PIŠE: Iva Hanzen
Kada sam se prije tri godine preselila iz Zagreba na selo bila sam u takvom „burnoutu” da se doslovno nisam mogla ustati iz kreveta. Prvih šest mjeseci samo sam sjedila ispred kuće, gledala u šumu i dolazila sebi. A onda… Onda sam se primila motike i doživjela prosvjetljenje.
Brdovitu zelenu površinu iza kuće odlučila sam pretvoriti u 11 kaskada koje sam kopala ručno i to samo uz pomoć motike, po uzoru na moju babu Zoru, žilavu Dalmatinku. Ovaj projekt trajao je mjesecima, a premda me tijelo na početku jako boljelo jer se usred tolikih godina života u gradu odviknulo od fizičkog rada, nisam se dala. Pogotovo jer sam vrlo brzu osjetila onu ekstazu koju sam prvi put osjetila još u djetinjstvu kada sam s djedom radila na njivi.
Nakon toga sam kaskade još dodatno prekopala kako bih zemlju pripremila za sijanje i sadnju. Istu radnju ponavljam već evo treću godinu, iako me prijatelji uporno savjetuju da pređem na „no dig” metode ili da bar uzmem frezu ili pozovem nekoga s traktorom da mi preore zemlju. Ja ne želim ni čuti. Dapače, naljutim se jer uvijek ponosno ističem da nema terapije do motike, a premda mnogi misle da su moje riječi samo dobra šala, naše bake dobro su znale da motika liječi sve. A danas to zna i znanost.
Kako bih dublje istražila svoje tvrdnje razgovarala sam s Kristijanom Vučetić, dizajnericom vrtova i vlasnicom studija za uređenje vrtova i dizajn vanjskih prostora Mala Njiva.
Vrtlarenje kao oblik terapije
S obzirom na to da se sve češće govori o vrtlarenju kao obliku terapije, za početak sam Kristijanu pitala postoje li zaista znanstveni dokazi da rad u vrtu pozitivno utječe na mentalno zdravlje?
„Da, postoje. Provedeno je puno istraživanja koja pokazuju da vrtlarenje, boravak u prirodi i kontakt sa živim svijetom oko nas imaju pozitivan efekt na mentalnu dobrobit. Ali više od znanstvenih dokaza, meni je važnije nešto drugo – oni subjektivni znakovi koji možda nisu mjerljivi u laboratoriju, ali su i te kako stvarni i opipljivi ljudima koji su iskusili Vrt.
Namjerno sam napisala velikim slovom, jer ponekad mislim da su naši vrtovi neka vrsta institucije u kojima se događa nešto jako važno”, ističe Kristijana i dodaje: „Da se osvrnem na vrijeme od prije nekoliko godina. Puno ljudi, uključujući mene i moje
prijateljice počelo je uzgajati hranu baš kada je kulminirala globalna zdravstvena kriza.“
Zašto baš tada i kako nam je to pomoglo da se nosimo sa situacijom?
“U svijetu punom neizvjesnosti i pitanja što donosi sutra, vrt je bio prostor u kojem su stvari imale red, smisao i konkretan rezultat. Ne samo da je postalo važno naučiti uzgajati hranu, ne bi li se zaštitili od nekog logističkog kolapsa i nestašice, vrtlarenje je vraćalo osjećaj sigurnosti. Posadiš blitvu – nikne blitva. Imali smo potrebu doživjeti da nad nečime ipak
imamo kontrolu i osjetiti da je dio moći i dalje u našim rukama. To je ublažavalo osjećaj bespomoćnosti spram nečeg neizvjesnog i sačuvalo nam dozu zdravog razuma.
Super je što nas je ta kriza podučila konkretnim vještinama koje ćemo nositi dalje kroz život. Znanje kako uzgojiti vlastito povrće veliki je resurs, vraća osjećaj samostalnosti, otpornosti i povjerenja u vlastite sposobnosti”.
Bakterija sreće
U zadnje vrijeme često se spominje bakterija iz tla Mycobacterium vaccae koja se povezuje s boljim raspoloženjem. Što zapravo znamo o toj povezanosti, zanimalo me.
„Takozvana bakterija sreće. Ja ne bih romantizirala tu priču jer nema jasnih dokaza da ona utječe na nas na način na koji mi to mislimo. Priroda je zapravo vrlo egzaktna. Problem je što mi ljudi ne razumijemo zašto ona radi to što radi, pa onda praznine
popunjavamo vlastitim tumačenjima”, objašnjava Kristijana i ističe da iako je istina da postoje sugestije kako ova bakterija može utjecati na određene procese u imunološkom sustavu, bilo bi pretjerano, ako ne i neodgovorno, zaključiti da sama izloženost toj bakteriji popravlja raspoloženje.
„Ono što je sigurno je da mi danas, s obzirom na način života, malo patimo od svih zatvorenih prostora, ekrana i neke moderne klaustrofobije, pa nam izlazak na svježi zrak, rad rukama i čeprkanje na zemlji dolaze kao protuteža svakodnevici. Možda upravo zato boravak u vrtu mnogi doživljavaju kao nešto prirodno i umirujuće – mislim da tu zasluga ne ide jednoj bakterijici već čitavom nizu međusobno povezanih procesa koji se razmotaju jednom kad kročimo u vrt”, smatra ova dizajnerica vrtova.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Vrt – prilika da iskusimo suprotnost naših brojnih svakodnevica
Kako mnogi vrtlari kažu da se osjećaju smirenije čim počnu kopati po zemlji, a to sam osjetila i sama, pitala sam Kristijanu što se događa u našem organizmu tijekom takvih aktivnosti.
„Podijelit ću svoje iskustvo. Mene bivanje u vrtu čini prisutnijom. Fokusirana sam na ono što radim u tom trenutku, bilo da sadim rajčice, plijevim blitvu, čistim grašak, berem cvijeće ili zamišljam kako tu nastaje novi vrt nekog mog klijenta. Ta prisutnost otvara prostor u kojem sam toliko zaokupljena jednom aktivnošću, da nema mjesta za ništa drugo.
I to jako voli moj mozak koji inače procesira ogromnu količinu podataka istovremeno. Tijelo je možda umorno, ali u glavi je lakoća”, priča moja sugovornica i otkriva da nešto slično sluša i od klijenata kada se prvi put nađu i krenu planirati uređenje njihove okućnice.
„Ne čujem ja kakvo cvijeće oni žele imati, ja čujem kako se žele osjećati. I pri tome svi koriste sinonime: mir, opušteno, tišina, priroda, ljepota. Vrt je prilika da iskusimo suprotnost naših brojnih svakodnevica. Eto, to se događa”, jasna je Kristijana.
Zašto nas miris zemlje nakon kiše toliko privlači?
Kristijana je u jednom od svojih tekstova na društvenim mrežama spomenula geosmin, karakterističan miris zemlje nakon kiše. Zanimalo me zašto nam je taj miris toliko ugodan.
„Ja ga zovem molekula sigurnosti. Evo zašto. Geosmin je nusprodukt metabolizma jedne od milijardu bakterija koje žive u tlu. Oslobađa se kada kapi kiše ili vode (dok zalijevamo vrt) dođu u kontakt sa zemljom. Ljudi često kažu da im miriši kiša, no to što miriši nije sama kiša već je zrak zasićen geosminom koji isparava. A zašto je toliko ugodan? Opet – nismo sigurni, ali jedna teorija koja meni ima najviše smisla je evolucijska”, priča mi Kristijana i otkriva zanimljivu teoriju.
„Dok su ljudi živjeli kao nomadi, voda je značila život. Oko vode su nastajala naselja, uz vodu su se uzgajale biljke, napajala stoka i razvijale zajednice. Bilo je logično tražiti mjesta gdje ima vlage i plodnog tla. Neki znanstvenici pretpostavljaju da se upravo zato tijekom vremena razvila iznimna osjetljivost našeg njuha na geosmin, koju dijelimo sa još nekim sisavcima. Ovdje završavaju činjenice, a počinje moja osobna interpretacija: moguće je da je ta drevna povezanost ostala zapisana negdje duboko u nama i da miris vlažne zemlje našem starom mozgu šalje vrlo jednostavnu poruku: „Sigurno je.””, zaključuje.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Možemo li zamisliti svijet u kojem nemamo kontakt s prirodom?
Pitala sa svoju sugovornicu može li se reći da čovjek ima urođenu potrebu za kontaktom s prirodom. „Ajmo obrnuti pitanje. Možemo li zamisliti svijet i civilizaciju u kojoj nemamo kontakt s prirodom?
“Nema zelenila, nema životinja, smjene dana i noći su improvizirane uz pomoć rasvjete, živimo pretežno u zatvorenim prostorima, primarne potrebe su zadovoljene – osigurana nam je hrana, voda, disanje, sport, spavanje, razmnožavanje. Ali nema prirode. Kakav osjećaj nam budi taj scenarij? Mene prožme jeza”, iskrena je Kristijana .
Sjeća se i jednog filma katastrofe koji je davno gledala.
“Nakon velike nesreće ljudi su mjesecima živjeli u bunkerima čekajući da vanjski uvjeti ponovno postanu podnošljivi. Kada su napokon izašli, dočekao ih je siv, devastiran svijet. Stizale su vijesti o drugim preživjelima, o novim naseljima i mogućnostima za nastavak života, ali ništa od toga nije probudilo nadu. Sve dok nekoliko metara od izlaza nisu ugledali biljku. Ne čovjeka. Ne zgradu. Ne tehnologiju. Biljku”, priča.
Vrtlarenje jedna od rijetkih aktivnosti u kojoj ne možeš požurivati rezultat
Zanimalo me i to postoji li razlika između običnog boravka u prirodi i aktivnog rada u vrtu. Drugim riječima: je li dovoljno sjediti u prirodi ili postoji nešto posebno u tome da nešto uzgajamo?
“Razlika postoji, ali ne moramo ništa uzgajati da bi osjetili dobrobit, stvar je perspektive”, odgovara mi Kristijana, ali dodaje kako nije isto jesmo li u prirodi gost ili aktivan sudionik.
„Kad samo boravimo u prirodi, šećemo šumom i slično, mi smo promatrač/primatelj. To je pasivna pozicija. Vrtlarenje je odnos sudionika. Pri tome nije važno imamo li povrtnjak ili ukrasni vrt. U šumi si gost. U vrtu si suradnik. Aktivno stvaraš vlastito iskustvo, ali utječeš i na svijet oko sebe. Kada sjediš u parku, znaš da priroda postoji neovisno o tebi. Kad posadiš ružu, rajčicu ili drvo, odjednom postaješ sudionik. Budi se odgovornost za drugi život. Moraš pratiti. Moraš reagirati. To stvara drugačiju vrstu povezanosti”, objašnjava.
“Također treba istaknuti da je vrtlarenje jedna od rijetkih aktivnosti u kojoj ne možeš požurivati rezultat. Možeš zaliti biljku. Ne možeš je natjerati da procvjeta sutra. To je gotovo suprotno od kulture instant zadovoljstva. Isto tako, vrtlarenje te uči nesavršenosti. Prije ili kasnije naš unutarnji perfekcionist da ostavku kad shvati koliko kaosa je priroda u stanju napraviti i koliko je bespomoćan pred njim. To je ljekovito za ove naše prenapregnute mozgove koji pokušavaju držati stvari pod kontrolom”, smatra Kristijana i dodaje: „Kada aktivno sudjelujemo u vrtu, iza nas ostaje jasan trag. Zna se da smo bili ovdje. Ovo je posebno zanimljiva perspektiva koju imam kao dizajnerica, moji tragovi su veliki i mjerljivi i nije mi svejedno kakvi su. Kad prošećeš šumom, priroda mijenja tebe. Kad svjesno stvaraš vrt – promjena je dvosmjerna: ti mijenjaš prostor i prostor mijenja tebe”.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Razmišljate o sadnji vrta? Krenite s nečim jednostavnim!
Moramo li imati veliki vrt da bismo osjetili dobrobiti ili je dovoljan i balkon s nekoliko biljaka, htjela sam doznati.
„Veliki vrt je i velika odgovornost. Opet ću podijeliti nešto osobno jer imam iskustvo oboje: veliku njivu od par tisuća kvadrata i vrt na terasi u predgrađu. I jedan i drugi prostor su mi donijeli puno dobra, ali na različite načine. Na velikoj njivi sam se našla licem u lice sa silama prirode i tamo su sve moje iluzije o romantičnom vrtlarenju pale u vodu. Njiva je sirova, pomalo okrutna i vrlo konkretna. Ona daje (obilje hrane), ali i uzima (vrijeme i energiju). Ona je bila moja učiteljica života i smrti, s njom sam uvijek nekako plesala na rubu – neizvjesno, divlje, kaotično. Nije to bila mirna šetnja pitomom šumom. To su bile vrlo ozbiljne životne lekcije. Ali dala mi je nešto neprocjenjivo – dala mi je iskustvo da ma gdje da se nađem danas, sutra, za deset godina, da iz bilo kojeg razloga moram negdje početi život od nule – ja ću znati proizvesti hranu. To je osjećaj koji nakon par godina vrta tog kalibra postane dio identiteta”, priča ova dizajnerica vrtova.
S druge strane, njezina terasa je pitoma, blaga i mirna. Stvari su sporije, predvidljivije, lakše za kontrolirati. A opet – iskustvo vrta postoji, kontakt postoji, benefiti postoje.
“Za osjetiti tu dobrobit potrebno je otvoreno srce”
„Rekla bih da za osjetiti tu dobrobit o kojoj pitaš nije bitna kvadratura, nego otvoreno srce. Sposobnost da se ljudsko srce spoji sa srcem biljke, jer ono za čime mi ljudi čeznemo nije količina sadržaja nego kvaliteta suodnosa”, poručuje.
Koje biljke ili vrtne aktivnosti preporučujete početnicima koji žele koristiti vrt kao alat za opuštanje i smanjenje stresa, pitala sam Kristijanu.
„Koristiti vrt kao alat. Zanimljiva formulacija. Znaš, nekad se pitam tko tu koga uzgaja, mi naše vrtove ili oni nas. Pa mi ovo da mi koristimo vrtove nekako ne sjeda. Ali znam na što misliš, pokušat ću ti dati primjer iz mog dizajnerskog života. Kada se prvi put nađem s klijentima da razgovaramo o mogućnostima uređenja prostora, onda ih ne pitam što žele uzgajati i gdje bi htjeli da bude terasa, a gdje povrtnjak. Nego se zajedno krećemo po prostoru, a ja lovim između redaka dok mi oni pričaju što zamišljaju da se u tom prostoru događa. Ispod tih ideja uvijek leži odgovor na ključno pitanje – koju potrebu oni žele zadovoljiti? Je li to osjećaj sigurnosti, odmak od svakodnevice, zabava i zaigranost ili nešto četvrto”, priča.
Upravo u skladu s time onda kreiraju i sadržaj. Jer nemamo svi istu predodžbu opuštanja, nije nam je svima isti izvor stresa, niti svi jednako shvaćamo zabavu i uzbuđenja. Nekome tko je cijeli dan na sastancima i mentalno aktivan godit će tišina, mir i vrt koji ne zahtjeva puno odluka. Osobi poput Kristijane koja je dugo za računalom u svojim crtežima i projektima, treba vrt koji angažira tijelo.
„Uglavnom, mi ljudi smo gladni suprotnosti onoga čemu smo stalno izloženi. Zato početnicima ne bih preporučila neku određenu biljku, nego određenu vrstu znatiželje. Počnite s nečim jednostavnim – nekoliko teglica začinskog bilja, patuljastom rajčicom ili malom šarenom cvjetnom gredicom. Krenite od nečeg poznatog pa promatrajte što vas privlači i kako se osjećate dok se brinete o njima. Vrt je vrlo strpljiv učitelj i obično nam sam pokaže daljnji smjer”, poručuje.
Vrt kao prilika da vratimo smisao svom životu
Za kraj sam pitala Kristijanu zašto se toliko ljudi posljednjih godina okreće vrtlarenju, čak i kada nemaju prethodnog iskustva. Ona smatra da smo mi ljudi kronično iscrpljeni nedostatkom običnosti. Živimo u svijetu koji je prekrcan svime što je previše. Previše informacija, previše sadržaja, previše izbora, previše buke. U takvom svijetu postoji nešto nevjerojatno umirujuće u tome da provedeš poslijepodne sadeći luk. Rupa po rupa. Glavica po glavica. Posadiš ga u zemlju, on naraste, ti ga pojedeš i bude ti odličan. Bez puno filozofije.
„To je vrlo predvidljiv slijed događaja koji ima smisla. Jednostavan život, jednostavne misli, osjećaj vitalnosti i stvaranja. Možda nam je zato vrtlarenje tako privlačno. Ne kao oblik eskapizma, nego kao prilika da se vratimo? Da se vratimo nekim zaboravljenim vrijednostima i doživimo verziju života koju nam uobičajena svakodnevica oduzima?”, zaključuje ova zaljubenica u vrtove.
Piše: Iva Hanzen
Iva Hanzen je novinarka s više od 15 godina freelance iskustva koja je nakon intenzivnog burnouta napravila veliki zaokret: prodala je stan u Zagrebu, zatvorila kredit i kupila imanje s tri kućice i okućnicom u okolici Svetog Ivana Zeline, gdje je krenula ispočetka – u početku čak i bez vode i struje. Danas je aktivna i na društvenim mrežama kao content kreatorica, a kroz svoje objave otvoreno dijeli iskustvo rada, promjene životnog tempa i traženja mira i slobode, zbog čega joj se javlja velik broj ljudi koji se prepoznaju u njenoj priči.
Foto: Privatna arhiva
MOGLO BI VAS ZANIMATI: Iva Hanzen: Kako sam od “neću ja biti ničija budala i plaćati režije” došla do lekcije od 10.000 eura