Oprostite, nisam stigla…
Znam da sam vam obećala poslati mail do srijede, ali jednostavno je ludnica ovih dana!
Hej, Anita! Moram otkazati našu kavu jer mi je nešto iskrsnulo…
Poštovana, postoji li mogućnost da pomaknemo naš sastanak za sat vremena kasnije? Zabunom sam dogovorila dva sastanka u isto vrijeme.
Ovako su izgledali moji dani prije nekoliko mjeseci. Sjedenje za računalom od jutra do sutra, pripremanje hrane za obitelj u trku, jurnjava sa sastanka na sastanak, ispijanje kave kako bih održala razinu energije potrebne da izguram dan.
Bila sam iscrpljena, frustrirana što ništa ne stižem i stalno se ispričavam, neuspješna, ljuta na djecu jer su, zamislite, gladni i krivila cijeli svijet za moj vlastiti kaos. Stradala sam psihički i fizički, jer nisam imala vremena za pauzu, za fizičku aktivnost, za odmor. Onda sam stisnula pauzu. Točno tako kako ste sada zamislili u glavi. Sve ovo što sam gore nabrojala, odjednom se zaustavilo u jednoj sceni kao da sam pritisnula one dvije crtice na daljinskom upravljaču. Isključila sam se s društvenih mreža i gotovo svega digitalnog, maknula distrakcije i sjela u svoju fotelju s bilježnicom u ruci.
Željela sam odgovoriti na pitanje: što ja želim?
Kako želim raditi?
Što želim raditi?
Je li realno gurati sve te projekte istovremeno i očekivati uspjeh?
Što mogu napraviti da svoje dane, ovakve kaotične, pretvorim u slowliving dane?
Što je ono što mi se sviđa u mom poslu?
Što je ono što mi se ne sviđa u mom poslu?
Što je ono što mi se sviđa kod mene?
Što je ono što mi se ne sviđa kod mene?
Što je to u mom poslu i kod mene što želim ostaviti iza sebe?
Što je to u mom poslu i kod mene što želim ponijeti dalje?
Zadnjih 6 pitanja i odgovora je ključno. Zamislila sam Maju onakvu kakva mi se ne sviđa:
– uvijek trči i nikada ne stiže
– ispričava se drugima jer je “u ludnici ili gužvi”
– kasni s dostavom gotovo svega
– nije dosljedna
– nije konzistentna
– zapuštena je i ne vodi brigu o svom zdravlju i izgledu
– nesretna je
– nezadovoljna je
– frustrirana je
– širi oko sebe negativnu energiju
– nema samopouzdanja
Zaista sam ju zamislila, odjevenu u odjeću koju ne volim (a nosim), bez šminke (ni to ne volim), bez frizure (o Bože, kada i kako se to dogodilo?!), frustriranu, nesretnu i gotovo očajnu. Samo je stajala tako gledajući me.
Onda sam zamislila jednu ogromnu staklenu stijenu, kao jedan veliki stakleni zid koji stoji ispred nesretne Maje. Odlučila sam da sve ono što je ona Maja, uključujući i način poslovanja, ne može proći kroz stakleni zid. Kroz njega prolazi samo ono što mi se sviđa, što je dobro i pozitivno.
Maja kakva mi se sviđa
S ove strane zida stoji nasmijana i samouvjerena Maja, s odličnom frizurom, našminkama i u svom rozom sakou. Ona zna što želi raditi, kako želi raditi i s kim želi raditi. Ta Maja više ne juri kroz život i ne gasi vatre, već planira i radi postupno i postavlja pred sebe realna očekivanja, i od sebe i od drugih. Ona upravlja svojim vremenom, zadržava fokus na važnim stvarima i ima hrabrosti reći NE projektima za koje nije spremna.
Ta Maja upravo sjedi i tipka ovaj članak.
Ako ste se prepoznale u onim prvim rečenicama, od srca vam preporučam da probate moju vježbicu. Sama sam ju izmislila i isprobala kada sam željela napraviti switch, a nisam znala kako. Ovo je sjajan način da dođete do nove sebe.
Priznajte, već se dugo čekate.
Moglo bi vas zanimati i: Podijelite zadatke u obitelji i olakšajte si život
Tekst: Maja Puškarić, serijska poduzetnica i majka
Foto: Canva
