Na početku bijaše priča. I to ona o Gilgamešu, mitskom junaku, i njegovoj transformaciji iz tiranskog vladara grada Uruka u osobu koja se suočava s neumitnošću vlastite smrti. Od početne do završne točke te preobrazbe bogat je književni svijet istkan od čudovišta, božanstava, neobičnih krajolika, zastrašujućih borbi i intenzivnih osjećaja. Na tom će putu Gilgameš imati vjernog pratitelja, prijatelja Enkidua, kojeg su bogovi stvorili ne bi li se suprotstavio Gilgamešovoj tiraniji.
No, početni sukob pretvara se u čvrsto prijateljstvo, snažno testosteronsko partnerstvo, koje je prkosilo opakom stvoru Humbabi u cedrovoj šumi i čudovišnom biku, ali nije odoljelo osveti boginje Ištar pa se Enkidu razboli i umre. Prijateljeva smrt duboko potrese Gilgameša, kroz tugovanje i oplakivanje on prolazi kroz svojevrsnu katarzu, ali i suočava se s užasnutošću pred vlastitom smrtnošću. Pri tom suočavanju odlazi u potragu za besmrtnim čovjekom Utnapištimom u nadi da će otkriti njegovu tajnu, no, pogađate, umjesto tajne smrti, ostaje mu samo svijest o njezinoj neumitnosti.
S početaka književnosti
Priča koja seže u same početke svjetske književnosti, čije su se teme i motivi perpetuirali od Biblije, Homera pa sve do Uliksa, koja je bogata književnim postupcima, psihološkim uvidima i koja se suočava s temeljnim filozofskim i egzistencijalnim pitanjima koja nisu strana ni današnjem čovjeku, skup su argumenata koji „Ep o Gilgamešu“ čine svevremenim i aktualnim. A da se takav jedan klasik može atraktivno osvježiti dokazali su Kent i Kevin H. Dixon, otac i sin, čija je suradnja rezultirala izvrsnim grafičkim romanom „Ep o Gilgamešu“ (u prijevodu Marka Gregorića). Tako su nam ova dvojica autora, jedan tekstom, drugi crtežom, najstariju priču na svijetu „ispričali posredstvom jednog od najnovijih umjetničkih oblika na svijetu.“
Kent Dixon, profesor književnosti i kreativnog pisanja te književni prevoditelj, pri kreiranju vlastite verzije ovog klasika naučio je otprilike jednu trećinu akadskog klinastog pisma (na kojem je Gilgameš pisan) te se služio s trideset postojećih francuskih i engleskih prijevoda. A njegova je verzija zapravo best of svih prethodnih verzija, s naglaskom na humor i tjelesnost. Naravno, ona svoju cjelovitu dimenziju ostvaruje u crtežima Kevina Dixona, koji su u potpunosti pogodili tekstualnu namjeru, odnosno vizualno su istaknuli vokabular „koji evocira najživopisniji osjetilni svijet“.
Ljudski ton
Očeva i sinova suradnja, koja nije lišena aluzija na onu Gilgamešovu i Enkiduovu, dala je junacima ove iskonske priče prirodan, duhovit i duboko ljudski ton. U njihovoj interpretaciji Gilgameš i Enkidu nisu nedodirljivi mitski junaci, nego oni kojima ništa ljudsko nije strano – od užitka do najdubljih strahova. Smiju se, vesele, plaču, vole, tuguju i očajavaju poput svih nas koji ih ovakvim iščitavanjima iznova oživljujemo.
Za nas koji volimo i razumijemo književnost, epitet „klasik“ uz neko djelo dovoljan je argument za njegovo čitanje, no očito da to nije dovoljno onima koji tek trebaju zavoljeti svijet knjiga. Stoga, osim dobrodošle aktualizacije i odgovora na senzibilitet suvremenog čitatelja, ovakvi projekti poput preporučenog grafičkog romana nose u sebi i potencijal alternativne lektire prema kojoj i mlađi čitatelji i oni koji oklijevaju s čitanjem književnosti mogu pronaći put. Na taj dojmljiv i zabavan način svi oni mogu doći do klasika.
Moglo bi vas zanimati i: “Do kraja zemlje” je moćna svevremenska antiratna priča
Tekst i foto: Maja Janković, profesorica hrvatskog i češkog jezika i književnosti, te pasionirana čitateljica koja na Facebooku ima svoj kutak – Majin izbor
