš stolnjak?
Uh tkanje se teško može opisati riječima, obzirom na kompleksnost materije. Postoji ručno i strojno tkanje, ja imam industrijski stroj, ali je jako star i nije kompjuteriziran, tako da puno toga radimo ručno. Programe za svaki uzorak (program je bušena kartica s tisućama rupica od kojih svaka mora biti baš na točnom mjestu) bušimo ručno, bez prethodnog kompjuterskog dizajna, iscrtanog na matematičkom papiru. I taj prikaz nikad nije realan, naravno, tako da sve dok ne izbušimo karticu i otkamo probni uzorak, ne znamo kako će on ustvari izgledati. To je u isti mah vrlo frustrirajuće, ali i donosi to posebno uzbuđenje. Sama izrada programa može trajati i nekoliko dana, ovisno koliko je kompleksan uzorak (imamo uzoraka gdje je karta dugačka čak osam metara), a jednom kad je program gotov, idemo u tkanje. Taj dio je automatiziran. Kasnije se sve dalje radi ručno, od krojenja, šivanja, pakiranja.
Nudite li još nešto osim stolnjaka?
Nudim i tkaninu u metraži jer od nje se šivaju narodne nošnje, torbe, ruksaci pa čak i odjeća. Ja osobno od nje izrađujem stolnjake i podmetače na upit, kako za privatne domove, tako i za ugostiteljstvo i suvenire.
Koji su koraci za odabir idealnog stolnjaka koji će odgovarati stolu? Kako odrediti savršenu dimenziju stolnjaka?
Najvažnija stavka je da odaberete ispravnu mjeru jer premali ili preveliki stolnjak neće dobro izgledati i čak može smetati. Računica je ustvari vrlo jednostavna: na dimenziju svog stola (da, morate ga izmjeriti ako mu ne znate mjeru) dodate 40-50 cm i to je to! Odabir boje i uzorak ovisi o interijeru i osobnim preferencijama.
Što mislite o slow načinu života? Živite li ga i Vi osobno?
Uh iskreno, zavidim svakome tko to može u ovom svijetu gdje je sve hitno i užurbano. Stalno smo pod pritiskom mobilnih telefona, mailova, aplikacija… Ljudi su se naviknuli da se sve mora sad i odmah, tako da ima ljudi koji me nedjeljom popodne zovu da me pitaju koju dimenziju stolnjaka trebaju. Ok mi je da se pošalje poruka putem mreža, ne smeta, pa odgovorim čim sam u prilici, ali da baš zovem telefonom nekog u nedjelju popodne zbog stolnjaka, to mi nikako nije jasno. To na žalost ostavlja trag, ta konstantna dostupnost i htio – ne htio, donosi neku nervozu. Ja sam one man band i sve radim sama, tempo je baš jak i nema druge ako želim opstati u poslu. Ali se zato jednom godišnje uputim na putovanje na drugi kraj svijeta i odmorim uz svoju obitelj. I tu definitivno prakticiram slow living jer nema puno moranja ni rasporeda.
Mislite li kako su kulturna baština i slow living na neki način povezani?
Definitivno jesu. Do prije 30 godina bilo je normalno cijeniti stvari, tradiciju, sve je bilo napravljeno da traje, a danas je potpuno obrnuto – sve je napravljeno da čim brže potrošimo. U tom smislu, ja se zaista trudim da moji proizvodi budu kvalitetni i izdržljivi i da potraju generacijama. Iz ekonomske perspektive, mogla bih smanjiti kvalitetu i trajnost, ali to nikako ne želim. Želim da se moji stolnjaci daju u miraz, kao što se nekad to radilo sa plahtama, stolnjacima, tkanim ručnicima. Da ostanu kao jedan oblik naše tradicije i baštine, jer na kraju i na početku priče, očuvanje naše baštine je bio moj prvi razlog zašto sam i pokrenula Etno Motiv.
Danas se nekako sve više slijede moderni trendovi, a manje pažnje se posvećuje kulturnoj baštini. Što mislite, na koje načine ipak možemo prenijeti tradiciju svojoj djeci?
Veseli me što imam sve više mlađih klijentica koje prepoznaju važnost tradicije i uvijek prvo biraju moj proizvod umjesto nekog od high street brendova. No svakako mislim da bi se više toga trebalo učiti u školama. Zašto u osnovnoj školi ne bismo imali izborni predmet o baštini na kojem bi se učilo ručno tkanje, vez? Jer ako ne znamo što nam je u tradiciji, kako ćemo očuvati svoj identitet? U tom smislu me oduševilo gostovanje u jednom vrtiću u Markuševcu koja ima etno grupu, kamo su me pozvali da im pokažem što radim. Imaju kokice, uzgajaju bilje, imaju male ručne okvire za tkanje, ma nešto prekrasno! Sigurna sam da tamo djeca nauče toliko divnih stvari i nose to kroz cijeli život.
Koji su Vaši savjeti za savršeno dekoriranje stola? Uskoro će i Uskrs, a mnogi su već u potrazi za svojim savršenim ukrasima. Što Vi predlažete kada su ideje za blagdanski stol u pitanju?
Pa uvijek kažem da nema savršenog, svakome odgovara nešto drugo. Ako ste tip koji uživa u puno detalja, posebnom posuđu, go for it. No ako niste taj tip, dovoljan je kvalitetan i lijep stolnjak, malo prirodnog cvijeća i stol će biti lijep! Previše se opterećujemo nekim nametnutim standardima s društvenih mreža, gdje su stolovi i domovi savršeni i onda nas frustrira ako mi ne postignemo taj efekt. Mene prvu, priznajem. Jer imam osjećaj da nikako ne mogu složiti taj stol da izgleda ‘instagramski’. Znači, moj savjet je da odaberete stolnjak koji vam se sviđa i krenete od toga. Bijeli ili bež tanjuri su uvijek in i uvijek pašu. Lijepe čaše, dvije svijeće, malo cvijeća i nema šanse da stol ne bude lijep. Osim toga, najvažnije je da imamo s kim sjesti za taj stol i stvoriti nove uspomene, zar ne?
Imate li neke savjete ili konkretne korake uz pomoć kojih bismo mogli živjeti sretniju i opušteniju svakodnevicu?
Ono što meni pomaže i što se trudim čim više prakticirati je posvetiti se određenom trenutku. Kad se igram sa svojom djevojčicom ili šetamo prirodom, ne upotrebljavam mobitel. Pokušavam ‘upiti’ trenutak bez drugih distrakcija. Kad sam na treningu, ista stvar. I tako u što više mogućih situacija, fokusiram se na to što radim u tom trenutku. Jednostavno pokušavam uživati u malim svakodnevnim stvarima i zahvalna sam za svaki dan kad smo svi zdravi.
Razgovarala: Dalia Žmegač-Kunić
Foto: Ivana Hađina