Raspon onoga što me u književnosti može fascinirati zaista je širok – od stilskog i intertekstualnog ludizma, tematske originalnosti pa do nezaboravno pomaknutih ili inspirirajućih likova. No, ono što će me se uvijek iznova najdublje dojmiti tekstovi su koji proniču u neobičnost ljudske običnosti.
Tekstualni ekstrakti čiste i nepatvorene jednostavnosti, u kojima čovječnost dobiva najnepretenciozniju promidžbu. U skladu s tim opisom na mojim se popisima zadržavaju dva romana zaslužna za to što pojedina svoja čitateljska iskustva osobito dugo pamtim. Jedan je od njih Stoner Johna Williamsa (u prijevodu Patricije Horvat i izdanju Frakture, 2016.). Kada pogledom preletim preko njegovih korica u svojoj kućnoj biblioteci, još uvijek uspijevam evocirati osjećaj zadivljenosti pred naizgled neiznimnim, a zapravo nadahnutim, hrabrim i ispunjenim životom jednog običnog sveučilišnog profesora. Uz bok Williamu Stoneru stavljam književni lik Andreasa Eggera, čiji je život “miran, tih”, kako pjeva Balašević u jednoj svojoj pjesmi, opisan na stranicama knjige Čitav jedan život autora Roberta Seethalera (u prijevodu Željke Gorički i izdanju OceanMora, 2017.).
Mudrost i humanost obrnuto proporcionalno prate Andreasovu šutljivost i povučenost, podcrtavajući ono što je zajedničko jednostavnostima svih književnih i neknjiževnih života – da se njihova cjelina oslanja na niz svakodnevnih trenutaka, s odmakom transformiranih u značenje koje svakoj toj pojedinoj cjelini pridaje njezinu jedinstvenu vrijednost. Moja nova preporuka Stoneru i Eggeru pridružila je Paula Christiana Frederica Hansena, koji na stranicama knjige Ne žive svi isti život Jean-Paula Duboisa (u prijevodu Vlatke Tor i izdanju Frakture, 2022.) također svjedoči o tomu na što je “običnost” života sve spremna.
Paul Hansen retrospektivu svoje životne cjeline započinje iz zatvora te nam, uspoređujući svoje trenutačno boravište s metabolizmom neke velike životinje, pruža jedno od poetičnijih opisa zatvoreničkih iskustava. “Maštovitost sudbine” u ćeliju mu je, ironično nazvanu “condo” (“što će reći stan”), dovela cimera Patricka Hortona, pripadnika motociklističke mafije, “zastrašujućih proporcija”, ali “čovjeka i pol”. U zatvorskom “zadahu natopljenom gadnim mislima”, “u kiselkastom smradu starih kajanja”, među “pojem čežnje prognanih” taj će mu bajker postati svjetionik ljudskosti, održavajući ga iznad mraka vlastite usamljenosti i nedaća koje su zadesile njegov život. A da i najskromniji životi imaju potencijal zakomplicirati se i dotad predanog kućepazitelja stambene zgrade L’Excelsior svesti na prostor koji mu je donedavno bio samo “teorijski koncept” (“… ono kad ti u Monopolyju kocka naloži da jedan krug provedeš na polju zatvor.”), Paul pokušava objasniti pomoću priče koja je prethodila njegovoj, a to je ona u kojoj su glavni akteri njegovi roditelji – Anna Madeleine Margerit i Johanes Hansen.
Njihov je odnos bio prožet kontradiktornošću koja im je na kraju i presudila: majka ateistica, vlasnica lokalnog umjetničkog kina i promotorica slobodarskih ideja i otac pastor u potrazi za vjerom, i to na najneočekivanijim mjestima poput konjskih trkališta. Svjedočeći odjavnoj špici obiteljskog života, u “svijetu… previše kompliciranom da bismo se zadovoljili aproksimacijama”, Paul dobiva sasvim nedvosmislenu spoznaju o svemu onome “što više nećemo dobiti natrag”.
Scenarij života koji je uslijedio, Paulu je donio različite likove, od kojih su jedni bili izvor sreće, topline, utjehe, uzleta i odvažnosti – pristanište s kojeg je lakše bilo prkositi nadolazećoj nesreći. Među njima su Indijanka Algonkin Winona, “koja je spadala u onu kategoriju žena koje žive svjesne, u svakom trenutku, kako je život prekratak i predragocjen da bi pristale usporiti zbog nevažnih problema”, zatim senzibilna i znatiželjna kujica Nouk te vjerni i pouzdani Kieran Read, najbolji poznavatelj prave čovjekove posmrtne vrijednosti. Svi oni, uz zatvorskog cimera Patricka Hortona, kao da su ispali iz epizode kultne serije Život na sjeveru. Uz njihov šarm, mudrost i humanost lakše se podnose likovi poput predstavnika suvlasnika zgrade L’Excelsior Edouarda Sedgwicka, s kojim je i povezan Paulov boravak u zatvoru. Kako završava njegova retrospekcija, slijedi li nakon toga ikakav optimističan nastavak i donosi li plivanje u bazenu reintegraciju – to neka bude pozivnica za čitanje.
Ako je prihvatite, pred vama je itinerar jednostavnih, ali zato i najpouzdanijih, životnih lekcija, kroz koji će vas se provesti odmjereno i strpljivo. Tomu pridonose stilski promišljene i poentirane rečenice, logično povezujući motivske sekvence, vrteći pred vama film jednog života u kojem glavnu ulogu ipak na kraju odnosi karakter, utjelovljen u snazi jednog prezimena – “Ja sam sin Johanesa Hansena” (o čemu ćete više doznati na stranicama knjige). Taj heroj u svojem filmu, dosljedan i predan u nastojanjima i ljubavima, čovječan i kad pogriješi, nadstojnik, ali nikad birokrat i, možda i najvažnije, empatični posrednik svih života koji su se dotakli njegova, prenosi snažnu istinu da ne žive svi isti život. Nije li već spomenuto da su one najvrjednije životne lekcije ujedno i najjednostavnije?
Tekst i foto: Maja Janković, profesorica hrvatskog i češkog jezika i književnosti, te pasionirana čitateljica koja na Facebooku ima svoj kutak – Majin izbor
Moglo bi vas zanimati i: Majin izbor – Ovaj tjedan upoznajte knjigu Euforija: roman o Sylviji Plath