Na blagdan Svih svetih i Dušni dan svijeće na grobljima postaju more svjetla. No, ono što zaista grije nije vosak ni plamen, nego sjećanje. Tišina tih dana nije prazna. Ona je ispunjena prisutnošću.
Svatko od nas ima svoje male rituale: netko zapali svijeću, netko skuha omiljeno jelo koje je voljena osoba voljela, netko pogladi staru fotografiju ili samo nakratko zatvori oči i prisjeti se voljenih koji više nisu s nama.
Ovi trenuci nisu tek navika ili tradicija. Oni su način na koji održavamo most između onoga što jest i onoga što je bilo.
Psiholozi često ističu koliko su simbolični rituali važni u procesu tugovanja. Paljenje svijeće, miris cvijeća, tiha šetnja kroz groblje, to su geste koje nam pomažu kanalizirati emocije i dati im oblik. U vremenu kad sve ide brzo, ti rituali vraćaju smisao i ritam.
Od tuge prema zahvalnosti
Tuga i zahvalnost često idu ruku pod ruku. Umjesto da se usredotočimo samo na gubitak, možemo pogledati na ono što je ostalo, vrijednosti, uspomene, rečenice koje još čujemo u sebi. Zato su ovi dani i poziv da njegujemo kontinuitet života, da pričamo o svojim voljenima, da ih spomenemo uz smijeh, ne samo uz suze. Jer kad pričamo o njima, oni i dalje žive u nama.
“Rituali sjećanja važni su mnogima jer ne žele zaboraviti osobu za kojom tuguju. Ono što bih voljela da ljudi osvijeste je da naši dragi koje smo izgubili zauvijek žive u našim sjećanjima i pričama o njima”, napominje psihoterapeutkinja Anastazija Godić.
Proces tugovanja nije linearan
Kako objašnjava, proces tugovanja nije linearan. Nema “pravog” načina kako se tuguje, kao što nema ni vremenskog roka.
Simbolični rituali, poput pisanja pisma osobi koja više nije tu, paljenja svijeće u određeno doba dana, ili čuvanja jednog predmeta koji nas podsjeća na nju, pomažu našem mozgu i srcu da se pomire s promjenom. Oni stvaraju osjećaj kontinuiteta i daju sigurnost da ono što volimo ne nestaje – samo mijenja oblik.
Psihoterapeutkinja Anastazija Godić kaže kako je tugovanje prirodan i normalan proces. Ipak, važno je obratiti pažnju ako tuga traje dulje od nekoliko mjeseci, ako osoba ne funkcionira ni u osnovnim svakodnevnim stvarima i čini se sve povučenija ili tužnija. Tada je važno potražiti stručnu pomoć.
“Izgubila sam mnogo dragih, mladih ljudi, i ono što mi je pomoglo bila je zahvalnost – zahvalnost što sam ih uopće imala u svom životu, bez obzira na trajanje. Njima u zahvalu, osvještavam da sam ja još uvijek živa i trudim se živjeti svoj život što kvalitetnije. Zato što mogu – živa sam”, zaključuje psihoterapeutkinja.
Foto: Freepik
MOGLO BI VAS ZANIMATI: Self care: Pet aplikacija koje će vas podsjetiti da posvetite više vremena sebi