Naša je roditeljska uloga prepoznati potrebe djeteta i odgovoriti na njih na adekvatan način. No, kako bismo to mogli učiniti, moramo imati kapacitet susresti se i sa svojim vlastitim emocijama.
Britanski psihijatar i psihoanalitičar Donald Winnicott jednom je rekao: „Ne postoji nešto takvo kao dijete samo. Ako mi pokažete neko dijete, sigurno mi pokazujete i nekog tko brine za to dijete.”
Ova rečenica nosi u sebi veliku istinu, dijete nikada nije samo odraz svojih gena ili “karaktera koji je naslijedilo”. Dijete je uvijek u odnosu s onim tko o njemu brine. U tom odnosu oblikuje se njegova slika svijeta, ali i vlastita slika o sebi.
Često se susrećem s rečenicama poput: “Moje dijete je jednostavno takvo”, “Takav mu je bio i tata kad je bio mali” ili “Sva djeca danas to rade”. I dok je lako nasloniti se na takva objašnjenja, ona nas zapravo udaljavaju od pitanja koje je daleko važnije:
Kakav ja imam utjecaj na svoje dijete?
Što tvoje dijete vidi na tvom licu?
Winnicott je otišao i korak dalje. Na pitanje što dijete vidi kada gleda majčino lice odgovorio je: vidi sebe.
Drugim riječima, dijete kroz naše oči, osmijeh, ton glasa i geste neprestano iščitava poruku o tome kakvo je i koliko vrijedi.
I zato se vrijedi zaustaviti i pitati:
- Što tvoje dijete vidi na tvom licu?
- Vidi li nasmijanu, radosnu i prisutnu osobu – ili nezadovoljnu, mrzovoljnu i umornu?
- Jesi li uz njega prisutna samo tjelesno – ili i srcem, s punom pažnjom?
Prisutnost srcem, a ne samo tijelom
U radu s roditeljima uvijek naglašavam da fizička prisutnost nije isto što i emocionalna osjetljivost. Biti s djetetom ne znači samo voziti ga u školu, kuhati mu ručak ili sjediti pored njega dok se igra. Biti s djetetom znači primijetiti kada je tužno, kada mu je dosadno, kada se osjeća odbačeno ili kad mu treba samo tvoja potvrda i zagrljaj.
Naša roditeljska uloga je da prepoznamo djetetove potrebe i odgovorimo na njih na adekvatan način. A da bismo to mogli, moramo najprije znati biti sa svojim vlastitim emocijama. Jer ako sami ne znamo što učiniti sa svojom tugom, ljutnjom, frustracijom ili strahom – teško ćemo ostati mirni i dostupni kada se iste emocije pojave u našem djetetu.
To nije lagan zadatak. Zahtijeva strpljenje, vježbu i spremnost da pogledamo i u one dijelove sebe koje bismo najradije sakrili. Ali upravo u tom procesu krije se najveća vrijednost.
Djeca ne trebaju savršene roditelje
Djeca ne trebaju savršene roditelje. Trebaju roditelje koji su spremni pokušavati, učiti, pogriješiti i ponovo pokušati. Trebaju roditelje koji se ispričaju kada pogriješe i koji time pokazuju da je ljudskost dozvoljena.
To nije lako. Ali je neizmjerno vrijedno. Jer svaka naša mala pobjeda nad vlastitom nestrpljivošću, svaki trenutak slušanja i svaki pogled pun topline šalju djetetu poruku:
Kako to izgleda u praksi? Evo nekoliko jednostavnih koraka koje možeš probati već danas:
- Spusti mobitel kad te dijete zove ili traži tvoju pažnju.
- Produži zagrljaj za tri sekunde – toliko je dovoljno da tijelo osjeti sigurnost i toplinu.
- Pogledaj dijete u oči i reci mu da ga voliš baš takvo kakvo jest, bez uvjeta, bez “ali”.
Ponekad upravo ti mali trenuci čine najveću razliku. A sad… spusti mobitel i trk u zagrljaj.
Tekst: Patricija Haček Zuber, psihologinja
Foto: Freepik, Pixabay, privatna arhiva
MOGLO BI VAS ZANIMATI: Povratak u školske klupe! Je li potreban stres ili može drugačije? Pitali smo psihologinju Patriciju Haček Zuber