Nisu danas djeca hiperaktivna od šećera nego od nedostatka pažnje

by Dalia Žmegač-Kunić

Danas je šećer jedan od glavnih neprijatelja odgoja, ali isto tako i odrasle dobi. Za sve bolesti, zdravstvene probleme, pa čak i one koji se tiču mentalnog zdravlja, najlakše je okriviti šećer. Iako je rafinirani šećer zaista problem za zdravlje, osobito ako ga unosimo u velikim količinama, on nije jedini krivac kojeg bismo trebali staviti na crnu listu. U skladu s time, uvjerenje koje se danas često provlači u društvu kako je hiperaktivnost kod djece povezana s konzumacijom šećera ne drži vodu pored velike stimulacije ekranima i nedostatka pažnje roditelja koji su najčešće prezauzeti buljenjem u telefone da bi se bavili dječjim temama.

S druge strane, mnogi će se također složiti kako se djeci danas posvećuje i previše pažnje u svakom smislu, a ponajviše onom materijalnom. U brizi da im nešto ne nedostaje, u svijetu materijalnog obilja, dolazimo do situacije da djeca postaju razmažena, s velikim pritiskom i očekivanjima zbog konstantnog smještanja u središte. U mom osobnom slučaju, majčinski instinkt se u meni počeo buditi vrlo rano za pojmove modernog doba, ali je svakako trebao čekati kontekst i trenutak u kojem je trebao i mogao biti zaista i ostvaren. Međutim, u trenutku kada sam odlučila da je vrijeme da zaista postanem majka, trudnoća se nije mogla ostvariti godinama, uslijed brojnih faktora zdravstvene prirode. Došla sam čak i do točke u kojoj nam je bilo rečeno da to nikada neće biti moguće. No, što srce zna što je nemoguće? U trenucima najtežih padova i ležanja na najcrnjem tlu, u najvećim dubinama tuge, moja je molitva uvijek bila usmjerena ka nebu, moja je želja bila dobiti djevojčicu koju sam vidjela u svojim snovima. Danas – ja sam mama malene djevojčice koju sam sanjala godinama. Da je teško imati dijete to sam znala, ali da ću se morati nositi s njenim nevjerojatno zahtjevnim karakterom, to me itekako „izulo iz cipela“. I što sada? Popustiti težini pritisaka s kojima sam se suočila i dozvoliti joj sve samo da bude mirna ili stisnuti zube i vjerovati kako je teži put ispravni put? Naravno da sam odabrala ovo potonje.

Ipak, zbog svog vrlo emotivnog iskustva i teškog putovanja prema roditeljstvu, imam razvijen jedan malo drugačiji, dublji senzibilitet prema djeci i njihovim potrebama. Koliko god teško bilo, jasno mi je koliku težinu ima kada dijete traži utjehu kroz zagrljaj ili igru u momentu kada roditelja boli glava i nije im ni do čega, ili kada su njegove potrebe za aktivnošću na otvorenom neusklađene s našim obavezama, zdravstvenim stanjem ili stanjem uma u kojem je teško biti prisutan i opušten.

No, unatoč svemu tome, roditelji su u glavnom ulozi jarbola koji daje stabilnost i ispravan smjer plovidbi i to je nešto što nikada neće prestati. Takva vrsta podrške bit će potrebna našoj djeci dok smo živi i ako zaista želimo najbolje i sebi i njima, važno je napraviti sve kako nedostatak pažnje i kvalitetnog odgoja ne bi otišao u smjeru hiperaktivnosti, izgubljenosti, lutanja na krivim mjestima, potragom za krivim stvarima… To možete postići uz nekoliko sigurnih koraka. Pročitajte koji su to.

  1. Ne odustajte od rutine. Redovita rutina djeci ulijeva sigurnost, a rutina ispunjena ljubavi, pažnjom i svjesnim provođenjem zajedničkog vremena vodi prema njihovom mentalnom i fizičkom zdravlju.
  2. Ograničite vrijeme pred ekranima. Znamo da živimo u dobu u kojem živimo. Digitalizacija nosi svoje i neke se stvari jednostavno ne mogu izbjeći. Međutim, isto tako se mnogo njih može ograničiti i pravilnije usmjeravati. Postavite jasna pravila o korištenju ekrana u svojoj obitelji i svojim primjerom potičite zajedničke aktivnosti koje će im služiti kao zdravija i primamljivija alternativa.
  3. Pružite im podršku i razumijevanje. Svako dijete je drugačije i ima svoje potrebe. Smjestite ih u kontekst vaše vlastite obitelji i pružite im emocionalnu podršku za kakvom tragaju. Djeca skroz do odrasle dobi komuniciraju i traže jedino emocije. Pružite im emocije kakve trebaju i razgovarajte s njima čak i onda kada ne znate kako ili vam nije do razgovora. Naći ćete odgovore i načine, samo ne odustajte!
  4. Naučite svoju djecu o važnosti samopouzdanja i samopoštovanja. Kada postignu razinu koja se od njih očekuje i problemi s pažnjom u njihovim očima neće biti tako veliki. Kroz poticanje djeteta da svoj fokus usmjeri prema ispravnim ciljevima, doći ćete do toga da će uspjeti ostvariti svoj puni potencijal.

Moglo bi vas zanimati i: Jesu li se dječji rođendani organizacijski postali poput malih svadbi? Evo kako izbjeći stres i vratiti jednostavnost

Tekst: Dalia Žmegač-Kunić

Foto: Pexels

Možda će vam se svidjeti

Želite pratiti novosti vezane za slowliving concept?

Povremeno ćemo vam slati notifikacije sa savjetima kako živjeti bolje, zdravije i sretnije!