Antropogene klimatske promjene koje danas transformiraju okoliš događaju se u razmjerima koji premašuju sve povijesne zapise. Međutim, ljudi su se i prije suočavali sa sličnim izazovima. Može li nas prošlost naučiti kako se boriti sa potencijalno razornom budućnosti?
Tim znanstvenika iz Sveučilišta Montreal u Kanadi, na čelu sa antropologinjom Arianom Burke, smatra kako svakako može. U Zborniku radova Nacionalne akademije znanosti nedavno su objavili članak pod naslovom „Arheologija klimatskih promjena: slučaj kulturne raznolikosti“ u kojemu detaljno pojašnjavaju kako se pomoću podataka iz prošlosti nositi sa posljedicama klimatskih promjena.
Burke i njezin tim smatraju kako su arheološki podaci vrijedan izvor informacija koji se ne bi trebali zanemarivati u klimatskim istraživanjima.
Nova znanost
Arheologija klimatskih promjena, kao relativno nova multidisciplinarna znanost prikuplja podatke iz arheologije, paleontologije i klimatologije kako bi bolje razumjeli čovjekov odnos s okolišem tijekom prošlosti te kako su ljudi prije reagirali na širok raspon klimatskih događaja. Navedeni podaci tvore vrlo dobru osnovu za predviđanje kako bi klimatske promjene mogle transformirati naše živote u budućnosti, ali nam nude i niz mogućih rješenja.
Primjeri takvih rješenja mogu se pronaći u recimo pojedinim tradicionalnim poljoprivrednim praksama. Rane poljoprivredne zajednice nude nam konkretne primjere održive proizvodnje hrane, zatim načine upravljanja zemljom i vodom u raznim klimatskim uvjetima koji se mogu primijeniti i na suvremene situacije.
U današnje vrijeme sve više raste svijest o važnosti znanja koje posjeduju autohtone zajednice o prilagodbi klimatskim uvjetima. Dobar primjer toga je nedavno ponovno usvajanje usjeva kvinoje, glavne namirnice drevnih Inka koja ima izuzetnu prilagodljivost različitim agroekološkim regijama, uključujući i sušnu klimu. Drugi dobar primjer potječe iz Sjeverne Amerike gdje su farmeri ponovno uspostavili tzv. poljoprivrednu praksu „tri sestre“ koju su prakticirali američki domoroci. Naime, kada se kukuruz, tikva i grah posade zajedno oni tvore simbiotski odnos. Dakle, ako se dogodi da klimatski uvjeti ograniče rast jedne vrste usjeva, mogli bi zapravo favorizirati onu drugu, objašnjava Burke.
Katastrofalne klimatske promjene
Ovakvi, ali i mnogi drugi arheološki modeli za razvoj održive prilagodbe na lokalnoj razini osigurali bi sigurnost hrane u nadolazećem desetljeću.
Osim u poljoprivredi, arheologija nas može naučiti i o drugim strategijama prilagodbe novim klimatskim uvjetima. Katastrofalni klimatskih događaji poput porasta razine mora u Mezopotamiji mogli su bi biti katalizator za potpunu reorganizaciju društva, što je dovelo do velikih radova navodnjavanja iz kojih su se rodili prvi gradovi. Autohtone zajednice u Australiji imaju strategije upravljanja požarom koje bi mogle uvelike smanjiti rizik šumskih požara.
Stoga, ključna stvar kod arheologije klimatskih promjena u planiranju održive budućnosti nije samo naglašavanje biološke raznolikosti, već i kulturne.
Prošlost nudi rješenja
Raznolikost strategija koje su funkcionirale u prošlosti pružaju nam niz mogućih rješenja za probleme s kojima se danas suočavamo. Ljudi tisućljećima eksperimentiraju s rješenjima za klimatske promjene, neki od njih suočili su se s daleko gorim uvjetima od današnjima, ali su ipak uspjeli preživjeti, pa čak i napredovati. Stoga, u prošlosti možemo svakako tražiti inspiraciju za praktična rješenja za našu budućnost.
Arheologija klimatskih promjena pruža čvrste temelje za oblikovanje strategije održivog razvoja, ali nas i uči tome kako održiv način života nije novi koncept. Nije uzalud ona izreka – „Povijest je učiteljica života!“
Moglo bi vas zanimati i: A koliki je vaš ugljični otisak i želite li ga smanjiti?
Tekst: Iva Škoro
Foto: Canva, Pexels