Radite kao poslovni trener, i taj posao zvuči prilično zanimljivo i dinamično. Možete li našim čitateljicama i čitateljima približiti vaš posao? Kako ste uopće došli na ideju da će to biti vaše zanimanje, je li se to desilo spontano ili namjerno?
2014.godine napravila sam veliki rez u životu i dala otkaz na vrlo sigurnoj poziciji koju sam dugo gradila. Godinama sam radila kao voditeljica marketinga, a prije toga kao senior PR-ovac, novinarka i producentica. Osjećala sam izuzetnu zasićenost, potrebu da doslovce napravim inventuru sebe i cijele svoje okoline i načina života. Tu je krenuo itekako zahtjevan put „reizgradnje sebe“, kao osobe, kao trenera te freelencera i poduzetnice. Za mene su napredne komunikacijske vještine bile prirodan slijed „stepenice dalje“ za nekoga tko živi od komunikacije i marketinga. To bih preporučila svima u svojoj branši. Također, uvidjela sam da ja kao menadžer i kao osoba imam stvari na kojima bih voljela poraditi i da ne želim da me vodi samo ROI, želim doprinositi, želim da moj rad ima neki impact. Tako sam se dvije godine educirala za Mastera NLP-a i potom još godinu za poslovnog trenera te sam završila Poslovnu akademiju. Istovremeno sam prošla hrpu raznih radionica, pročitala puno knjiga, okružila se sličnim ljudima i osobni razvoj je postao moj životni stil, a a ne nešto što radim jer moram.
Danas koristim alate i svoje znanje poslovnog trenera za svoje klijente u marketingu, što je odlična kombinacija i time im dajem dodanu vrijednost. Držim edukacije 1 na 1, konzultacije i vježbe za osobe koje se žele unaprijediti u poslovnom okruženju, od bolje efektivnosti i organizacije do pisanja projekata i rada na sebi kao lideru i vođenju tima. Uživam to raditi, kad osoba stekne uvide i primjeti promjene na sebi i u svojoj svakodnevici. Pomaganje drugima i spoznaja da sam utjecala da netko da ima bolji i kvalitetniji život je moj najveći drive.
Bavite se održavanjem edukacija i radionica, te stojite iza projekta Imam riječ. Koja priča stoji iza te ideje?
Imam riječ je ime moje tvrtke. Osim edukacija i radionica, najviše radim na komunikacijskim strategijama i brandingu za svoje klijente. Npr osoba ima projekt i počinje od same nule i želi se predstaviti tržištu. Zajedno gradimo njenu priču i slažemo cijelu njezinu komunikaciju i sve digitalne kanale, PR, web stranicu, produciramo sadržaj, to je često rad po principu ključ u ruke. Super je što uz to dobivaju i trenersku podršku jer uvijek u tom procesu ima mnogo propitivanja, sumnji i izlaska iz komfor zone. Naravno, radim i pojedinačne projekte, a biram one za koje smatram da educiraju, društveno su odgovorni i da doprinose zajednici.
Radionice koje sam osmislila zovu su PRIČE KOJE DOPIRU jer sam primjetila da je naš eter pun toksičnih ili extra dosadnih i klišejnih priča i birokratskog jezika. Radionice su namijenjene tvrtkama i javnom sektoru kako bi njihovi projekti dobili pravu pozornost. Svi imaju svoju priču, ali je ne znaju ispričati.
Bez teorije i mnogo blebetanja, na konkretnim primjerima, custom made – što znači da je svaka radionica drugačija jer je prilagođena klijentu – učimo kreativno i drugačije predstavljanje i odnose s javnošću i medijima.
Vaše radionice su doista drugačije i za razliku od onih na kojima uglavnom možemo prisustvovati, biti ću slobodna reći pomalo neobične. Kako vam to uspijeva?
Ljudi sami stvaraju raznolikost. Tamo sam zbog njih i ne vodim se niakakvom šprancom. Slušam njih i što njih muči, nemoguće je da radionica bude identična. Adresiramo točne probleme koje određena osoba ili tim ima, izazove u određenom projektu i na licu mjesta dajem rješenja. Mislim da je svima dosadno doći na edukaciju gdje netko ex catedra čita s powerpoint slajdova.
Za vas se može reći da ste na neki način digitalni nomad. Koje su prednosti, a koje su mane takvog načina poslovanja?
Prednost je – sloboda. Mana – druga strana medalje slobode – disciplina. Tu temu sam apsolvirala nakon dosta borbi same sa sobom. Morate ipak imati nekakvu dnevnu strukturu da bi postigli najbolju efektivnost. To je metoda pogrešaka i pokušaja dok nisam razvila svoj nomadski modus operandi. Svaka osoba je različita i treba upoznati sebe kako najbolje funkcionira. Npr. ja najbolje funkcioniram rano ujutro i gdje god bila, držim se svojih nekih radnih pravila, pa makar radila ispod drveta ili neplanirano na mobitelu uz prosecco u beach baru. Selektivni sluh, fokus, isključenje od okoline, meni to nije problem. Praktički mogu raditi bilo gdje na mobitelu ukoliko je riječ o operativi, no ako je riječ o strateškim stvarima i li nečemu za što treba više vremena i promišljanja, onda su to rani jutarni sati dok sam svježa i bistra, doručkujem orahe i jedem sličnu „hranu za mozak“,volim se otuđiti, trčim kao intermezzo između projekata, stavim slušalice i slušam glazbu koja potiče kreativnost i fokus….Treba vam samo dobar wifi i kvalitetan unutarnji dijalog. Sam ste sebi svoj šef, kolega, osoba koja vas motivira i živcira. Unutarnji dijalog i samomotivacija je važna.
Većini ste poznati po svojim podcastima – u njima ljudima dajete konkretne savjete i pomažete im riješiti dileme(koje više-manje svi imaju) Što je po vama najveći problem u hrvatskim korporacijama i tvrtkama?
Snimila sam do sada tridesetak epizoda podcasta „Mali savjeti za veliki biznis by Martina Mršić“ za poslovni portal Poslovni.hr koji je namijenjen malim i srednjim poduzetnicima, ponajviše malim, na temu marketinške i interne komunikacije te osobnog razvoja. Najveći izazov u tom polju jest što se pojedinci koji imaju ideje još boje izaći sami i pretvoriti ih u žive projekte, jer se općenito smatra da ako ne uspiju od prve, da su luzeri i da trebaju odustati, dakle nemamo još razvijenog poduzetničkog mindseta. Strah od neuspjeha je prirodan, ali kod nas kao da je „na entu“ zbog pritiska okoline i pomanjkanja edukacije te svepćeg forsanja uvijek uspješnih priča koje ne prikazuju život kakav jest, što je na kraju opća slika današnjih društvenih mreža i medija. Problem u tvrtkama je također pomanjaknje edukacije u području emocionalne inteligencije i leadershipa, ljudi još nisu dovoljno svjesni da osoba nije stroj u odijelu i da postoji kao cjelina, da nije netko drugi kad uđe u zgradu i da se može isključiti na gumb. To su sve te stare škole koje počivaju na utjerivanju straha u kosti, a ne na poštovanju i razumijevanju. S ljudima se treba baviti, a za to se ironično nema vremena, jer su usmjereni isključivo na rezultate i brojke, iako su ljudi ti koji do rezultata dovode.
Vode li zaposlenici (i poslodavci) dovoljno brige o mentalnom zdravlju? Percipiraju li Hrvati uopće važnost mentalnog zdravlja?
Ne. Mentalno zdravlje kod nas je etiketa ili nešto što većini zvuči jako dosadno, tipa PR neke udruge i mijenjaju program kad za to čuju. Korona je dosta prodramala situaciju i problemi su se našli u prvim redovima. Žalosno je da osude i nerazumijevanje postoje na obiteljskoj i prijateljskoj razini, a kamoli na razini sustava, škola i poslodavaca. Opet jedna riječ – edukacija. I vrijeme. Promjene se neće vidjeti preko noći, trebamo biti strpljivi. Zato kroz svoje projekte maksimalno pokušavam utjecati sličnim temama i znam da idem malim koracima i da promjena neće biti odmah. Neka. Ima nas još koji tako razmišljaju i zajedno ćemo napraviti pomak. S vremenom.
Kako se vi opuštate, koja je vaša self-care rutina?
Trenutačno se nalazim u vrlo intenzivnom i zahtjevnom razdoblju i self care za mene nije pomodarski izraz došao iz SAD-a gdje je buknuo trend zdravog života i self help industrije, kako bi rekli nevjerni Tome, nego sve više moja potreba, osobnost i način života. Upravo sada dobiva još veći značaj. Jutro započinjem meditacijom i yogom, imam sreće što živim na obroncima Medvednice pa u jutarnju rutinu mogu uvesti šetnju ili trčanje u šumi. Naravno, nisam stroj i neki put to ne napravim, ali nastojim biti redovita i ako to ne radim neko vrijeme, osjetim da mi nedostaje, ne trebam se na isto tjerati. Jedem pretežno voće, povrće i pijem mnogo čaja, npr koprivu iz svog vrta i puno nima. Naravno da imam dane kad pojedem kajzer šmarne i pomfri. No, to su iznimke, počastim se i vrlo brzo osjećam potrebu vratiti se svježim namirnicama, jer se jednostavno osjećam bolje. Čitam knjige jer me inspirajju, motiviraju i mijenjaju raspoloženje, gledam filmove i humoristične serije koje me opuštaju, volim rituale prije spavanja u kojima mi je cijela soba miriši po lavandi i raznim kremicama. Mislim da smo svi previše u glavi, a tu pomaže sport, masaže, spa, spuštanje u tijelo, jer onda nema overthinkinga.
Neki put mi je self care da samo budem sama i da šutim, perem veš, lakiram nokte, gledam Netflix. Što sam starija i što više radim na sebi, više postajem introvert i cijenim svoj mir. Ono što me definitivno najviše puni i što je dio mog self carea su pisanje, izražavanje i more. JA sam vodeno biće i voda me nevjerojatno rekuperira.
Može li se spojiti slow living i business lifestyle? Ako da, kako?
Naravno da može. Treba čovjek biti svjestan svojih vrijednosti. Kad to napravi, mnogo mu je lakša i jednostavnija svakodnevica. Znate što želite, što ne želite, s kim želite raditi,a s kim ne želite, s kim želite i ne želite provoditi vrijeme. Nema zaposlenosti, trčanja na svaki poziv. Mir, a ne stres i forsanje. Kvaliteta, ne kvantiteta. Fokus, ne multitasking. Zdrave granice, a ne dokazivanje. Neki put radim tri dana u tjednu po 4 sata, ostalo se posvetim obitelji i sebi. Sve napravim i onako kako smatram da treba. Radim efektivno, a ne nužno puno. To je stvar posloženosti i organizacije.
Na koji način se opuštate – priroda, planina, dobra knjiga, društvo? Koji su vaši načini opuštanja?
Obožavam u sedam ujutro sama biti u šumi, kad nema nikoga. Volim i trčati uz glasan techno. Ovisi kako sam raspoložena. Obožavam knjige osobnog razvoja i steći neke nove uvide. Volim gledati Prijatelje i Sheldona na RTL 2 i zakunjati jer je lako štivo i zabavno. Volim povijesne kostimirane ljubiće. Volim meditirati. Volim online shopping i lijepo se urediti. Volim more i volim šumu. Volim se smijati sa svojim prijateljicama iz srednje škole s kojima kao da je vrijeme stalo, postajemo opet mlade školarke i s njima me trbuh boli od smijeha. Volim svašta i svuda mi je lijepo, sve što je potrebno jest da smo mi sami iznutra dobro!
Razgovarala: Vjera Pađen
Foto: privatna arhiva
