Njih dvije samo su susjede.
Slušam njihov razgovor slučajno niti jedna od njih ne zna da ih čujem. Susreću se na ulazu u zgradu.
Neću imenovati niti jednu radi zaštite intimnosti priče. Išlo je nekako ovako…
– Draga moja, dobro jutro, što ima, nisam te odavno srela, kako si?
– Sve je uredu, dobro sam, a ti?
– Blijeda si mi, poznajem te, nešto nije uredu. Mogu li ti kako pomoći?
– Ah, što da kažem… proći će, valjda.
– Što je bilo? Trebaš li razgovor?
(druga zaplače i kaže…)
– Dogodilo se nešto strašno. Moja je kćerka izgubila je bebu na porodu, i njoj se upravo bore za život. Deset godina su radili na djetetu, velika radost za cijelu obitelj. Uništeni smo.
Muk.
Zagrljaj.
Obje su plakale.
Riječi više nije bilo.
Samo suze i zagrljaji.
– Sam Bog te poslao.
– Sad vidim, toliko sam trebala zagrljaj, krenula sam u bolnicu, htjela sam se zabiti negdje. Kao da si mi skinula povez s očiju, strašnu maglu od koje nisam mogla gledati. Hvala ti.
– Idi, bori se za svoje dijete, budi joj podrška. Treba te.
Ova druga, čija je kćerka u kritičnom stanju ne zna da je ona koja ju je upravo grlila prije puno godina bila na tom mjestu na kojem je njezina kćerka sada.
I vjerojatno nikada neće niti saznati…
I vjerojatno nikada neće niti saznati. Najviše što bih željela od ljudske vrste jeste to da budemo malo mekši,
da odgajamo i da budemo odgojeni s malo više empatije, s malo više iskrenosti.
Voljela bih da malo više prilazimo jedni drugima.
Voljela bih da se ne ocjenjujemo, procjenjujemo prema statusu, prema diplomi
nego prema ljudskosti, empatiji.
Uvijek se razveselim kad me netko pogleda u oči, nasmije se i upita me kako si?
Razveselim se rijetkim primjercima koji se podižu sa stolice da bi pozdravili drugoga.
Razveselim se onima koji skupljaju ljude u tople zagrljaje, divim se onima koji su u stanju vidjeti i čuti druge.
Treba nam to, i možda danas u prolazu primijetiš nekoga kome treba tvoja riječ ili topao zagrljaj. A možda si već sutra ti taj/ta kome treba snažan zagrljaj.
Sjeti se.
Bebe nisu u stanju preživjeti bez dodira,
uspavljuju se uz majčin glas,
zašto mislimo da nam u odrasloj dobi isti taj dodir ne vrijedi baš ništa
i da svijet možemo osvojiti sami bez tople riječi i podrške drugoga?
Moglo bi vas zanimati i: Želiš živjeti po svom? Mi znamo otkuda krenuti!
Tekst: Inga Marić
Foto: Canva