Danas je šećer jedan od glavnih neprijatelja odgoja, ali isto tako i odrasle dobi. Za sve bolesti, zdravstvene probleme, pa čak i one koji se tiču mentalnog zdravlja, najlakše je okriviti šećer. Iako je rafinirani šećer zaista problem za zdravlje, osobito ako ga unosimo u velikim količinama, on nije jedini krivac kojeg bismo trebali staviti na crnu listu. U skladu s time, uvjerenje koje se danas često provlači u društvu kako je hiperaktivnost kod djece povezana s konzumacijom šećera ne drži vodu pored velike stimulacije ekranima i nedostatka pažnje roditelja koji su najčešće prezauzeti buljenjem u telefone da bi se bavili dječjim temama.
S druge strane, mnogi će se također složiti kako se djeci danas posvećuje i previše pažnje u svakom smislu, a ponajviše onom materijalnom. U brizi da im nešto ne nedostaje, u svijetu materijalnog obilja, dolazimo do situacije da djeca postaju razmažena, s velikim pritiskom i očekivanjima zbog konstantnog smještanja u središte. U mom osobnom slučaju, majčinski instinkt se u meni počeo buditi vrlo rano za pojmove modernog doba, ali je svakako trebao čekati kontekst i trenutak u kojem je trebao i mogao biti zaista i ostvaren. Međutim, u trenutku kada sam odlučila da je vrijeme da zaista postanem majka, trudnoća se nije mogla ostvariti godinama, uslijed brojnih faktora zdravstvene prirode. Došla sam čak i do točke u kojoj nam je bilo rečeno da to nikada neće biti moguće. No, što srce zna što je nemoguće? U trenucima najtežih padova i ležanja na najcrnjem tlu, u najvećim dubinama tuge, moja je molitva uvijek bila usmjerena ka nebu, moja je želja bila dobiti djevojčicu koju sam vidjela u svojim snovima. Danas – ja sam mama malene djevojčice koju sam sanjala godinama. Da je teško imati dijete to sam znala, ali da ću se morati nositi s njenim nevjerojatno zahtjevnim karakterom, to me itekako „izulo iz cipela“. I što sada? Popustiti težini pritisaka s kojima sam se suočila i dozvoliti joj sve samo da bude mirna ili stisnuti zube i vjerovati kako je teži put ispravni put? Naravno da sam odabrala ovo potonje.
Ipak, zbog svog vrlo emotivnog iskustva i teškog putovanja prema roditeljstvu, imam razvijen jedan malo drugačiji, dublji senzibilitet prema djeci i njihovim potrebama. Koliko god teško bilo, jasno mi je koliku težinu ima kada dijete traži utjehu kroz zagrljaj ili igru u momentu kada roditelja boli glava i nije im ni do čega, ili kada su njegove potrebe za aktivnošću na otvorenom neusklađene s našim obavezama, zdravstvenim stanjem ili stanjem uma u kojem je teško biti prisutan i opušten.
No, unatoč svemu tome, roditelji su u glavnom ulozi jarbola koji daje stabilnost i ispravan smjer plovidbi i to je nešto što nikada neće prestati. Takva vrsta podrške bit će potrebna našoj djeci dok smo živi i ako zaista želimo najbolje i sebi i njima, važno je napraviti sve kako nedostatak pažnje i kvalitetnog odgoja ne bi otišao u smjeru hiperaktivnosti, izgubljenosti, lutanja na krivim mjestima, potragom za krivim stvarima… To možete postići uz nekoliko sigurnih koraka. Pročitajte koji su to.
- Ne odustajte od rutine. Redovita rutina djeci ulijeva sigurnost, a rutina ispunjena ljubavi, pažnjom i svjesnim provođenjem zajedničkog vremena vodi prema njihovom mentalnom i fizičkom zdravlju.
- Ograničite vrijeme pred ekranima. Znamo da živimo u dobu u kojem živimo. Digitalizacija nosi svoje i neke se stvari jednostavno ne mogu izbjeći. Međutim, isto tako se mnogo njih može ograničiti i pravilnije usmjeravati. Postavite jasna pravila o korištenju ekrana u svojoj obitelji i svojim primjerom potičite zajedničke aktivnosti koje će im služiti kao zdravija i primamljivija alternativa.
- Pružite im podršku i razumijevanje. Svako dijete je drugačije i ima svoje potrebe. Smjestite ih u kontekst vaše vlastite obitelji i pružite im emocionalnu podršku za kakvom tragaju. Djeca skroz do odrasle dobi komuniciraju i traže jedino emocije. Pružite im emocije kakve trebaju i razgovarajte s njima čak i onda kada ne znate kako ili vam nije do razgovora. Naći ćete odgovore i načine, samo ne odustajte!
- Naučite svoju djecu o važnosti samopouzdanja i samopoštovanja. Kada postignu razinu koja se od njih očekuje i problemi s pažnjom u njihovim očima neće biti tako veliki. Kroz poticanje djeteta da svoj fokus usmjeri prema ispravnim ciljevima, doći ćete do toga da će uspjeti ostvariti svoj puni potencijal.
Tekst: Dalia Žmegač-Kunić
Foto: Pexels