Maja Puškarić: Kako mi je autizam pomogao da usporim tempo

by Vjera Pađen

Nedavno sam popila online kavicu s bivšom kolegicom s kojom se nisam vidjela desetak godina. Iskreno, mislim da smo obje imale osjećaj kao da nije prošlo toliko vremena i kao da još uvijek radimo skupa. Međutim, nešto što mi je rekla, urezalo se u moj mozak i često se sjetim tih njenih riječi. “Majo, ostala si ista! Samo si nekako smirenija. Nekako mirna. Ostala si mi u sjećanju kao užurbana, uvijek u nekoj strci. A sada si… tako mirna. Kako ti je to uspjelo?”

Maja Puškarić, nova kolumnistica portala Slowliving.hr

Odgovorila sam joj da sam puno radila na sebi, učila se kako usporiti tempo, ali i da mi je moj autistični dječak pomogao u tome. A evo i kako. Osobe u spektru autizma vole red, raspored i rutine. Ne vole ad hoc promjene plana jer ih to čini nesigurnima i ne mogu se na vrijeme pripremiti. Nakon dijagnoze Aspergerovog sindroma, svi smo se kao obitelj učili kako se bolje organizirati kako bismo našem dječaku olakšali život.

Važno je osvjestiti od kuda dolazi stres

Da, moja kolegica je potpuno u pravu. Prije sam bila u strci, uvijek jurila sa sastanka na sastanak, odvezi dijete, dovezi dijete, usput svrati u trgovinu, pripremi najoriginalniji poklon za rođendan mami, ispeci najfinije kiflice, uglancaj kuću da ne vijori paučina kad dođu gosti. Uvijek nervozna, uvijek u minutu, uvijek u grču. Možete samo zamisliti kako je to doživljavao naš dječak, koji voli red i rutinu. Zamislite kako je to doživaljvalo naših ostalih dvoje djece, koji su odrastali s time da je apsolutno sve, od pripreme rođendana i Božića pa do posla i obiteljskih obaveza – STRES. A što bi jadni drugo i mislili, kada su vidjeli svoju mamu, uvijek u grču i jurnjavi, bilo da se radi o poslovnim sastancima ili pripremi njihovog rođendana, koja bih trebala biti prije svega veselje i zabava, a ne napetost i stres!

Polako sam s vremenom počela uviđati da takav način života i stres polazi apsolutno i samo od – mene. Ja sam bila ta koja je bila u grču i jurnjavi, ali koja je i druge članove obitelji tjerala na isti tempo i činila njih nervoznima od ranog jutra. Naš posebni dječak bi često odlazio u školu isfrustriran, uplakan, što je njegove dane u školi činilo nepodnošljivima.

Vrijeme je za promijene!

Zaboravimo ponijeti torbu za školu kada krećemo U ŠKOLU. Dolazimo tik prije zvona i nalazimo se u hodniku kada školsko zvono zazvoni i meni glava tutnji, a kamoli ne njemu, senzorno-osjetljivom djetetu. Zaboravim roditeljski, u zadnji čas ulijećem na dan otvorenih vrata u školi i gledam u njegove okice pune suza jer je mislio da neću ni doći. Često sam sjedila sama u autu, plačući, govoreći sama sebi one ružne rečenice, poput „Gle kako si neuspješna! Ti si nesposobna! Nisi dobra majka! Opet si zakasnila! Nisi sašila kostim! Zaboravila si na trening! Glupa si!“

Ne mogu se sjetiti tog nekog trenutka kada sam shvatila da tako više ne ide i da zaista trebam nešto promijeniti. Nisam sigurna niti da je bio jedan. Prije bih rekla da je u pitanju serija spoznaja koja je pokrenula promjenu unutar mene, a onda i unutar naše obitelji.

Potrebno je posložiti svoje prioritete

Kako sam počela planirati Gabijeve aktivnosti, tako sam počela i ja paziti na vrijeme, odnosno paziti da nešto započnem na vrijeme, kako ne bih sebe i druge dovodila u stresne situacije. Planiranjem njegovog dana, shvatila sam koliko dan ima sati (smiješno, zar ne?) i koliko je realno da jedna žena u tom okviru sati odradi taskova.

Što su moji, naši prioriteti zapravo? Je li to sve na mojoj listi zaista prioritet? Naravno da nije. Gabi me naučio da usporim tempo i počnem primjećivati život, umjesto da jurim kroz njega.

Nisam ni sama bila svjesna da sam zapravo počela prakticirati Slow(er)living.

Moglo bi vas zanimati: Biti prisutan – najveće bogatstvo današnjice

Tekst: Maja Puškarić, serijska poduzetnica i majka

Foto: privatna arhiva, Canva

Možda će vam se svidjeti