Camino de Santiago: Lucija se nedavno vratila s čudesnog samostalnog putovanja i svoje dojmove je podijelila s nama

by Anđela Sabranović

Ako vas privlači samostalno putovanje, u nastavku vas očekuje prava mala riznica savjeta i rečenica za promišljanje. Naša Inga Marić razgovarala je s Lucijom Delić koja se nedavno vratila sa svog prvog samostalnog putovanja. Radilo se o hodočašću Camino de Santiago. Uživajte u razgovoru koji slijedi.

Ideja samostalnog putovanja u posljednje vrijeme me sve više privlači. Vjerojatno je znatiželja ta koja prva plete prste, ali i činjenica da bi jedan takav pothvat zasigurno lansirao van zone sigurnosti, a to je jedno od onih mjesta na kojima posebno prakticiram biti posljednjih godina.

Stoga se uvijek oduševim kada vidim mlade ljude koji to rade i sretna sam što imam priliku jednu takvu priču donijeti kroz ovaj razgovor s Lucijom.

Znam da si toliko puno putovala ranije sa svojim prijateljicama, no ovoga puta otišla si sama. Zašto sama?

Prije svega, hvala ti na lijepim i ohrabrujućim riječima.
Zašto sam krenula na putovanje sama?
Smatram da ne postoji  pogrešan način putovanja, bilo to s prijateljicama, partnerom ili samostalno,  u svakom slučaju ostaješ obogaćen za novo iskustvo.  Ali, već odavno sam imala želju putovati potpuno sama i El Camino se učinio kao idealna prilika. Prvo, kao što si i sama spomenula, imala sam na umu da će me takvo iskustvo izvući iz zone sigurnosti, kao što i jeste.  Osim toga imala sam snažnu potrebu otići od svega što mi je poznato, isključiti se iz svakodnevne rutine, užurbanosti i povezati se sa sobom.

Smatram da kroz samostalno putovanje najviše učimo o sebi, učimo osluškivati svoje želje i potrebe, sami donosimo bitne odluke što gradi naše samopouzdanje. Nedvojbeno jedna od prednosti jeste što ćete upoznati puno više ljudi kad ste sami nego u većoj grupi. Iako ideja o započinjanju razgovora s nepoznatom osobom može zvučati zastrašujuće, pogotovo ako ste zatvorenija osoba, nakon nekoliko sati putovanja shvatit ćete da je puno lakše nego što zvuči. Pogotovo zato što su to ljudi koji ne očekuju ništa od vas i to nam daje osjećaj slobode da budemo potpuno svoji.

Portugal se vodi kao jedna od najsigurnijih zemalja svijeta, ovo nije bilo samo putovanje kao takvo, nije bila destinacija u pitanju nego Hodočašće. Put sv. Jakova ili El Camino de Santiago. Otkuda ideja za takav jedan pothvat?

Camino de Santiago ili Put Svetog Jakova je poznata hodočasnička ruta koja se sastoji od mreže puteva diljem Europe. Svi putevi se na kraju spajaju i vode prema grobu apostola Jakova koji je smješten u Santiagu de Composteli u Španjolskoj. Na ovaj pothvat godišnje se odluči otprilike 300.000 hodočasnika.

Kako biste dokazali da ste prešli put, dok hodate skupljate pečate u tzv. Hodočasničku putovnicu (koja se može kupiti na početku putovanja u crkvi, smještajima..). Pečate možete dobiti cijelim putem  u restoranima, smještajima i kapelicama. Na kraju putovanja putovnicu pokažete u Katedrali i oni vam izdaju certifikat za pređeni put, sa vašim imenom i prezimenom što mi je možda jedna od najdražih suvenira sa svih putovanja. Da bi dobili certifikat morate prijeći najmanje 100 km.

Naime za Camino sam saznala kroz film „Put“ ili „The Way“ , u kojem se otac mladića koji je poginuo planinareći na Caminu, odlučuje za hodočašće kako bi ostvario želju pokojnog sina. Na samom putu upoznaje ljude različitih profila i doživljava brojne izazove što ga navodi na promjenu životne perspektive. Nakon što sam pogledala film, rekla sam si da jednog dana sigurno idem na El Camino.

Postoji nekoliko najpoznatijih ruta: Camino Frances, Camnino Portuguese, Camino del Norte.

Francuska ruta- duga je 800km i ujedno je najfrekventnija ljudima, više od 60% hodočasnika bira ovu rutu zbog čega sam je ja zaobišla.

Zatim Portugalska ruta može trajati duže i kraće ovisno o početnoj točki, 20% hodočasnika ide ovom rutom. 

Camino del Norte- ruta koja ide Španjolskom obalom.

Ja sam izabrala Portugalsku rutu koju možete započeti u Lisabonu ili Portu ovisno o vremenu s kojim raspolažete. Svoj „Put“ sam započela u šarmantnom Portu i zaputila se u 300 km dugu avanturu.

Iako zvuči kao klišej rekla bi da Camino najviše karakterizira rečenica- ne radi se o destinaciji nego o samom putu. Camino na španjolskom jeziku upravo i znači put. I nikad više nisam uživala u samom putu nego u destinaciji, što mi je definitivno dalo na razmišljanje zašto više ne uživam u svakodnevnici nego iščekujem neke „veće“ stvari i događaje.

Na jednoj od tvojih fotografija pisalo je sljedeće:
„Dan je tek djeličak vremena koji nam daje da živimo i umiremo.
Ovog dana pusti nas da živimo. Živimo u punini.“
Koliko te zapravo ovo putovanje, odnosno Hodočašće „napunilo“? Jesi li dobila odgovore tj. jesi li pronašla ono po sto si došla?

Zaista, jako. Restartiralo me i vratilo na tvorničke postavke. Sami odmak od tehnologije i svakodnevnice te povezivanje s prirodom već mi je donijelo osjećaj mira, ispunjenosti i pomoglo mi da budem prisutnija u sadašnjem trenutku. Camino predstavlja pojednostavljeni način života. Sa samo ruksakom i osnovnim stvarima naučila sam cijeniti jednostavnost svojih potreba. Ova detoksikacija od materijalnih posjeda toliko je ispunjavajuća. Upoznavanje ljudi različitih godina, nacionalnosti i pozadina učinilo je ovo iskustvo posebnijim. Zajednička iskustva koja smo proživjeli doprinijela su osjećaju zajedništva. Doživljaj različitih kultura i krajolika proširilo mi je poglede na sam život. Zaista, putovanja mogu dovesti u pitanje unaprijed stvorene predodžbe, razbiti stereotipe i pružiti nove uvide, potičući otvoreniji i empatičniji pogled na svijet.

Kažu da ti najbolja putovanja daju odgovore na pitanja koje nikad nisi ni mislio postaviti. I stvarno,  na neka pitanja dobiješ  odgovore, na neka ne, a za neke dobiješ hrpu novih pitanja.

S osnovnim informacijama uputi naše čitatelje kako je tekla priprema za tvoju ekspediciju, a nakon toga navedi koliko si kilometara prešla i kakav je osjećaj sada kada je sve iza tebe?

Sama organizacija i priprema za put ovisi o tome kakva si osoba. Ja bih za sebe rekla da sam dosta spontana osoba. Odluku sam donijela mjesec dana prije puta, kupila kartu i rekla – idem na Camino. Naravno odradila sam neka istraživanja, pročitala članke i iskustva drugih ljudi, ali sam na kraju odlučila ne vezati se ni za čije iskustvo zato što je na kraju to jako individualno za svaku osobu. I vjerovala sam da će moje iskustvo biti pozitivno.
Pogledala sam nekoliko informativnih videa o tome što ljudi uglavnom nose na sam put. Definitivno najbolji savjet je- ponesi što manji teret sa sobom. Teret do 7 kg je u redu, govorim iz osobnog iskustva zato što sam ponijela više od 11 kg i pravilo mi je probleme i s leđima i s nogama i onda sam stvari ostavljala putem haha.

Nastojte izbjeći pretrpavanja ruksaka sa stvarima, sve što vam zatreba možete kupiti i samim putem. A iznenadili bi se s tim koliko malo odjeće i stvari je zapravo potrebno. Potrebne su vam jedne dobre tenisice koje ne puštaju vodu, dva-tri para čarapa, 2-3 majice, 2 tajice, flis jakna (ovisno u kojem periodu godine idete), kabanica, šešir (obavezno), vreća za spavanje i papuče da možete odmoriti noge nakon cjelodnevnog hodanja u tenisicama. Preporučujem da sve bude aktivna odjeća, tj. odjeća koja se brzo suši zato što skoro svaki dan perete odjeću za sutra, a neki hosteli nemaju sušilice. Stvari kao što su flasteri i analgetici dostupne su u svakom malom mjestu i nema potrebe pretrpavati se njima.
Moj put bio je dug 300 km. Ako izaberete put iz Porta, možete birati unutrašnji dio koji ide kroz stare povijesne gradove, sela i šume ili put uz ocean koji je malo duži. Ja sam pola puta hodala uz ocean, a pola u unutrašnjosti. Jako mi je drago što sam radila kombinaciju oba puta zato što sam bila i uz ocean, šetala kroz šume eukaliptusa, posjetila neke male, autentične gradiće koje inače nikad ne bih vidjela.
U trenutku kad sam stigla pred crkvu u Santiago de Composteli imala sam pomiješane osjećaje. Bila sam preponosna što sam uspjela i u isto vrijeme tužna što je samo putovanje gotovo. A sada kad su se svi dojmovi slegli, beskrajno sam zahvalna na proživljenom iskustvu koje će mi zauvijek ostati u srcu.

 
 
 
 
 
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

Objavu dijeli L. (@lucijaa_delic7)

Je li potrebna fizička spremnost i gdje si odmarala putem, jesi li smještaj ranije rezervirala ili je taj dio dolazio spontano?

Rekla bih da je fizička spremnost bitna, ali ne i presudna. Ako inače planinarite ili se bavite nekom fizičkom aktivnošću, ne bi trebali imati nikakvih problema. Ali i bez toga možete prehodati Camino, naravno uz malo pripreme. Savjetujem svakodnevne duže šetnje bar jedan mjesec prije puta. Iako je Camino putovanje i tijela i duha, fizička spremnost postaje manje bitna pored duhovne snage i pozitivne energije koje dobijete samim putem.

Što se tiče smještaja, možeš spavati u hotelima, hostelima i prenoćištima za hodočasnike, tzv. Albergue, ti biraš.
Koncept putovanja je takav da ujutro kreneš hodati, hodaš onoliko koliko želiš i dolaziš u neki gradić u kojem ćeš prespavati tu noć. Moja preporuka je uvijek spavati u prenoćištima za hodočasnike, zato što ćeš tamo upoznati jako puno ljudi što je možda i najbitniji dio putovanja. Mislim da je ovo pogotovo važno za solo putnike zato što na kraju dana ti treba neka vrsta zajednice s kojom ćeš podijeliti dojmove, sreću, tugu i sve emocije kroz koje prolaziš trenutno (a na Caminu ih ima jako puno, vjerujte).
Postoje 3 vrste prenoćišta za hodočasnike.
Donativni smještaji – sam biraš koliko ćeš novaca ostavit, uglavnom su to samostani pretvoreni u prenoćišta.
Javni smještaji za hodočasnike – u njima spava veći broj ljudi, 30-40. Jako su jeftini, ali rade po principu tko prvi njegov krevet, što znači da svaki dan moraš žuriti da bi uhvatio mjesto. Meni se taj princip nije svidio iz razloga što sam htjela osjetiti svaki trenutak dok sam hodala i vidjeti što više stvari putem. Željela sam biti slobodna kad poželim skinuti tenisice i hodati po pijesku na portugalskim plažama, sjesti i gledati u more kad osjetim da mi je to potrebno jer smatram da je to čitava bit ovog putovanja, raditi što osjetim da mi je potrebno.
Zadnja opcija su privatni smještaji za hodočasnike u kojim sam najčešće spavala. Zašto? Razlika privatnih i javnih smještaja je u svega par eura, a u privatnim sam puno više osjetila duh samog camina . Prihvaćaju najviše do 15 ljudi po noći. Smatram da se puno više povežeš s manjom skupinom ljudi nego s većom. Navečer bi se svi skupili, zajedno kuhali, upoznavali se, razgovarali i pjevali. Smještaj većinu puta nisam rezervirala unaprijed, zato što nikad ne znaš koliko ćeš moći taj dan prehodati. Nekad ti tijelo neće dozvoljavati ići dalje, a ti si već rezervirao smještaj udaljen još 8 km. Kada dođem na lokaciju otvorim aplikaciju camino app ili camino ninja i pogledam što od smještaja ima u tom mjestu, nazovem ih i pitam imaju li slobodan krevet. I nemaš brige da ćeš ostat bez smještaja, duh Camina je takav da će se netko pobrinut da imaš gdje spavati. Camino provides, kažu.

Jako si sjetna na većini fotografija, napiši mi jednu asocijaciju, jednu riječ koja ti dolazi u misli kada se prisjetiš sebe u onim tenisicama, s ruksakom, dok pada kiša, dok ti baka pjeva u susret, dok maziš konja na putu, napiši mi onaj jedan nezaboravan i snažan osjećaj koji se budio u tebi?

Kada bi izabrala samo jednu riječ onoga što je prolazilo kroz mene cijelim putem bila bi to sloboda.
Sloboda biti sve što jesam. Ponekad biti sjetna, kao što si rekla, tužna, vesela, spontana, pa i zabrinuta. Sloboda, koju sam prvenstveno osjetila fizički, onda i duhovno. Osjećaj da se sve što ti je potrebno nalazi u samo jednom ruksaku. Neprivrženost stvarima kao ni ljudima. Sloboda izabrati kako ćeš gledati svijet i male trenutke kao nešto obično ili magično.
Hodajući tako svoj već 27. kilometar u kišnom danu, s nekoliko žuljeva više i napokon vedro nebo. Upoznajem djevojku iz Columbije i ugledamo dugu, iako nekom tako svakodnevan i običan trenutak, za nas nakon cijelog dana hodanja po blatu, kroz oluju, bio je čudo. Nastavljamo dalje i razgovaramo koliko mi ljudi u brzini svojih života zanemarujemo ovakve trenutke. I baš tada ugledamo predivnog bijelog konja usred ogromne livade i iz daljine čujemo kako netko pjeva. U susret nam je išla baka pjevajući glasno i veselo, njen izraz lica, njena toplina i pozitivnost bila je tako zarazna. Promatrajući i živeći taj trenutak, shvatila sam koliko se nekad zamaram nebitnim stvarima , a ova baka šeta sama, ne obazire se na prolaznike , jednostavno živi svoju slobodu u potpunosti. Za mene je ovaj trenutak bio magičan. Ovaj i još puno sličnih trenutaka na Caminu su me naučili da cijenim male stvari i svoju slobodu i implementiram to u svakodnevicu

Putem si upoznala ljude, negdje spavala, kako to izgleda i kako zapravo ostvariti takvo nešto ukoliko se neki od naših čitatelja želi zaputiti?

Ljudi  koje susrećete na Caminu, igraju značajnu ulogu u oblikovanju ukupnog iskustva. Hodočasnici iz svih društvenih slojeva okupljaju se na ovoj drevnoj hodočasničkoj ruti, stvarajući jedinstvenu zajednicu koja pruža podršku. Jedan od najznačajnijih aspekata Camina je raznolikost njegovih hodočasnika. Ljudi iz raznih zemalja, kultura i dobnih skupina kreću na ovo putovanje. Imat ćete priliku komunicirati s pojedincima s različitim životnim pričama, perspektivama i motivacijama za hodanje Caminom. Unatoč različitim podrijetlima, hodočasnici dijele zajednički cilj: stići do svetišta Svetog Jakova u Santiagu de Compostela. Ovaj zajednički cilj potiče osjećaj prijateljstva i zajedništva među hodočasnicima.

Svatko ima jedinstvenu priču i razlog za hodanje Caminom. Neki možda traže utjehu nakon događaja koji im je promijenio život, dok su drugi možda u potrazi za osobnim rastom ili transformacijom. Slušanje ovih priča može biti inspirativno i stvoriti osjećaj jedinstva među hodočasnicima.

Ne morate brinuti o tome hoćete li se izgubiti putem, zato što se gotovo na svakom koraku nalaze putokazi sa strelicom ili školjkom koji su internacionalni simboli El Camina. Ako poželite ne biti sami uvijek se možete pridružiti nekoj grupi ljudi koji hodaju zajedno i koji će vas zasigurno prihvatiti jer je to jednostavno duh Camina.

Na fotografijama sam vidjela naslagana kamenja dionicama tvoga puta. Objasni nam njihovo značenje, zvuči interesantno i u stilu života kojeg živimo, prakticiramo i prenosimo ovdje na portalu.

Ostavljanje kamenčića putem na Caminu značajna je tradicija hodočasnika. Većina ljudi od kuće ponese kamenčić kao simbol „tereta“ koji nosi sa sobom kroz život. Sam kamenčić te fizički podsjeća da se osvrneš na svoje odluka i djela koje svakodnevno donosiš u životu.  Naime, svatko na Camino dolazi iz svojih razloga, netko da ostavi prošlost iza sebe, netko da osjeti mir, iscjeljenje kao i odgovore na neka pitanja. Trenutak kada osjetiš da si dobio ono po što si došao ili po ono što ti treba, a da nisi ni znao, ostavljaš kamen na neku od postaja. Simbol oslobađanja od svih tereta i strahova koje si nosio putem, ali i kroz sam život.

Pored toga, ostavljanje kamenčića putem je tihi način stvaranja zajednice u kojoj se hodočasnici ne upoznaju ali znaju da slijede korake prije njih što im daje ohrabrenje da nastave dalje. Ne mogu vam opisati koliko nekad znače ti kamenčići, strijele ili poruke koje vidite na putu dok ste umorni, u bolovima i razmišljate da odustanete. Jednostavno vam daju toliko poticaja da pobijedite same sebe.

Vodila si dnevnik, i zabilježila da ti je najdraži dio dana kada zapisuješ.
Suosjećam.
Što si zapisivala?

Jako mi je drago što dijelimo tako divnu i zaista važnu naviku.
Pisanje dnevnika za mene je neka vrsta terapije koja mi dopušta da sve akumulirane misli ostavim na papiru te mi daje poseban prostor za samorefleksiju. Što mi je bilo prijeko potrebno na ovom putovanju. Nakon cjelodnevnog hodanja, doživljenih iskustava, emocija koje su toliko jake na ovom putovanju, razgovora koje imaš sa strancima, morala sam sjesti sama sa sobom bar deset minuta i ostaviti sve to na papiru. Naime nisam htjela zaboraviti kako sam se osjećala dok sam sjedila pored rijeke u sred šume i pisala dnevnik, duboke razgovore koje sam imala sa ljudima kojima nisam znala čak ni ime i da izrazim zahvalnost za sve što mi život pruža. Pisanje mi je omogućilo da istražim svoje misli, emocije i iskustva, stječući dublji uvid u vlastite osjećaje i motivacije.
Svima toplo preporučujem vođenje dnevnika, bilo u digitalnom ili pisanom obliku, bilo doma ili na putovanju zato što te centrira u sadašnji trenutak.

Priroda koju si pokazala kroz fotografije očaravajuća je. Što ti je bilo najljepše, možeš li uopće nešto posebno izdvojiti?

Priroda me je jednostavno oduševila. Krajolik sjevernog Portugala i Španjolske karakteriziraju raznolike i zadivljujuće značajke, od bujnih zelenih planina do slikovitih riječnih dolina, šuma eukaliptusa kao i šetnica uz sam ocean.
Tek što izađete iz Porta hodat ćete uz ocean, obala sjevernog Portugala ima mješavinu pješčanih plaža, surovih litica i šarmantnih ribarskih sela. Atlantski ocean pruža dramatičnu i tajanstvenu pozadinu . Osim toga, hodala sam kroz krajolik prekriven bujnim zelenilom, s plodnim krajolicima i brežuljcima. Krajolik je prošaran malim selima, vinogradima i poljoprivrednim poljima, stvarajući slikovito i spokojno okruženje.
Dolina Douro, UNESCO-va svjetska baština, poznata je po vinogradima duž rijeke Douro. Ovo je jedna od najstarijih vinogradarskih regija na svijetu. Sjeverna regija dom je povijesnih gradova i mjesta, od kojih svaki ima svoj jedinstveni šarm, arhitekturu i živahnu kulturu. Drevni dvorci, romaničke crkve i tradicionalne kamene kuće razasute su diljem regije, pružajući pogled u prošlost zemlje. Sjever Portugala i Španjolske nudi raznolik i zadivljujući krajolik, što ga čini privlačnim odredištem za one koji traže spoj prirodne ljepote, kulturnog bogatstva i povijesnog značaja. Nakon ovog, mislim da vam je jasno da ne mogu izabrati samo jedno mjesto koje me zadivilo. Mislim da su riječi čak suvišne, ostavit ću par fotografija da ispričaju priču za sebe.

Toliko puta u razgovoru s mladim ljudima čula sam: „Putovala bih, ali nemam s kim. Putovao bih, ali nitko nije raspoložen za isto. Dala si savršen primjer svim mladima, ali i starijima kako ne postoji nemoguće i neizvedivo za one koji žele.
Koju bi poruku ostavila ovdje svima onima koji skupljaju hrabrost za otisnuti se na samostalno putovanje?

Rekla bi da je samostalno putovanje za mnoge još uvijek zastrašujući koncept, ali po meni najljepši. Ovakva vrsta putovanja u kojima uglavnom provodite vrijeme sami sa sobom može imati i neke druge, mnogo dublje utjecaje na vašu ličnost jer udaljavanjem sebe od mjesta boravka radite na tome da rastete kao osoba, da se bolje vidite izdaleka, i sebe i svoj život, a osim toga možete mnogo naučiti i vratiti se kući mnogo sretniji, s nekim uvidima za koje niste ni znali da postoje ili da se kriju u vama.

Samostalna putovanja vam omogućuje slobodu donošenja odluka isključivo na temelju vaših želja i potreba. Prihvatite tu neovisnost i slobodu i iskoristite je kao priliku da otkrijete što više o sebi.
Samostalno putovanje često olakšava dublje kulturno uranjanje. Bez udobnosti druženja s prijateljima, vjerovano ćete biti otvoreniji za susrete s lokalnim stanovništvom i suputnicima I na taj način puno bolje upoznati kulturu I duh mjesta koje obilazite.
Takvo putovanje pruža jedinstvenu priliku za samootkrivanje. Biti sam sa svojim mislima u novom okruženju može vam pomoći da steknete uvid u svoje vrijednosti, interese i ciljeve.
Moj savjet je započeti s kratkim putovanjem za prvi put. Izaberite neko mjesto koje je po preporuci sigurno mjesto za putovanja. Također bih preporučila da spavate u hostelima za mlade. To je najlakši način da upoznate ljude.

Ne zaboravite da je iskustvo svakog putnika jedinstveno i da samostalno putovanje možda neće biti za svakoga. Međutim, za one koji su otvoreni avanturi, to može biti transformativno i nezaboravno iskustvo. Bilo da se radi o samorefleksiji, avanturi ili jednostavnoj promjeni okruženja, solo putovanje nudi priliku vidjeti svijet vlastitim očima.

U našoj svakodnevici zapravo se ponašamo po brojnim obrascima, kalupima. Rutina nas određuje. Iz dana u dan učvršćujemo kalupe i gradimo identitet. Kad jednom odemo na put, kad se izmjestimo, svi ti kalupi ostaju iza nas. Doma možemo biti predsjednik države ili rock zvijezda, ali kad se nađemo u nekom selu u Africi gdje nas nitko ne zna, možemo se samo zapitati tko smo zaista.

Naš dan u svakodnevici često određuje niz nužnosti, a naše svakodnevne odluke nisu samo naše. Na putu, pak, svako jutro donosi novi start i novi paket mogućnosti, a mi svakim korakom i svakom odlukom kreiramo svoju sudbinu.“
D. Rostuhar

Želim ti reći da si me duboko dotaknula načinom na koji si prenijela cijelu priču i inspirirala da si zabilježim ovu rutu na svoju listu iskustava koje bih voljela doživjeti.
Biti prisutna i osloniti se na sebe, imati hrabrosti podići zastavicu u korist svoga duha i iskustva. Mislim da je ovo jedan potpuno novi krug brige o sebi, o svojim željama, htijenjima, unutarnjim propitkivanjima, radostima, vrijednostima.
Sretna sam da smo na neki način ovo mogli „proći“ s tobom.

Moglo bi vas zanimati i: Vodimo vas na nezaboravno putovanje u božićni grad… Dobro došli u Tallinn!

Razgovarala: Inga Marić

Foto: Privatna arhiva

Možda će vam se svidjeti

Želite pratiti novosti vezane za slowliving concept?

Povremeno ćemo vam slati notifikacije sa savjetima kako živjeti bolje, zdravije i sretnije!