Iako se možda na prvu čini kako je porod kod kuće stvar prošlih vremena i da sve što treba kada dođe vrijeme rađanja jest prepustiti se stručnim i obrazovanim ljudima medicinske struke, činjenica je da je istina zapravo potpuno drugačija. Brojne žene revoltirane su stanjem u hrvatskim bolnicama, imaju jako ružna iskustva ranijih poroda, ne osjećaju se kao da imaju ljudski pristup i toplinu, sve manje vjeruju liječnicima i primaljama i uslijed svega toga, pokušavaju se okrenuti iskonskim vrijednostima te prigrliti prirodni tijek donošenja novog života. Jako puno žena u našoj zemlji danas razmišlja po porodu kod kuće, iako ih se mali broj zaista odluči na taj korak jer se boje ići protiv ustaljenje prakse i jer takva praksa nije još uvijek zakonski regulirana.
Branka Mrzić Jagatić, programska koordinatorica u udruzi Roda, na tu temu nam je potvrdila kako „porod kod kuće u Republici Hrvatskoj nije reguliran iako se dio žena odlučuje za njega.“ Također je detaljnije obrazložila svoje iskustvo oko te tematike: „Žene u pravilu ne mogu dobiti odgovarajuću zdravstvenu skrb iako nema razloga da je tome tako. Mi se zalažemo za to da sve žene imaju pravo odabrati mjesto svog poroda i pratnju na porodu. U brojnim zemljama EU to pitanje je regulirano i zdravstveni sustav podržava žene koje odaberu porod kod kuće. Međutim, kod nas nema sluha za regulaciju poroda kod kuće, niti za osamostaljenje primalja, što bi bio preduvjet za sigurne porode kod kuće. Nama se javljaju žene koje žele dobiti više informacija o mogućnosti poroda kod kuće i mi ih upućujemo na institucije u potrazi za odgovorom.“
U skladu s takvom slikom poroda kod kuće, zanimalo nas je i stvarno iskustvo jedne od rodilja, stoga smo popričali s Ivanom iz Zagreba koja se odvažila podijeliti s nama detalje iz svog primjera. Pročitajte zanimljivu priču o tome kako se odlučila na to, koji su sve koraci koji se moraju poduzeti da bi se nešto takvo organiziralo i kako je izgledala kompletna njena priprema za rađanje u vlastitom domu.
Kako ste se odlučili za porod kod kuće?
Bilo je više razloga, prvi i glavni je bio loše iskustvo prvog poroda zbog kojeg sam dvojila ići na drugu trudnoću. Drugi razlog je bio jer je bila pandemija u tijeku, te uz već postojeći strah, neizvjesnost oko svega (nema pratnje, testovi na covid, koje rodilište će biti otvoreno, a koje ne, i sl.) u jeku covid pandemije mi je stvarala dodatan stres i strah. Počela mi se stvarati jako velika panika i anksioznost od same pomisli na bolnicu te sam odlučila educirati se maksimalno oko procesa, prava, mogućnosti. Tako sam ponovno čula za kućni porod. Bila sam svjesna da je on moguć, ali nisam nikad pomislila da bih ja rodila doma. Treći razlog je bio jer sam vjerovala i htjela iskusiti da dolazak bebe na ovaj svijet ne treba biti negativno i traumatično iskustvo, htjela sam si ljepši, humaniji, ugodniji (koliko je moguće da porod bude) porod i postpartum te sami doček bebe.
Kako je izgledala Vaša priprema?
Priprema za porod je nekako krenula od starta, čim sam saznala da sam trudna. Nakon negativnih iskustava s prvim porodom, kod ove trudnoće sam odlučila biti spremna na sve. No onda se dogodio Covid19 i svi moji planovi za odlazak na razne radionice, na prenatal jogu i sl. su pali u vodu te su se promijenili načini pregleda, uvjeti u bolnici i razina stresa oko svega je jako porasla, kao i sami strah od toga što me čeka. Tada sam odlučila kontaktirati doulu kako bi me ona educirala i dala potrebnu podršku. Nakon prvog susreta sam shvatila da sam prvo trebala ispričati priču prvog poroda nekome naglas, što mi je bilo jako teško, no djelovalo je terapeutski. Nakon toga smo zaključili koje stvari želim drugačije ovaj put i na tome smo radili. Odmah mi je doula predložila da razmislim o kućnom porodu jer je meni očito najviše straha donosilo razmišljanje o bespomoćnosti u bolnici, pristup osoblja u bolnici i sl. Ideja kućnog poroda mi je odmah nekako sjela i odahnula sam kad sam se odlučila na to. Nakon toga sam se redovito nalazila sa doulom i primaljom. Primalja je dolazila na preglede doma, uputila me na još dodatne pretrage koje su trebale i dogovarale smo detalje (što želim, kako da mi pomognu, što pripremiti i sl.) Stalno smo bili u kontaktu s primaljom i doulom preko Whatsapp grupe te sam mogla uvijek pitati što god sam trebala. Umirile bi me ako bi mi nešto djelovalo sumnjivo, dijelile su materijale za pripremu, puno se pričalo o postpartumu, o važnosti postpartuma. Generalno sam se jako veselila svim tim susretima, a i pokazivale su mi vježbe i trikove kako da si olakšam neke tegobe u trudnoći i trudovima. Nekako glavni dio pripreme je bilo osvještavanje da sam ja ta koja rađam, da me ne porađa ni babica ni doktor, već da ja rađam i moje tijelo to odradi samo, oni su tu da pomognu, olakšaju ili asistiraju ako je nužno. Cijela ta priprema mi je pomogla da se osjećam kao da imam sve u svojim rukama, što mi je davalo mir i veselilo me.
Je li kod Vas bio prisutan strah ili niste željeli razmišljati o mogućim komplikacijama?
Smatram da je neka doza straha uvijek prisutna (pa i kod puno manjih događaja u životu kao što je odlazak zubaru), ali moj strah se smanjio kada sam odlučila roditi doma jer je očito strah od bolnica i ponavljanja prijašnjeg iskustva bio puno veći. Strah od komplikacija je naravno isto postojao i javljao se svako malo, ali sam to rješavala razmišljajući da ako se nešto jako zakomplicira, bolnica mi je i dalje udaljena svega 20 minuta. Umirivalo me što ću kraj sebe imati educiranu primalju koja će biti posvećena samo meni, koju neću morati dozivati 15 minuta da dođe do mene, pregleda me, umiri ili što god je potrebno u tom trenutku kao što se to događa u bolnici. Taj strah se smanjio upoznavanjem primalje koja zadnjih par tjedana trudnoće dolazi redovito doma na preglede, koja opisuje, uvodi, objašnjava, odgovara na sva pitanja ako ih imaš. Kada sam shvatila da imam takvu podršku, ja sam nakon toga bila potpuno smirena i sigurna u odluku. Iako, za tu odluku o porodu kod kuće, rekla sam svega par ljudi za koje sam znala da će to moći razumjeti i smireno prihvatiti te da neće na mene projicirati svoje strahove i paniku. Također, važno je naglasiti kako je jedan od glavnih preduvjeta za porod kod kuće uredna trudnoća, odnosno trudnoća u kojoj su i mama i beba bez komplikacija u trudnoći.
Koji su sve koraci za organizaciju poroda kod kuće? Koga kontaktirati, tko sve može/mora biti prisutan, što sve treba znati jedna žena koja želi takvo iskustvo?
Koraci u mom slučaju su bili sljedeći. Stupila sam u kontakt s doulom koja me uputila u većinu tih stvari. S obzirom na zakonsku nereguliranost poroda kod kuće, skoro je nemoguće doći do kontakta primalje, zbog njihove zaštite. Doule imaju kontakte primalja s kojima surađuju, a uglavnom su to licencirane primalje iz inozemstva, prvenstveno susjednih zemalja, zbog lakše logistike i dolazaka. Na porodu su prisutne primalja i doula, a ovisno o želji trudnice, može biti prisutan tko god još želi (suprug, roditelji, prijatelji, djeca…) Preporuka koju sam ja dobila i koju bi dalje preporučila je da imate uz sebe nekoga za koga znate da će vam olakšati, smiriti vas i podržati. Nemojte zvati osobe koje za koje znate da će vam stvarati nervozu, biti napasne ili bilo što slično. U mom slučaju je bio samo suprug. Ideja je bila da bude možda i neka prijateljica, no sve se prebrzo odvilo, tako da nije bilo vremena.
Kakav Vam je bio postpartum? Smatrate li da je bio lakši i manje stresan zbog kućnog poroda?
Postpartum nakon kućnog poroda je bio prekrasan. Naravno, i dalje je to postpartum i vrijeme oporavka i popratnih tegoba i izazova, no kada ga se u ovom trenutku sjećam, ne mogu se sjetiti niti jedne baš loše i stresne situacije. Prošao je puno bolje nego sam očekivala, osjećala sam se sigurno, imala sam podršku od samog poroda, oporavak je bio neusporediv s prvim. Razlika je velika bila što sam i u samoj pripremi za porod s primaljom i doulom prolazila važnost postpartuma. One su razgovarale sa suprugom i njega educirale kako olakšati postpartum, kako pomoći. Tu sam naučila pravilo 5-5-5, što znači da bi se tijelo dobro oporavilo od trudnoće, poroda i svih promjena koje je doživjelo u 9 mjeseci, važno je slijediti praksu prvih 5 dana u krevetu, drugih 5 na krevetu, trećih 5 dana oko kreveta. Također, tijekom prvih tjedana sam imala komunikaciju, posjete i preglede od primalje i doule. To mi je pomoglo kako bih znala da je sve u redu, a kod pojave mastitisa i drugih tegoba su uvijek imale rješenje u rukavu koje bi brzo riješilo situaciju. Nažalost, ako idem usporediti s prvim postpartumom nakon poroda u bolnici, jako je velika razlika. Porod u bolnici je bio pun intervencija, moje tijelo je tada trebalo dugačak oporavak, a psiha još duži, rekla bi čak godinama. Tako da mi je ovaj drugi postpartum ostao kao jako ugodno, osnažujuće, povezujuće iskustvo za mene, a i za ostatak obitelji. Prve dane i tjedne smo proveli zajedno kao obitelj, u sreći, smijehu, prepričavajući doživljaje, grleći se i povezujući uz finu hranu i pomoć ljudi oko nas.
Biste li danas, iz ove perspektive s vremenskim odmakom, promijenili nešto ili biste sve jednako ponovili?
Ne bih ništa mijenjala, žao mi je samo što nisam mogla iskoristiti sve isplanirano za kućni porod i što sam htjela proživjeti nekako sve smireno, ali mislim da se sve odvilo na najbolji mogući način za mene. Bilo je spontano i na kraju krajeva cijeli porod i taj dan je bio upravo odraz nas. Uvijek kasnimo svuda, žurimo, radimo sto stvari odjednom, ali na sve stignemo i pokušamo uživati putem, što je na kraju jedino i bitno. Mislim da nam je kućni porod bio jedna od najbolji odluka, te se stalno volimo prisjećati kako smo tih dana bili u nekom bubbleu gdje je sve bilo lijepo, ugodno, povezujuće iskustvo.
Možete li navesti prednosti i mane poroda kod kuće u odnosu na bolnicu?
Moj prvi porod je bio u bolnici, bila sam prvorotkinja, prenijela trudnoću te završila na indukciji. Moj plan poroda je pao u vodu, sve se jako odužilo, samog kraja i poroda se jedva i sjećam jer sam bila toliko izmorena da sam izgubila svijest na kratko, a jako puno stvari u procesu sam i potisnula. Sve u svemu, to je bio porod koji sam samo htjela zaboraviti te jako dugo nisam mogla ni pričati o njemu, a da ne počnem plakati. Postpartum u bolnici, a i nakon izlaska, je bio užasan, ja sam bila u jako velikim bolovima, beba je plakala dan i noć, sve u svemu je bilo jako traumatično iskustvo. Bilo mi se teško povezati s bebom jer sam ja bila psihički i fizički loše. Zbog svega toga sam se i odlučila na porod doma jer sam znala da to tako ne mora biti. Ljudi reagiraju loše kada čuju da se žena žali na porod jer se misli da očekujemo hotelske tretmane i da ne boli, ali u biti samo želimo da se osjećamo sigurno, da se pokaže empatija, te da nas se sluša i da dobijemo odnos s poštovanjem. I smatram da svaka žena to zaslužuje, bez obzira gdje rađa. Prednost poroda doma je što možeš izabrati tko će biti s tobom (doula, primalja, pratnja), u kojim uvjetima ćeš roditi, ako želiš privatnost, da to i dobiješ. Možeš biti sigurna da ćeš imati porod bez nepotrebnih intervencija i ubrzanja poroda. Možeš birati kako ćeš roditi, položaj, sobu, hoćeš li porod u vodi i sl. (znam da neke bolnice to podržavaju isto, no znam da jako puno njih i ne). Prednost je također ta da nakon što rodiš si već doma i postpartum službeno počinje odmah. Doma imaš svoju udobnost, imaš svoju hranu koju moraš ili unaprijed pripremiti ili nekoga imati tko će ti pripremiti. Sjećam se da sam doma stalno jela jer mi je tijelo baš tražilo puno hrane i tekućine. Mala mana poroda doma je vjerojatno cijena jer s obzirom da porod nije zakonski reguliran, sami snosite trošak svega. Prednost bolnice je vjerojatno dostupnost medicinske opreme i osoblja u slučaju da nešto krene po krivu (iako i kod kućnog poroda primalja dođe s par kofera medicinske opreme i lijekova). U bolnici postoji mogućnost epiduralne, što doma nema, ali zato postoje drugi načini olakšavanja bolova.
Moglo bi vas zanimati i: Znate li koja su prava žene na porodu?
Razgovarala: Dalia Žmegač-Kunić
Foto: Pexels