Nedavno smo na portalu imali sedmodnevni izazov u kojem smo vas pozvali da svakodnevno po dva sata ostavite vaše mobitele kako biste zajedno s nama ta dva sata proveli u potpunoj prisutnosti. Birali ste čime ćete se baviti u tom vremenu, a naglasak je bio na svjesnom druženju unutar obitelji.
Poruke i dojmovi od tada nam ne prestaju stizati i to nas jako veseli. Kako bismo mi sami, ali i vi još više saznali o utjecaju ekrana na djecu te na kraju krajeva o misiji sviju nas da kreiramo jedno emocionalno inteligentno društvo napravili smo nekoliko zanimljivih razgovora. Nedavno smo tako objavili razgovor s majkom troje djece Lanom Mačkovšek, zatim s psihologinjom Darijom te s odgajateljicom u vrtiću Ivonom dok ćemo danas u cijelu priču uključiti i nastavnicu Sunčicu Simović. Ona je inače magistra engleskog i njemačkog jezika i književnosti, predaje njemački i engleski jezik te je razrednica u osnovnoj školi Linden-Grundschule u Berlinu. Uživajte u razgovoru koji slijedi.
Draga Sunčice, možeš li nam otkriti koliko već dugo radiš taj posao i koliko godina imaju tvoji učenici?
U školi predajem već 5 godina, a prije 3 godine sam položila i državni ispit za nastavnike u Njemačkoj i preuzela odmah ulogu razrednice u trećem razredu. Moji učenici su sada u 5. razredu te imaju 10 i 11 godina.
Kakve su promjene prisutne u razvojnom periodu djece koja su u ovom razdoblju potpuno uključena u tehnološki svijet, imaju mobitele, igraju video igre… Koliko je to uzelo maha i postoji li neki vid kontrole?
Djeca koja su potpuno uključena u tehnološki svijet, s mobilnim uređajima i video igrama, često doživljavaju promjene u različitim aspektima svog razvoja. Produženo vrijeme provedeno pred ekranima može utjecati na pažnju i koncentraciju, san te školski uspjeh.
Upotreba platformi poput TikToka i Instagrama među učenicima može imati različite posljedice, uključujući: vrijeme i pažnju, socijalni pritisak, sigurnost, samopouzdanje i samopoštovanje te općenitu iskrivljenu sliku o samom sebi.
Igrice mogu utjecati na ponašanje kod djece, primjerice, smanjenje pažnje, povećanu razdražljivost ili manjak motivacije za druge aktivnosti.
Važno je uspostaviti otvorenu komunikaciju s djecom, educirati ih o sigurnom korištenju interneta te postavljati jasne granice kako bi se osiguralo odgovorno ponašanje online.
Kontrola nad korištenjem tehnologije postaje ključna. Roditelji često koriste alate poput roditeljskih kontrola, ograničenja vremena ekrana te aktivno sudjeluju u djetetovim online aktivnostima kako bi osigurali sigurno i odgovorno korištenje tehnologije. Važno je postaviti ravnotežu između digitalnog i stvarnog svijeta te poticati raznovrsne aktivnosti kako bi se potaknuo cjelovit razvoj djeteta.
U našem razgovoru, spomenula si kako je sve više školaraca s poteškoćama. O kakvim se poteškoćama najviše radi?
Nažalost sve više i više primjećujemo kako učenici imaju poteškoća u svakodnevici praćenja nastave u školi. Broj jedan na listi poteškoća bi bio manjak koncentracije. Izdržati 45 minuta sjedeći i prateći nastavu je nemoguća misija za pojedince. Zbog toga je nastava tako strukturirana da postoje takozvane „Bewegungspausen“ pauze u kojima učenici na nekoliko trenutaka mogu ustati s mjesta i protegnuti noge. Također flexible seating je dio naše nastave. To znači da naši učenici ne moraju cijelo vrijeme sjediti u klupi jer imamo posebne jastuke za pod ili pilates lopte.
Sve su to neki naši trikovi ili pokušaji da učenicima zadržimo pažnju. Nastava je po sebi strukturirana tako da imamo dosta učenja kroz igru i pokret.
Kakav je po tvom mišljenju fokus kod djece? Mogu li se koncentrirati? Imaš li osjećaj da ih je potrebno stalno animirati?
Učenici u mom razredu ne vole pauze pa kada završe radni zadatak odmah slijedi pitanje „Što sada mogu raditi?“. Dodatni zadaci su must have za brze učenike i učenice. Potreba za animiranjem je stalno prisutna.
Primjećuje se i velika nesamostalnost kod djece koja može također prouzrokovati potrebu nas odraslih za njihovim animiranjem. Također je sve više djece koja imaju ADHS i ADS. Škola u kojoj predajem je u jako dobroj četvrti u Berlinu, većina roditelja je visokoobrazovana i važno im je da djeca pohađaju i izvannastavne aktivnosti. Odmah poslije škole djeca odlaze na razne aktivnosti poput sporta, glazbene škole… Poslije toga idu doma gdje je vrijeme za večeru, odmor, domaću zadaću pa mislim da im ni ne ostaje previše vremena za ekrane.
No naglasila bih da su to sve nagađanja, te da se konačan „sud“ o manjku njihove koncentracije zbog ekrana ne mogu donijeti bez provedenog istraživanja. Mi nismo s djecom doma i ne znamo što se odvija u četiri zida.
Mislim da ni roditeljima nije jednostavno postaviti granice s ekranima u ovom svijetu kada smo na njih svi navikli. Zato ne bih sudila nikome i pokazala prstom na njega i njegove roditeljske sposobnosti.
Ti ne možeš znati kako vrijeme provode djeca poslije škole, ali što primijetiš u Berlinu? Zabavljaju li se mala djeca mobitelima u kafićima, restoranima?
Distrakcija telefonima nije prisutna kao na Balkanu, barem koliko mogu primijetiti. Također ono što ovdje primjećujem u usporedbi sa svojim rodnim gradom Mostarom je to da u restoranima roditelji ne daju djeci mobitele kako bi ih zabavili već igraju primjerice karata dok im obroci ne dođu. Kod manje djece sam primijetila bojanke.
Jesu li ti možda tvoje kolegice koje predaju starijim školarcima nekad pričale o odnosu njihovih učenika prema mobitelima i općenito tehnologiji?
Imam jednu poznanicu koja predaje u srednjoj školi gdje većina učenika ima mobitele. Ona mi je rekla kako školarci na velikom odmoru ne jedu užinu jer stoje na mjestu i gledaju u telefone. Zbog toga je uvedeno pravilo da se po ulasku u učionicu mobiteli trebaju odložiti u bijelu kutiju i vratiti na kraju nastave učenicima.
Točno se sjećam kako mi je pričala o jednom učeniku koji je na satu uvijek pomjerao palac. Na njezin upit zašto to radi , odgovorio je kako je to nesvjestan rad jer toliko koristi mobitel i tipka da i kad nema mobitel u ruci radi te pokrete. Mislim da ta izjava jednog srednjoškolca puno otkriva. Po tome mogu vidjeti da su moji učenici srećom još daleko od toga.
Također, imam kolegicu koja predaje u školi u koju idu socijalno ugrožena djeca. Njihovi roditelji nažalost često imaju znatno manje razvijenu svijest o odgovornom korištenju tehnologije te djeca već u osnovnim školama imaju mobitele i igraju puno igrice. Ona kao nastavnica smatra da ih je potrebno puno više animirati te kako im je fokus narušen. Ona vjeruje da je to zbog toga što su djeca kroz igrice naviknuta za svaki i najmanji uspjeh odmah dobiti bodove i nagrade. U školi sve ide sporije pa ih ocjene ne motiviraju.
Mislim da je naša odgovornost i zadatak da pokušamo educirati djecu, ali i roditelje o važnosti svjesnog korištenja telefona od samog početka, kako bi djeca u srednjoškolskoj dobi doista znala prosuditi kada i u kojoj mjeri koristiti telefone te kako bi naučili sami sebi postaviti zdrave granice.
I kako tvoje ime najavljuje, za kraj dozvolimo si ipak vjerovati da je vedro i sunčano pred nama.
Uputi nas, što misliš koliko su smisleni izazovi poput ovoga koji smo mi nedavno proveli, odnosno vrijedi li napominjati da su nam jasno postavljene granice prijeko potrebne u svijetu u kojem postojimo?
Nažalost postoje roditelji koji svojoj djeci ne postavljaju granice i dozvoljavaju prekomjerno korištenje mobitela, igranje igrica i gledanje televizije ili YouTuba. Posljedice za djecu su velike i najprije se odražavaju u školi tj. na nastavi. Upravo zbog toga su ovakvi izazovi važni i trebali bi se više i u školama promovirati, primjerice na roditeljskim sastancima ili od strane učitelja, nastavnika i profesora.
Nalazimo se u digitalnoj eri koja se razvija svjetlosnom brzinom. Moramo zaštiti nove generacije kako bismo oblikovali snažne, obrazovane i “svjesni sebe i svojih sposobnosti generacije” koje su dio našega društva i naposljetku generacije dobrog i velikog srca koje su spremne pomoći drugima.
Razgovarala: Inga Marić
Foto: Privatna arhiva