Razmišljam često kako energična se ujutro probudim, sva entuzijastična – u novi dan ulazim s puno planova i ideja kako ću ovaj iskoristiti kao niti jedan ranije.
Ali kako dan odmiče tako moja energija opada, od entuzijazma ostane jako malo ili gotovo ništa. Prečesto u krevet legnem toliko umorna da se ponekad u sred noći probudim s knjigom na trbuhu i s osjećajem tuge jer sam opet zaspala bez da se sjećam kako.
Vjerojatno je to ponekad i normalno u roditeljskom životu, posebice jer sam majka koja još uvijek doji dijete, koja ionako ima isprekidan san. Uz djecu, posao, obaveze, dom, često osjetim istinski umor i želju da pobjegnem na kraj svemira.
No, ne ide to tako. I uvijek omame one prekrasne male ručice, priče za laku noć, mirisna jutra puna maženja, novi pokreti, nove spoznaje i nastaviš dalje kao da nikada i ništa nije bilo.
U tom svemu shvatila sam kako i moj muž, kao i moja djeca imaju popodnevno spavanje.
Samo ja, u tim trenucima kad bih trebala odmoriti, ili radim, ili pospremam.
Pa se vratim onom najjednostavnijem i upitam se u poslije podnevnim satima: kako sam?
Provjerim svoju bateriju i tamo oko 16 sati shvatim da je ostala još samo jedna crtica, 10 % od 100%. I kako s ovime izgurati dan?
Otići u minus?
Uspori. Koliko puta samo sebi napišem u dnevniku napomenu – uspori.
I koliko god, nije dovoljno. Jer toliko snažna sila navike povlači konce unutar moga mozga pa si kažem da mu moram nametnuti novu naviku, naučit ga da nije sav smisao u radu i neprestanoj aktivnosti.
Hej, odmori se.
Smiješ.
Trebaš.
Sjetih se tako, kako su moji roditelji svaki, svaki, svaki, ali baš svaki dan imali poslije podnevno vrijeme za sebe.
Nakon što bismo ručali, i pospremili sve na svoje mjesto, nastupilo bi razdoblje mira. Netko od njih dvoje, otac ili majka nakon pola sata ustaje s kauča i počinje s ritualom.
Kuha se voda, čuje se zvuk šalica, osjetiš dobro poznati miris kave.
Sjedaju njih dvoje,
piju kavu,
na televiziji glazba,
razmjenjuju dojmove toga dana,
tko je što proživio, smiju se.
Ritual.
To je ritual na koji sam ja zaboravila. Nije pitanje te kave, pitanje je svega što se dogodi uz kavu.
Pitanje je razgovora,
Umjetnosti življenja u trenutku.
Sretna sam što sam se sjetila ovih slika iz djetinjstva.
Pitam muža je li raspoložen za novi ritual kod nas doma.
Naravno, pristaje.
Nama u tim poslije podnevnim satima paše čaj više nego kava, pa smo svoj ritual nazvali ni manje ni više nego – čajanka.
Izvrte se razno razne teme, ne smiju biti teške, to je u startu dogovoreno pravilo.
Čak i ako on nije doma, ja si sama pripremim čajanku.
Kao neki dan.
Odabirem istu knjigu po drugi put čitati.
Smiruje me.
Biram biti ovdje i sada.
Jer to je poziv na radost.
Bez imalo razmišljanja predblagdansko vrijeme nosi svoju ljepotu, ali i težinu.
Zato sporije.
U mome difuzoru eterična ulja – Christmas spirit, Thives i naranča.
U mojim mislima mir.
I navika je usvojena.
Pozivam vas, dragi čitatelji, da pročitate ovu knjigu, u istom trenutku za one koji se osjećaju kako sam se osjećala ja – usvojite navike odmora, osigurajte si dobru čajanku kada vam je potrebna.
Pozovete li ljude na akciju, doživjet ćete daleko veću radost nego da ju izvodite uvijek sami. Veza je pravo tlo na kojem se pokazuje duhovnost. Na koncu, radost nije nešto što se uči, radost je nešto što se živi. A naša najveća radost živi u dubokim, punim ljubavi i velikodušnim vezama sa drugima.
Njegova Svetost Dalaj Lama i Nadbiskup Desmond Tutu
Tekst: Inga Marić
Foto: Inga Marić