Biti mama danas znači istovremeno disati s djetetom i držati korak s popisom “pravila” koja se mijenjaju brže od godišnjih doba. U toj silini savjeta, očekivanja, teorija i standarda, lako je izgubiti tišinu vlastitog instinkta. A opet, teško je i ne priznati da je puno toga što suvremeno roditeljstvo donosi – zaista vrijedno, duboko, ljudski korisno.
Nina Slišković Goleš je novinarka, autorica i mama. U svojim tekstovima, baš kao i u svakodnevici, balansira između želje za istinom i potrebe za nježnošću. Poznata je po tome što piše otvoreno, bez filtera, ali uvijek s dozom topline pogotovo kada je riječ o roditeljstvu, ženskim tijelima, emocionalnim valovima koje nosimo iz dana u dan.
Njezina sposobnost da prizna lomove bez dramatizacije, i snagu bez buke, ono je što je čini relevantnim glasom svoje generacije i ono što me privuklo da joj postavim par pitanja za Slowliving.
S Ninom sam razgovarala kako osviješteno roditeljstvo izgleda iznutra: što je umara, a što nosi s lakoćom. Što se događa kad dani nisu slika s Instagrama, nego onaj svima nam poznati obiteljski kaos. Što je za nju nježnost, osjećaj krivnje, trčanje za sobom i vrijeme koje nikad ne staje.
Njeni su me odgovori podsjetili na ono što najčešće zaboravimo: da se roditeljstvo ne događa u savršenim trenucima, nego u onima u kojima odlučimo ostati prisutni, i kad nismo sigurni kako.
Koja te “pravila” suvremenog roditeljstva najviše umaraju, a koja ti stvarno pomažu?
Osjećaja sam da se u suvremenom roditeljstvu, koliko god je dobra donijelo i djeci i roditeljima, nerealno puno teži savršenstvu, koje je, naravno, nemoguće doseći. Iz toga proizlazi toliko osjećaja neuspjeha i nemoći, preispitivanja, umora, stresa… Ni sama u nekim trenucima ne uspijevam izbjeći te zamke. Pokušam se tada smiriti mišlju da je sve to znak da sam dobra mama, jer samo dobra mama se toliko preispituje i analizira. A onda i tu misao preispitujem, pa se nađem u jednom začaranom krugu…
Ipak, puno je više toga što pozdravljam i na čemu sam zahvalna iz prakse suvremenog roditeljstva, možda ponajviše prakticiranje pozitivne discipline i neki drugačiji, nježniji način postavljanja granica. Sve prepreke u odgoju svoje djece pokušavam riješiti na nježan način, razgovorom, traženjem uzroka, uz puno empatije i razumijevanja, i čini mi se kako je to jedan dobar put u stvaranju dobrih ljudi.
Osjećaš li ikad krivnju zbog toga što želiš vrijeme za sebe i kako se nositi s tom emocijom?
Iako baš malo vremena uzimam za sebe, nerijetko razmišljam o tome kako ga želim ili trebam više. Pravi razlog što taj plan zapne u realizaciji čak ni ne leži u krivnji, koliko u stalnom osjećaju kako vrijeme nemilosrdno leti, a ja ne želim propustiti ništa u životima svoje djece. Pa nerijetko u onom vremenu koje bi potencijalno moglo biti “slobodno” i “vrijeme za mene” svjesno biram njih. Kad i uzmem vrijeme za sebe, nemam problem s osjećajem krivnje. Jako sam svjesna onoga da je sretna mama = dobra mama, pa si ne predbacujem kad osjetim da mi je za sreću/mir/odmor/zdravlje potreban mali odmak. To nikoga, pa ni mene, ne čini manje dobrom mamom. Pišem ovo ne iz potrebe da se opravdam, već mi se čini da je nužno u javnom prostoru češće verbalizirati takve stvari i podsjećati se međusobno kako činjenica da nam je majčinstvo u puno aspekata izazovno, nikoga ne čini lošijom majkom.
Koji savjet nikada nisi tražila, ali si ga dobila i dan danas ti se mota po glavi?
O, takvih je more, jer jednom kad postaneš mama svi oko tebe, znani i neznani, osjećaju potrebu da te savjetuju. Puno takvih savjeta koje nisam tražila, ali sam ih dobila, ostaju u memoriji u folderu “kolutanje očima”, ali ovdje bih ipak izdvojila jedan koji mi se po glavi mota i dan danas kao prekrasan savjet… Podijelila sam na storiju prije par godina neku od tegoba kroz koje sam prolazila sa svojim prvim sinom, jesu li bili grčevi, neprospavane noći, zubi ili nešto peto, ne sjećam se, ali se sjećam da mi se javila jedna mama i napisala mi: “Znam da je teško, ali oni su samo danas tako mali i u tolikoj potrebi za nama, već sutra je situacija drugačija.” Ta me misao u puno izazovnih situacija utješila i podsjetila da samo budem s njima i za njih tu u tom trenutku, koji će ionako prebrzo proći.
Što je majčinstvo promijenilo u tvom odnosu prema vlastitom tijelu?
Da je dati ovo tijelo koje je iznijelo dvije trudnoće u nešto više od tri godine onoj Nini prije djece, vrlo vjerojatno bi ona bila njime jako nezadovoljna, frustrirana i fokusirana na silne mane i nedostatke. Ja, danas, sve svoje nesavršenosti nosim puno lakše, nježnija sam i prema sebi generalno i prema svom tijelu, i u svakom pogledu opuštenija. Daleko od toga da o svom tijelu ne brinem, samo sam u toj brizi manje stroga i samokritična.
Imaš li svoj ritual za dane kad si iscrpljena i ne osjećaš se “dovoljno majčinski”?
Neke dane treba samo preživjeti. I to je u redu. Perfekcionist u meni je navikao da sve ide po planu, da je sve uvijek pod kontrolom, da mogu u jedan dan strpati osamsto stvari za obaviti i istovremeno biti super mama, super žena, super radnica, super kućanica, super prijateljica, super sve… Život me, posebno od kad su djeca tu, naučio da ima dana koji su čista suprotnost svakom mom planu, programu, želji i ambiciji, i da te dane samo treba disati i preživjeti, bez prevelikih očekivanja, razočaranja i strogosti prema sebi. Napisala sam jednom u jednoj svojoj kolumni “u redu je ne biti u redu”, i u tome stvarno leži sva filozofija takvih dana.
Kada si zadnji put priznala da ti nešto ne ide i kako je izgledao taj trenutak?
Ne mogu se sada sjetiti konkretnog primjera, ali generalno sam pomirena s tim da nam ne mora sve i uvijek ići od ruke. Po prirodi sam tvrdoglava i uporna, isprobat ću sto varijanti dok ne dođem do rješenja, pa nerijetko uspijem i ono što mi na prvu nije išlo, ali i kad rasplet nije takav, u redu sam s tim. S neuspjehom se nisam uvijek znala nositi, ali s vremenom i nekim životnim iskustvom, prirodno valjda dođe i prihvaćanje vlastitih nedostataka i nemogućnosti. Ključ nije nikada u tome da budemo savršeni, već u tome da naučimo biti blagi prema svojim nesavršenostima.
Što bi željela da tvoja djeca jednog dana razumiju o nježnosti?
Prvenstveno da je nježnost snaga, a ne slabost. Da nježnošću mogu graditi, čuvati, liječiti i sebe i druge. I onda kad se učini da je svijet grub i da su na vrijednosti dobile neke potpuno drugačije osobine, da se ne umore birati nježnost, dobrotu i toplinu. Samo tako mogu postati ljudi koji unose drugima mir.
Moglo bi vas zanimati i: Osjećate se preplavljeno roditeljstvom i poslom? Imamo 3 savjeta za vas.
Tekst: Martina Kolarić
Foto: Heartbeat pictures