U popularnoj kulturi, pojam core memory (jezgra uspomena) postao je prepoznatljiv zahvaljujući Pixarovu filmu Inside Out, gdje su određene ključne uspomene prikazane kao svjetleće sfere koje oblikuju identitet djeteta. U stvarnosti, stvari su neurednije.
Nema ni svjetlosti ni zvuka koji najavljuju trenutak koji će nas trajno promijeniti. Ponekad taj trenutak ni ne izgleda osobito važno dok se događa.
Postoje uspomene koje nas prate kao miris: neprimjetno, a neumoljivo. One se ne dokazuju činjenicama ni datumima. Neće ih potvrditi fotografije. Ali ipak, kad ih prizovemo, osjetimo nešto što ne bismo mogli izmisliti – sebe, u nekom drugom obliku.
Ponekad je to samo tanjur voća na stolu
Odrastanje u različitim okolnostima, obiteljima, pa čak i s istom braćom i sestrama, pokazuje koliko je sjećanje subjektivno. Dvoje ljudi proći će istu večer, ali zapamtiti je potpuno drugačije i to ne zato što lažu, nego zato što su u tom trenutku gledali svijet iz dviju vrlo različitih unutarnjih soba. On se sjeća kako je mama kasnila, ti se sjećaš topline pokrivača i crtića. I oboje ste u pravu.
Znanost potvrđuje da se sjećanja ne pohranjuju kao stabilne datoteke, već se rekonstruiraju svaki put kad ih prizivamo. I svaki put ih, nesvjesno mijenjamo. Što ne znači da su lažna. Samo živa.
Može li onda uspomena oblikovati osobnost?
Može. I to čini, ali ne nužno onako kako bismo očekivali. Trauma to pokazuje najjasnije: pojedini trenuci ostaju utisnuti toliko snažno da oblikuju našu percepciju sebe i svijeta. No ne moraju svi ključni trenuci biti teški. Neki su toliko nježni da ih skoro previdimo. Uspomene koje ostanu često su emocionalno nabijene, ne zato što su bile velike, već zato što su bile istinite.
Jedan običan tanjur voća, serviran iz umora, mogao je nekome izgledati kao propust. Ali djetetu kojem je tada ponuđena pažnja, blizina i ritam: ta gesta postaje sigurnost. I možda se sjeća više osjećaja nego boja. Možda se ne sjeća datuma, ali zna da je tada bio voljen.
Može li se jezgra sjećanja planirati?
Ne. I da. Ne možemo odlučiti što će drugoj osobi ostati kao temeljno sjećanje. Možemo stvarati prostor u kojem je moguće da se ono dogodi: kada smo prisutni, kada ne glumimo da znamo, kada griješimo pa se ispričamo, kada u nekoj usputnoj večeri poljubimo dijete u čelo i kažemo: “S tobom je sve u redu, i kad nije lako.”
Najvažnije uspomene često nisu one koje smo pažljivo režirali. Djeca zaborave izlete koje smo mjesecima planirali, ali pamte kako smo im zavezali tenisicu kad su se bojala reći da ne znaju.
Koja uspomena vas je oblikovala?
Ponekad je to miris sobe ujutro, način na koji nas je netko dozvao imenom, pogled u retrovizoru s prednjeg sjedala, pjesma koja je svirala dok smo plakali iza zatvorenih vrata.
Koju uspomenu iz djetinjstva nosite kao istinu o sebi?
Pišite nam. Ili zadržite za sebe, ali promislite o njoj nježno. Možda nije onakva kakvom ste je godinama vidjeli. Možda se danas možete s njom sprijateljiti.
Tekst: Martina Kolarić
Foto: Pexels, Dupe