Strah od toga da nešto ne propustimo na putovanju dovede do sumanutog trčanja s jednog na drugo mjesto. Naša Gušterica odavno je otkrila čari ‘slow travel’ načina putovanja. Kako i zašto je počela ‘sporo’ putovati i što zapravo znači ‘slow travel’ i kakvo je to zapravo putovanje, otkriva nam u nastavku.
Jedan poslovni put u prošlom životu odveo me u Amsterdam. Kako nikad prije nisam bila u glavnom gradu Nizozemske, počela sam slagati popis svega što želim vidjeti i obići. Na ‘must see’ listi našli su se i kuća Anne Frank i Rijksmuseum, Red Light District i Hortus Botanicus, jedan od najstarijih botaničkih vrtova na svijetu… Slagala sam pažljivo taj svoj popis posve nesvjesna da zapravo slobodnog vremena imam svega jedno prijepodne. Toga sam postala svjesna tek kad sam stigla u Amsterdam.
Redovi pred muzejima i velike udaljenosti zbog kojih ne bih stigla proći sve što sam stavila na listu doveli su do toga da sam prekrižila baš sve s popisa (iako još ništa nisam obišla!) i krenula lutati gradskim ulicama. Sklanjala sam se biciklistima koji svugdje imaju prednost i promatrala Gingerbread kuće. Ispratila sam pogledom ormar kojeg su preko kolotura i kroz veeeeeelike prozore (jer je nemoguće uskim stubištem) useljavali na treći kat jedne od njih.
No najljepše je, zapravo bilo ustati u cik zore i besciljno hodati uz ‘damske’ kanale. Lokalci koji u tišini sjede kraj kanala i puše joint dok sunce izlazi jedno su od mojih najjasnijih sjećanja s putovanja ikad. Pretpostavljam da je upravo ovo putovanje bio početak mog ‘slow travel’ koncepta putovanja.
Od Amsterdama, preko Madrida i Pariza do Prigradice na Korčuli i Okuklja na Mljetu, na svakom ću putovanju – privatnom ili poslovnom, ustati rano ujutro, neovisno o tome kad zaspem, i prošetati mjestom koje se tek budi. Posljednji sam put to napravila prije mjesec dana u Podgori. Dok je ekipa s kojom sam putovala spavala, prošetala sam do centra ovog podbiokovskog mjestašca i slušala lokalce koji su svatko za svojim stolom ispijali prvu jutarnju kavu i pretresali aktualnosti – što lokalne što nacionalne. Tko je što izvukao iz mora i tko će se cijepiti, a tko neće…
U želji da nešto ne propuste, putujući brzo i stavljajući kvačice na ‘must see’ listu, propuštaju SVE!
Vjerujem da bih zapamtila Rembrandtovu Noćnu stražu da sam je uspjela vidjeti u Rijksmuseumu, no puno mi je draže što pamtim ćakulu mojih dviju liberalno opredijeljenih i proeuropski orijentiranih prijateljica s prilično konzervativnim euroskeptikom, mještaninom Lovišta na Pelješcu. Primjetit ćete kako s putovanja ne pamtim znamenitosti (jedina sam valjda koja je bila u Parizu, a nije vidjela Eiffelov toranj), no pamtim trenutke. I upravo je to ideja ‘slow travel’ putovanja.
U želji da vide što više toga putnici bezglavo trče s jednog mjesta na drugo, pa se događa da više ne uživaju u samom putovanju. Putovanje se čini kao nužno zlo da bi stigli do cilja. No, je li tome uistinu tako? Čini mi se kako od straha da ne propuste nešto, putujući brzo i stavljajući kvačice na ‘to see’ listu propuštaju zapravo SVE.
Svima nam je dobro poznata ona: “It’s about the journey, not the destination”. Znači to da je veći gušt u samom putovanju nego dolasku na destinaciju. Ljudi koji prakticiraju ‘slow travel’ način putovanja ne žure s mjesta na mjesto, već putuju polagano i upijaju atmosferu. Umjesto aviona odabrat će putovanje vlakom, umjesto autoputa stare ceste sa zaustavljanjima na mjestima koja im se usput svide.
Kod ‘slow travel’ načina putovanja fokus se stavlja na uživanje u trenutcima i iskustva koja ćemo doživjeti. Svjesno biramo sporo putovati i opuštati se tijekom putovanja. Kad odlučite sporo putovati, više nećete gubiti vrijeme na putovanje, nego ćete ga na putovanju stvarati. Na duža putovanja vlakom ili autobusom uvijek ću uzeti knjigu. Tako ne trošim vrijeme na putovanje, već ga stvaram čitajući ono što ne stignem ili na što se ne mogu koncentrirati u manje ili više užurbanoj svakodnevici.
Umijeće življenja je naučiti posvetiti vrijeme svakoj stvari. Pa i putovanju.
Ljepota ovakvog putovanja je i što može biti potpuno bez plana. Jednostavno pustite da se događaji odviju sami od sebe i tko zna kakve uspomene ćete donijeti s takvih izleta. Idem li negdje gdje još nisam bila, volim napraviti popis onoga što bih željela posjetiti. Ali tog se popisa više ne držim striktno kao nekad. Kad osmišljavam putovanja s prijateljicama uvijek ih ‘popunim’ od prvog do zadnjeg dana. No sad već znam da ono što je ideja za zadnji dan, najčešće nećemo realizirati. Zadnji dan ćemo samo biti. Nekad sam bila nezadovoljna zbog toga, no sad znam da uvijek treba ostaviti nešto zbog čega ću se vraćati na takva mjesta.
Želite li i sami isprobati ‘slow travel’, učinite to već danas u svojoj okolini. Pođite u kafić u kojemu niste bili i promatrajte prolaznike; sjednite na travu u parku kako biste to napravili u New Yorku, iako ste u Virovitici; posjetite gradski muzej u kojemu ste zadnji put bili još u osnovnoj školi… I guštajte u svakom trenutku. ‘Slow travel’ način putovanja imaju i svoju zelenu komponentu i dobra su za okoliš. Naime, prijevozna sredstva koja se koriste tijekom takvih putovanja, poput bicikla, vlakova ili brodova, ostavljaju manji ugljični otisak od zrakoplova.
Na kraju, ‘slow travel’ način putovanja je zapravo način života. Jer, kako je rekao Carlo Petrini, začetnik ‘slow food’ pokreta: “Umijeće življenja je naučiti posvetiti vrijeme svakoj stvari.”
Moglo bi vas zanimati: Isplanirajte zabavni “zeleni”, eco friendly odmor
Tekst & fotografije: Lucija Biondić aka Gušterica