Osjećate umor, trnce i mentalnu maglu? Uzrok bi mogao biti manjak vitamina B12 kojeg nije uvijek lako prepoznati

57

Piše: mag.nutr./znr. Merdijana Dugonjić, dipl.ing.

Umor koji ne prolazi, osjećaj iscrpljenosti, poteškoće s koncentracijom, trnci u šakama ili stopalima te promjene raspoloženja simptomi su koje mnogi pripisuju ubrzanom načinu života, stresu ili nedostatku sna. Iako su takva objašnjenja često opravdana, kod dijela osoba uzrok može biti i nedostatak vitamina B12,  važnog mikronutrijenta čiji manjak nije uvijek jednostavno prepoznati.

Procjene učestalosti nedostatka vitamina B12 razlikuju se među istraživanjima zbog razlika u ispitivanim populacijama i dijagnostičkim kriterijima. Ipak, brojni radovi upućuju na to da suboptimalan status vitamina B12 nije rijedak te da dio slučajeva ostaje neprepoznat. Jedan od razloga jest činjenica da standardno određivanje koncentracije vitamina B12 u serumu ne odražava uvijek njegov stvarni funkcionalni status u organizmu. Osoba može imati vrijednosti koje se nalaze unutar referentnog raspona, a istodobno razvijati simptome povezane s njegovim nedostatkom.

Pravodobno prepoznavanje nedostatka vitamina B12 važno je jer dugotrajan manjak može zahvatiti brojne organske sustave, osobito živčani i krvotvorni sustav, te narušiti kvalitetu života. Dobra je vijest da se u većini slučajeva nedostatak može uspješno liječiti kada se na vrijeme prepozna te kada se, uz nadoknadu vitamina, utvrdi i otkloni njegov uzrok.

U nastavku saznajte zašto je vitamin B12 važan za normalno funkcioniranje organizma, koji simptomi mogu upućivati na njegov nedostatak, tko ima povećan rizik od razvoja manjka, zašto jedan laboratorijski nalaz često nije dovoljan za procjenu njegova statusa te kako se provodi odgovarajuća dijagnostika i liječenje.

Vitamin B12 – što je i koju ulogu ima u organizmu?

Vitamin B12, poznat i kao kobalamin, vitamin je topljiv u vodi koji ima ključnu ulogu u brojnim biološkim procesima neophodnima za normalno funkcioniranje ljudskog organizma. Za razliku od većine drugih vitamina, njegov metabolizam izrazito je složen te ovisi o urednoj funkciji želuca, gušterače i tankog crijeva, kao i o prisutnosti intrinzičnog faktora, proteina koji omogućuje njegovu apsorpciju u završnom dijelu tankog crijeva.

Vitamin B12 neophodan je za sintezu DNK, diobu stanica i stvaranje zdravih crvenih krvnih stanica. Sudjeluje u metabolizmu svake stanice organizma te je posebno važan za tkiva čije se stanice brzo obnavljaju, poput koštane srži i sluznice probavnog sustava.

Jedna od njegovih najvažnijih funkcija odnosi se na normalno funkcioniranje živčanog sustava. Vitamin B12 sudjeluje u stvaranju i održavanju mijelinske ovojnice, zaštitnog sloja koji okružuje živčana vlakna i omogućuje pravilno provođenje živčanih impulsa. Dugotrajan nedostatak može dovesti do oštećenja perifernih živaca, poremećaja osjeta, slabije koordinacije pokreta te, u težim slučajevima, trajnih neuroloških posljedica.

Vitamin B12 ima važnu ulogu i u metabolizmu homocisteina. Zajedno s folatom (vitaminom B9) i vitaminom B6 sudjeluje u njegovoj pretvorbi u metionin, aminokiselinu važnu za sintezu proteina i brojne procese metilacije. Kada organizmu nedostaje vitamina B12, može doći do porasta koncentracije homocisteina u krvi. Međutim, važno je naglasiti da povišena razina homocisteina nije specifičan pokazatelj nedostatka vitamina B12 jer na nju mogu utjecati i nedostatak folata ili vitamina B6, smanjena bubrežna funkcija, određene genetske varijante, poput polimorfizama gena MTHFR, te drugi čimbenici. Zbog toga se homocistein uvijek tumači zajedno s ostalim laboratorijskim nalazima i kliničkom slikom.

Osim toga, vitamin B12 sudjeluje u stvaranju S-adenozilmetionina (SAM), jednog od najvažnijih donora metilnih skupina u organizmu, koji sudjeluje u regulaciji ekspresije gena, sintezi neurotransmitera, fosfolipida i brojnih drugih molekula važnih za normalnu funkciju stanica.

Sve je više dokaza da odgovarajući status vitamina B12 pridonosi normalnom radu živčanog sustava, stvaranju energije na staničnoj razini, očuvanju kognitivnih funkcija i psihološkog zdravlja, iako su mehanizmi kojima ostvaruje te učinke složeni te još uvijek predmet intenzivnih istraživanja.

Vitamin B12 ima važnu ulogu i tijekom razdoblja planiranja trudnoće te tijekom same trudnoće. Zajedno s folatom sudjeluje u sintezi DNK i diobi stanica te pridonosi urednom razvoju živčanog sustava fetusa. Nedostatak vitamina B12 tijekom trudnoće povezuje se s povećanim rizikom od određenih poremećaja razvoja ploda, zbog čega je održavanje njegova odgovarajućeg statusa važan dio prekoncepcijske i prenatalne skrbi.

Budući da vitamin B12 sudjeluje u velikom broju fizioloških procesa, njegov dugotrajan nedostatak može zahvatiti više organskih sustava istodobno. Upravo zato simptomi manjka često nisu specifični te se u početku mogu pripisivati brojnim drugim stanjima, zbog čega prepoznavanje nedostatka ponekad predstavlja dijagnostički izazov.

Simptomi nedostatka vitamina B12

Nedostatak vitamina B12 može se razvijati postupno, tijekom mjeseci ili čak godina, zbog čega prvi simptomi često ostaju neprepoznati ili se pripisuju drugim zdravstvenim stanjima, kroničnom stresu ili ubrzanom načinu života. Klinička slika izrazito je raznolika te ovisi o stupnju nedostatka, njegovu trajanju, životnoj dobi, prisutnosti drugih nutritivnih deficita i pridruženim bolestima.

Jedan od najčešćih ranih simptoma jest izražen umor koji se ne povlači ni nakon odmora. Mnoge osobe opisuju osjećaj iscrpljenosti, smanjene fizičke izdržljivosti, nedostatka energije i otežanog obavljanja svakodnevnih aktivnosti. Česte su i poteškoće s koncentracijom, usporeno razmišljanje, zaboravljivost te osjećaj takozvane „moždane magle”, koji može značajno narušiti kvalitetu života i radnu sposobnost.

Budući da vitamin B12 ima ključnu ulogu u održavanju zdravlja živčanog sustava, njegov nedostatak može uzrokovati različite neurološke simptome. Među najčešćima su trnci, utrnulost ili osjećaj peckanja u šakama i stopalima, smanjena osjetljivost na dodir, poremećaj ravnoteže, nesigurnost pri hodu te slabost mišića. U težim i dugotrajnim slučajevima mogu nastati trajna oštećenja perifernih živaca, zbog čega je rano prepoznavanje i liječenje od iznimne važnosti.

Kod dijela osoba mogu se razviti i psihološki ili psihijatrijski simptomi, uključujući razdražljivost, promjene raspoloženja, anksioznost ili depresivne simptome. Iako nedostatak vitamina B12 nije jedini uzrok ovih poremećaja, njegova se procjena preporučuje kada su prisutni odgovarajući simptomi i čimbenici rizika.

Nedostatak vitamina B12 može zahvatiti i krvotvorni sustav te dovesti do razvoja megaloblastične anemije, koju karakterizira stvaranje povećanih i funkcionalno nezrelih eritrocita. Posljedica može biti bljedilo kože i sluznica, ubrzan rad srca, nedostatak zraka pri naporu, vrtoglavica te dodatno pogoršanje osjećaja umora. U pojedinim slučajevima mogu se javiti i leukopenija ili trombocitopenija, osobito kod izraženijeg i dugotrajnog nedostatka.

Moguće su i probavne tegobe poput smanjenog apetita, mučnine, osjećaja nelagode u trbuhu, proljeva ili opstipacije, kao i upala jezika (glositis), pečenje jezika te promjene okusa. Budući da su ovi simptomi nespecifični, rijetko se odmah povezuju s nedostatkom vitamina B12.

Važno je naglasiti da se neurološki simptomi mogu razviti i kod osoba koje nemaju anemiju niti značajne promjene u kompletnoj krvnoj slici. Drugim riječima, uredni hematološki nalazi ne isključuju mogućnost funkcionalnog nedostatka vitamina B12, osobito ako postoje odgovarajući simptomi i čimbenici rizika.

Dugotrajan i neliječen nedostatak vitamina B12 povezuje se s povećanim rizikom od trajnih neuroloških oštećenja, poremećaja kognitivnih funkcija, smanjene plodnosti te komplikacija u trudnoći, uključujući povećan rizik od poremećaja razvoja neuralne cijevi fetusa. Zbog toga je važno simptome prepoznati na vrijeme te ih uvijek procjenjivati u kontekstu cjelokupne kliničke slike, prehrambenih navika, zdravstvene anamneze i odgovarajućih laboratorijskih nalaza.

Tko je u povećanom riziku od nedostatka vitamina B12?

Ljudski organizam ne može sam sintetizirati vitamin B12, zbog čega ga je potrebno redovito unositi hranom ili, kada za to postoji medicinska indikacija, odgovarajućim dodacima prehrani ili lijekovima. Međutim, dovoljan unos ne znači nužno i dovoljan status vitamina B12 u organizmu. Da bi se vitamin B12 uspješno iskoristio, potrebno je njegovo pravilno oslobađanje iz hrane u želucu, vezanje za intrinzični faktor, uredna apsorpcija u završnom dijelu tankog crijeva te učinkovit prijenos do stanica i tkiva. Poremećaj bilo kojeg od tih koraka može povećati rizik od razvoja njegova nedostatka.

Jednu od najvažnijih rizičnih skupina čine osobe s bolestima probavnog sustava koje narušavaju apsorpciju vitamina B12. To uključuje atrofični gastritis, celijakiju, upalne bolesti crijeva poput Crohnove bolesti, sindrom bakterijskog prerastanja tankog crijeva (SIBO) te druga stanja koja dovode do oštećenja sluznice tankog crijeva ili smanjenog lučenja želučane kiseline. Kod osoba sa SIBO-om rizik od nedostatka vitamina B12 nije jednak u svim slučajevima, već ovisi o opsegu bakterijskog prerastanja, njegovu trajanju te dijelu tankog crijeva koji je zahvaćen.

Povećan rizik prisutan je i kod osoba koje su podvrgnute operacijama želuca ili tankog crijeva, uključujući barijatrijske zahvate. Takvi kirurški zahvati mogu trajno promijeniti fiziološki proces apsorpcije vitamina B12, zbog čega je kod ovih bolesnika često potrebno dugoročno praćenje njegova statusa.

Posebnu skupinu čine osobe s pernicioznom anemijom, autoimunom bolešću kod koje imunološki sustav stvara protutijela protiv intrinzičnog faktora ili želučanih parijetalnih stanica. Posljedica je smanjena ili potpuno onemogućena apsorpcija vitamina B12, neovisno o njegovu unosu hranom. Kada postoji klinička sumnja na pernicioznu anemiju, liječnik može preporučiti određivanje protutijela na intrinzični faktor te, prema potrebi, protutijela na parijetalne stanice.

Veća učestalost nedostatka vitamina B12 opisana je i kod osoba s drugim autoimunim bolestima, uključujući autoimune bolesti štitnjače, poput Hashimotove bolesti i Gravesove bolesti, kao i kod nekih drugih sistemskih autoimunih bolesti. Razlog nije sama autoimuna bolest, već činjenica da se autoimuni poremećaji često pojavljuju zajedno te povećavaju vjerojatnost razvoja autoimunog gastritisa i perniciozne anemije.

Rizik je povećan i kod osoba koje dugotrajno uzimaju određene lijekove. Među njima su inhibitori protonske pumpe i drugi lijekovi koji smanjuju lučenje želučane kiseline, uključujući antagoniste H2 receptora, poput famotidina. Dugotrajna primjena ovih lijekova može otežati oslobađanje vitamina B12 iz hrane i postupno smanjiti njegove zalihe u organizmu. Povećan rizik zabilježen je i kod osoba koje godinama uzimaju metformin, lijek koji se najčešće primjenjuje u liječenju šećerne bolesti tipa 2, a kod pojedinih bolesnika i u liječenju inzulinske rezistencije ili sindroma policističnih jajnika kada za to postoji medicinska indikacija. Zbog toga se kod osoba koje dugotrajno uzimaju navedene lijekove može razmotriti povremena procjena statusa vitamina B12.

Povećan rizik postoji i kod starijih osoba. S godinama dolazi do smanjenog lučenja želučane kiseline i češće pojave atrofičnog gastritisa, što može otežati apsorpciju vitamina B12 čak i uz uredan prehrambeni unos.

Osobe koje se pridržavaju veganske prehrane bez odgovarajuće suplementacije također imaju povećan rizik od razvoja nedostatka, budući da se vitamin B12 prirodno nalazi gotovo isključivo u namirnicama životinjskog podrijetla. Kod vegetarijanske prehrane rizik ovisi o vrsti prehrane te količini mliječnih proizvoda i jaja koji se redovito konzumiraju.

Povećana učestalost nedostatka vitamina B12 opisana je i kod osoba koje kronično konzumiraju veće količine alkohola, budući da alkohol može nepovoljno utjecati na apsorpciju, skladištenje i metabolizam brojnih mikronutrijenata.

Važno je naglasiti da se nedostatak vitamina B12 može razviti i kod osoba koje nemaju nijedan jasno prepoznatljiv čimbenik rizika. Osim toga, pojedinci mogu imati funkcionalni nedostatak vitamina B12, pri kojem je njegova koncentracija u serumu uredna, ali količina biološki dostupnog vitamina na razini stanica nije dovoljna za normalno odvijanje metaboličkih procesa. Upravo zbog toga procjena statusa vitamina B12 uvijek zahtijeva cjelovit pristup koji uključuje simptome, zdravstvenu anamnezu, laboratorijske nalaze i individualne čimbenike rizika.

Dijagnostika nedostatka vitamina B12 – zašto jedan laboratorijski nalaz nije uvijek dovoljan?

Procjena statusa vitamina B12 u svakodnevnoj kliničkoj praksi najčešće započinje određivanjem njegove koncentracije u serumu. Riječ je o široko dostupnoj laboratorijskoj pretrazi koja predstavlja važan prvi korak u dijagnostičkoj obradi, ali sama po sebi nije dovoljna za postavljanje ili isključivanje dijagnoze nedostatka vitamina B12. Rezultat uvijek treba tumačiti u kontekstu simptoma, zdravstvene anamneze, čimbenika rizika i ostalih laboratorijskih nalaza.

Referentni rasponi ukupnog vitamina B12 razlikuju se među laboratorijima zbog različitih analitičkih metoda, zbog čega ne postoji jedinstvena granična vrijednost koja vrijedi za sve. Niske vrijednosti snažno upućuju na nedostatak vitamina B12, dok granične ili uredne vrijednosti ne isključuju njegovu mogućnost, osobito ako postoje karakteristični simptomi ili čimbenici rizika.

Važno je razumjeti da serumska koncentracija vitamina B12 pokazuje koliko se vitamina nalazi u cirkulaciji, ali ne i koliko ga je stvarno dostupno stanicama niti koliko ga organizam učinkovito koristi. Upravo zbog toga dio osoba s urednim ili graničnim serumskim vrijednostima može imati funkcionalni nedostatak vitamina B12. U takvim slučajevima količina vitamina u krvi može biti naizgled dovoljna, dok njegova dostupnost ili iskorištavanje na staničnoj razini nije dostatno za normalno odvijanje metaboličkih procesa.

S druge strane, povišene serumske vrijednosti vitamina B12 također ne znače uvijek da organizam raspolaže dovoljnim količinama funkcionalno aktivnog vitamina. One mogu biti posljedica uzimanja dodataka prehrani ili lijekova koji sadrže vitamin B12, ali se mogu javiti i kod pojedinih bolesti jetre, bubrega, hematoloških poremećaja, malignih bolesti ili zbog laboratorijskih interferencija. Zbog toga se i povišene vrijednosti uvijek trebaju tumačiti u kontekstu cjelokupne kliničke slike, a ne izolirano.

Jedan od mogućih razloga nepodudarnosti između simptoma i laboratorijskih nalaza jest funkcionalni nedostatak vitamina B12. To ne znači nužno da u organizmu nema dovoljno vitamina, već da njegova biološka raspoloživost ili iskorištavanje na razini stanica nije odgovarajuće. Takva se situacija može javiti u različitim kliničkim okolnostima i zahtijeva dodatnu dijagnostičku procjenu.

Kod osoba sa simptomima koji upućuju na nedostatak vitamina B12, osobito kada su serumske vrijednosti granične ili nisu u skladu s kliničkom slikom, liječnik može preporučiti dodatne laboratorijske pretrage. Među njima su određivanje metilmalonske kiseline (MMA), holotranskobalamina (aktivnog vitamina B12) i homocisteina, pri čemu svaka od navedenih pretraga ima svoje prednosti i ograničenja. Nijedna od njih nije potpuno specifična niti se tumači izolirano. Primjerice, koncentracija homocisteina može biti povišena i zbog nedostatka folata ili vitamina B6, smanjene bubrežne funkcije te drugih metaboličkih ili genetskih čimbenika, dok na vrijednosti metilmalonske kiseline također mogu utjecati određena druga stanja. Zbog toga se dodatni biomarkeri uvijek interpretiraju zajedno s kliničkom slikom i ostalim laboratorijskim nalazima.

Suvremene smjernice također naglašavaju da se dijagnoza nedostatka vitamina B12 ne smije isključiti samo zato što osoba nema anemiju ili makrocitozu. Neurološki i psihijatrijski simptomi mogu se razviti prije hematoloških promjena, a kod pojedinih osoba mogu biti i jedina manifestacija nedostatka. Upravo zato uredna kompletna krvna slika ne isključuje mogućnost manjka vitamina B12 kada postoje odgovarajući simptomi i čimbenici rizika.

Ako postoji sumnja na autoimuni uzrok nedostatka vitamina B12, poput autoimunog gastritisa, liječnik može preporučiti određivanje protutijela na intrinzični faktor, a prema potrebi i protutijela na parijetalne stanice. Kod osoba kod kojih uzrok nedostatka nije odmah jasan može biti potrebna i dodatna obrada radi isključivanja bolesti probavnog sustava, poput celijakije ili drugih poremećaja koji mogu narušiti apsorpciju vitamina B12.

Drugim riječima, nijedan laboratorijski nalaz ne može se promatrati izolirano. Dijagnoza nedostatka vitamina B12 temelji se na integraciji simptoma, kliničkog pregleda, zdravstvene anamneze, čimbenika rizika i odgovarajućih laboratorijskih pokazatelja. Upravo takav cjelovit pristup omogućuje najtočniju procjenu stvarnog statusa vitamina B12 te odabir odgovarajućeg liječenja za svaku pojedinu osobu.

Kako povećati razinu vitamina B12?

Ako sumnjate na nedostatak vitamina B12 ili imate simptome koji bi mogli upućivati na njegov manjak, prvi je korak obratiti se liječniku ili drugom kvalificiranom zdravstvenom djelatniku. Na temelju simptoma, zdravstvene anamneze, kliničkog pregleda i laboratorijskih nalaza može se procijeniti postoji li doista nedostatak vitamina B12 te, što je jednako važno, utvrditi njegov mogući uzrok.

Liječenje nedostatka vitamina B12 ne temelji se isključivo na nadoknadi vitamina. Dugoročno uspješno liječenje zahtijeva prepoznavanje i, kada je moguće, liječenje osnovnog uzroka. Primjerice, ako je nedostatak posljedica celijakije, upalne bolesti crijeva, sindroma bakterijskog prerastanja tankog crijeva (SIBO), autoimunog gastritisa ili dugotrajne primjene određenih lijekova, potrebno je istodobno liječiti ili pratiti i osnovno stanje koje je dovelo do razvoja manjka vitamina B12.

Kod osoba koje imaju urednu apsorpciju vitamina B12, prehrana predstavlja važan dio održavanja njegova odgovarajućeg statusa. Prirodni izvori vitamina B12 uključuju meso, ribu, plodove mora, jaja, mlijeko i mliječne proizvode te iznutrice, osobito jetru, koja sadrži vrlo visoke koncentracije ovog vitamina. Budući da se vitamin B12 gotovo isključivo nalazi u namirnicama životinjskog podrijetla, osobe koje se pridržavaju veganske prehrane trebaju redovito uzimati odgovarajuće dodatke prehrani ili konzumirati namirnice obogaćene vitaminom B12 kako bi spriječile razvoj njegova nedostatka.

Kada prehrana nije dovoljna ili postoji potvrđen nedostatak vitamina B12, liječnik može preporučiti nadoknadu oralnim pripravcima ili intramuskularnim injekcijama. Odabir načina liječenja ovisi o uzroku nedostatka, prisutnosti neuroloških simptoma, mogućnosti apsorpcije vitamina B12 te individualnim potrebama osobe. Kod mnogih osoba s prehrambeno uvjetovanim nedostatkom ili kada nema značajnijeg poremećaja apsorpcije, visokodozni oralni pripravci mogu biti učinkoviti jednako kao i intramuskularna primjena. S druge strane, kod potvrđenog autoimunog gastritisa, nakon potpune resekcije želuca ili terminalnog ileuma te kod određenih drugih oblika teške malapsorpcije najčešće je potrebna dugotrajna ili doživotna parenteralna nadoknada vitamina B12.

Važno je naglasiti da oblik vitamina B12, doza i trajanje liječenja trebaju biti prilagođeni pojedinoj osobi. Ne postoji jedinstveni protokol koji odgovara svima, zbog čega odluku o načinu liječenja treba donositi na temelju cjelokupne kliničke slike, laboratorijskih nalaza i uzroka nedostatka, a ne isključivo na temelju jedne vrijednosti vitamina B12 u serumu.

Nakon započinjanja liječenja važno je pratiti klinički odgovor. Kod većine osoba poboljšanje hematoloških pokazatelja može se očekivati tijekom prvih tjedana liječenja, dok oporavak neuroloških simptoma često traje znatno dulje. Kod nekih osoba poboljšanje nastupa unutar nekoliko tjedana, dok u slučajevima dugotrajnog nedostatka potpuni oporavak može trajati više mjeseci ili, ako je došlo do trajnog oštećenja živčanog sustava, biti samo djelomičan. Upravo je zato rano prepoznavanje i liječenje nedostatka vitamina B12 od iznimne važnosti.

Kod osoba koje pripadaju skupinama povećanog rizika, primjerice osoba s autoimunim gastritisom, nakon barijatrijskih zahvata ili drugih operacija probavnog sustava, osoba koje dugotrajno uzimaju metformin ili lijekove koji smanjuju lučenje želučane kiseline te osoba na veganskoj prehrani, može biti opravdano povremeno kontrolirati status vitamina B12 kako bi se eventualni nedostatak otkrio prije razvoja ozbiljnijih komplikacija. O učestalosti kontrola odlučuje liječnik na temelju individualnog rizika i kliničke situacije.

Jeste li zabrinuti zbog mogućeg nedostatka vitamina B12?

Ako imate simptome koji bi mogli upućivati na nedostatak vitamina B12 ili pripadate skupini osoba s povećanim rizikom, važno je ne donositi zaključke isključivo na temelju jednog laboratorijskog nalaza ili informacija pronađenih na internetu. Procjena statusa vitamina B12 zahtijeva cjelovit pristup koji uključuje simptome, zdravstvenu anamnezu, prehrambene navike, čimbenike rizika i odgovarajuće laboratorijske pokazatelje.

Važno je imati na umu da uredna koncentracija vitamina B12 u serumu ne isključuje uvijek njegov funkcionalni nedostatak, jednako kao što ni povišene vrijednosti ne znače nužno da organizam raspolaže dovoljnom količinom biološki dostupnog vitamina. Upravo zato rezultate laboratorijskih pretraga uvijek treba tumačiti u kontekstu cjelokupne kliničke slike.

Pravodobno prepoznavanje nedostatka vitamina B12 posebno je važno jer dugotrajan manjak može dovesti do hematoloških, neuroloških i drugih zdravstvenih komplikacija, od kojih neke mogu postati trajne ako se liječenje započne prekasno. S druge strane, kada se nedostatak na vrijeme prepozna, utvrdi njegov uzrok i provede odgovarajuće liječenje, kod većine osoba moguće je uspješno nadoknaditi vitamin B12, ublažiti simptome i spriječiti razvoj daljnjih komplikacija.

Ako imate dugotrajan umor, trnce u šakama ili stopalima, poteškoće s koncentracijom, promjene raspoloženja ili druge simptome koji nemaju jasno objašnjenje, razgovarajte sa svojim liječnikom, kliničkim nutricionistom/dijetetičarom ili drugim kvalificiranim zdravstvenim djelatnikom. Pravodobna procjena i individualizirani pristup najbolji su način za postavljanje točne dijagnoze i odabir odgovarajućeg liječenja.

Za Slowliving.hr: Merdijana Dugonjić, mag.nutr. & znr., dipl.ing., praktičar funkcionalne medicine

MOGLO BI VAS ZANIMATI: Prehrana i hormoni kod žena: Zašto ista dijeta ne djeluje na sve?

Izvori

1. National Institute for Health and Care Excellence (NICE). Vitamin B12 deficiency in over 16s: diagnosis and management (NG239). 2024.
2. Wolffenbuttel BHR, Wouters HJCM, Heiner-Fokkema MR, van der Klauw MM. The Many Faces of Cobalamin (Vitamin B12) Deficiency. Mayo Clin Proc Innov Qual Outcomes. 2019;3(2):200–214. doi:10.1016/j.mayocpiqo.2019.03.002.
3. Ferraro S, Tosi M, Verduci E, Cesana BM, Zuccotti G. Biomarkers to Measure the Need and the Effectiveness of Therapeutic Supplementation: A Critical Issue. Clin Chem Lab Med. 2025;63(9):e218–e220. doi:10.1515/cclm-2025-0518.
4. Cesana BM, Porter K, Tosi M, Zuccotti G, Ferraro S. Changing the Bar for B12 Deficiency: Possible Clinical Impact of NICE’s Threshold Revisions. J Lab Precis Med. 2025;10:18. doi:10.21037/jlpm-25-49.
5. Bondu JD, Nellickal AJ, Jeyaseelan L, Geethanjali FS. Assessing Diagnostic Accuracy of Serum Holotranscobalamin (Active-B12) in Comparison with Other Markers of Vitamin B12 Deficiency. Indian J Clin Biochem. 2020;35(3):367–372. doi:10.1007/s12291-019-00835-y.
6. Iltar U, Göçer M, Kurtoğlu E. False Elevations of Vitamin B12 Levels Due to Assay Errors in a Patient with Pernicious Anemia. Blood Res. 2019;54(2):149–151. doi:10.5045/br.2019.54.2.149.
7. Solé-Enrech G, San-José P, Aliste-Fernández M, et al. Vitamin B12 and Folate Levels in a Healthy Population: Establishing Reference Intervals. Clin Chem Lab Med. 2019;57(8):e173–e175. doi:10.1515/cclm-2018-1080.
8. O’Leary F, Samman S. Vitamin B12 in Health and Disease. Nutrients. 2010;2(3):299–316. doi:10.3390/nu2030299.
9. Green R. Vitamin B12 Deficiency from the Perspective of a Practising Hematologist. Blood. 2017;129(19):2603–2611. doi:10.1182/blood-2016-10-569186.
10. Green R, Allen LH, Bjørke-Monsen AL, et al. Vitamin B12 Deficiency. Nature Reviews Disease Primers. 2017;3:17040. doi:10.1038/nrdp.2017.40.
11. Stabler SP. Vitamin B12 Deficiency. N Engl J Med. 2013;368:149–160. doi:10.1056/NEJMcp1113996.
12. Allen LH. Causes of Vitamin B12 and Folate Deficiency. Food Nutr Bull. 2008;29(2 Suppl):S20–S34.
13. Obeid R, Fedosov SN, Nexo E. Cobalamin Coenzyme Forms Are Not Likely to Be Superior to Cyano- and Hydroxyl-Cobalamin in Preventing or Treating Cobalamin Deficiency. Mol Nutr Food Res. 2015;59(7):1364–1372.
14. Hunt A, Harrington D, Robinson S. Vitamin B12 Deficiency. BMJ. 2014;349:g5226.
15. Langan RC, Goodbred AJ. Vitamin B12 Deficiency: Recognition and Management. American Family Physician. 2017;96(6):384–389.