Iskreno, nikad nisam bila tip osobe koji se osjeća loše zato što želi i zna uživati u životu. Još kao djevojčica voljela sam sebi ugađati i to sam nekako prenijela u odraslu dob. Uvijek sam pomno osmišljavala neke posebne rituale i u tome nisam vidjela ništa posebno dok nisam primijetila kako većina drugih ljudi zapravo tako ne živi. Obična jutarnja kava za mene nikad nije bila obična jer bi uz nju uvijek išao i pomno osmišljen doručak, cijeđeni sok, knjiga ili časopis. To sve možda i ne bi bilo neobično da s takvim ritualima nisam počela još kao dijete. Tada sam samo umjesto kave pravila kakao. Obožavala sam i duge kupke uz svijeće, mirisne soli i laganu glazbu. Tijekom odlaska u restoran uvijek sam pomno birala mjesta s najljepšim pogledom, svaki detalj mojih putovanja bio je na neki način podređen tom mom uživanju… Jednostavno uvijek sam i u svemu težila najboljoj opciji.
A onda sam postala mama…
Iznenada moje potrebe nisu bile na prvom mjestu (ili sam ja to tako doživljavala na samom početku). Očajnički sam željela vratiti svoje omiljene rituale, ali poslije neispavanih noći jednostavno sam bila preumorna. Kada sam nedugo poslije poroda izašla na prvu kavu bez bebe javio se neobičan osjećaj krivice. Poslije tog dana shvatila sam kako će taj osjećaj krivice postati moj suputnik.
Kako se moj život promijenio?
Moram priznati kako sam se gotovo odmah do ušiju zaljubila u majčinstvo i doista sam uživala u svakom trenutku s bebom, ali svejedno jako mi je teško padalo što se toliko toga promijenilo. Moje duge kupke su zamijenjene brzim tuširanjem (često uz plač bebe), jutarnji doručak brzom kavom, a na mjesto mira i spokoja tijekom uživanja stigao je osjećaj krivice. Posebno se javljao kada bih bila na druženjima s prijateljicama bez bebe, ali vjerujem da je razlog i dojenje jer bih uvijek pomalo nervozno razmišljala o vremenu. Mislim da mi je to gledanje na sat kada sam razdvojena od djeteta prešlo i u naviku jer sam se tako nastavila ponašati i kada sam prestala dojiti. Tada sam osjetila kako me taj osjećaj krivice polako, ali sigurno udaljava od mene i kako mi je potrebno više spontanosti i vremena za mene.
Kada sam si to osvijestila znala sam da je vrijeme za promjene.
Ne možeš sipati iz prazne čaše
Jedan od načina brige o svojoj mentalnoj higijeni za mene je svakako psihoterapija bez koje ne bih ni shvatila koliko mi treba vrijeme za mene i kako u tome nema ništa pogrešno. Pogrešno je svjesno sebi dozvoliti biti nesretna i onda sve svoje frustracije prenositi na svoju obitelj, zar ne?! Možda zvuči pomalo okrutno, ali tako je. Nitko nas neće doći spasiti jer je svatko od nas zapravo odgovoran samo i isključivo za sebe.
Kada sam ja počela stavljati kao prioritet svoje jutarnje rituale koje toliko volim, popodnevni nap od 20 minuta poslije kojeg imam toliko energije, čitanje, vježbanje, cijeli svijet kao da se urotio da mi se sve to nekako lagano vrati i u život s djetetom.
Čak i kada sam to osvijestila krivnja s početka priče bi mi se ponekad vraćala kada želim primjerice, otići na vikend s prijateljicom ili kada ne provedem svjesno vrijeme u igri s djetetom, ali bih je jednostavno ignorirala i nastavila dalje. Znam da dajem sve od sebe kao majka i da sam većinu dana maksimalno posvećena svjesnom vremenu s djetetom i uvjerena sam da ga neću zakinuti ako s vremena na vrijeme napravim odmak od svakodnevice i budem jednostavno bezbrižna.
Sretna mama, sretno dijete
Ovo je rečenica koju smo svi toliko puta čuli da je možda i ne doživljavamo, ali ja na svojem primjeru mogu potvrditi koliko je istinita. Meni je majčinstvo najveća motivacija da iz dana u dan radim na sebi jer znam da dijete osjeti svaku moju emociju te da uči živjeti iz mog primjera, a moja najveća želja je da nauči živjeti punim plućima u skladu sa svojim najdubljim željama. Zato, osjećaj krivice svjesno odbacujem i biram istinski živjeti.
Moglo bi vas zanimati i: 5 načina na koje možemo potaknuti samostalnost kod djece
Tekst: Anđela Sabranović
Foto: Pexels