Grad. Vječno žuborenje automobila, neiscrpne obaveze, stres, očekivanja. Grad koji obećava puno toga, ali i puno toga oduzima. „Zašto uporno šutimo o tome da nam je teško“ – započinje svoju priču Iva Hanzen, novinarka, PR-ovka, organizatorica evenata, social media menadžerica i content kreatorica. „Moja priča će dati odgovor i sasvim sigurno donijeti nadu mnogima koji prolaze isto ili žele promjenu“ – nadodaje. Iva Hanzen ima karijeru od preko 15 godina freelance novinarstva i urbanog života u Zagrebu. Ali, prije otprilike dvije godine došla je do točke kada grad i profesionalni život više nisu mogli izdržati ono što je u njoj dugo ključalo – stalni pritisak, iscrpljenost, fizički i mentalni pad. Burnout.
Tada je prodala stan u Zagrebu, zatvorila kredit, i kupila imanje s tri kućice i 2.000 kvadrata okućnice u blizini Svetog Ivana Zeline. Ondje je život počeo ispočetka – život bez nekih udobnosti, ali s mnogo više smisla. Život bez vode i struje u početku, rad, neugoda, i prekid s mnogim uvjerenjima. „Realno, nisam morala kupiti imanje bez vode, s toliko zemlje i građevinskih radova. Nisam morala živjeti bez vode i kupaone skoro godinu i pol. Ipak, nešto u meni vikalo je: ‘Ti moraš biti tu’.” Iz te avanture, izašla je s drugačijim pogledom na život, sebe, a možda i s nečim što mnogi zovemo – sloboda.
Upravo tada odlučila se vratiti na društvene mreže i podijeliti svoju priču. Odaziv je bio iznenađujuće snažan – prvi projekti stigli su već mjesec dana nakon povratka, povezala se s poduzetnicama i terapeutkinjama, a mediji su prepoznali vrijednost njezine odluke. „Moj inbox prepun je poruka koje govore: ‘I ja osjećam isto, hvala ti što pričaš u ime svih nas’.” Možda je u tome ključ: dopustiti boli da prođe kroz nas, kako bismo zakoračili u svoje novo „Ja” – ono koje nije oblikovano bijegom, već odvažnošću i sviješću da iz boli može niknuti snaga, i za nas i za sve koji prolaze slične lomove.
„Kao i većina, mislila sam da uspjeh leži u karijeri, a ne u onom za čime ti žudi duša.“
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Iva, možeš li nam opisati malo detaljnije kako je došlo do burnouta, što te je smetalo, zašto grad više nisi mogla podnijeti?
Burnout se nije dogodio preko noći – godinama sam radila po 12 sati gotovo svaki dan, bez bolovanja, bez odmora, i to je stvorilo svoj naslagu. Shvatila sam da sam se u biti stavila u kućni pritvor. Iz stana sam izlazila tek na trening, u nabavku hrane, kako bih prošetala psa i za potrebe povremenih izlazaka u prirodu. Kave i izlasci me nisu zanimali već dugo. Prvi “slom” bio je kad sam doslovno tjednima bila u krevetu – nisam imala snage ni podići se, a kamoli raditi, slati mailove, baviti se projektima. Koliko god da sam se odmarala, uporno se nisam uspijevala pomaknuti. Pritom sam imala baš jaku nesanicu i poremećaj u prehrani kojima niti jedan doktor nije znao znači rješenje.
Zanimljivo kako sad spavam kao mala beba, a moj poremećaj u prehrani je sasvim nestao. Nije niti bile druge, kad mi u vrtu rastu tako slasni proizvodi, a nakon silnih sati provedenih s motikom u stanju sam pojesti vuka. Ja sam ustvari, kao i većina, mislila da uspjeh leži u karijeri, a ne u onom za čime ti žudi duša.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Prije nego što si se preselila, dugo si maštala o životu na selu, blizu prirode. Što te sprječavalo da tako nešto dotad već ne učiniš – koja su bila tvoja najveća ograničenja i strahovi?
Maštala jesam, desetljećima. Djetinjstvo mi je proteklo dijelom u Dalmatinskoj zagori, provodila sam ljeta i zime kod bake, djeda, tetke – život u skladu s prirodom nikada mi nije bio stran. Ali svejedno, kočio me je strah, neizvjesnost, navika, identitet “novinarke”, “sestre”, “kćerke”, “partnerice”. Bojala sam se neuspjeha, što će ljudi reći, hoću li moći financijski, hoću li se nositi sa svim radovima, neudobnostima. Također, jednostavno nisam imala hrabrosti da prekinem sigurnost koja je bila makar prividna sigurnost. Međutim, dogodilo se u tom prijelomnom trenutku burnouta da je vrijednost stana u kojem sam živjela u Zagrebu neočekivano porasla, i meni je to bio znak da sada moram zaista nešto promijeniti.
Zašto baš imanje u okolici Zagreba, usred šume, i s nepotpunim mogućnostima za život? Kako je ustvari tekao taj proces pronalaska novog životnog prostora i okruženja te prebacivanja na nove životne postavke?
Nakon što sam prodala stan i zatvorila kredit, s ostatkom novaca tražila sam neko imanje u prirodi i okolici Zagreba. Iako sam više mjeseci gledala kuće na selu, nešto je bilo specifično s ovim imanjem na kojem sad živim. Čim sam zakoračila na tu zemlju, krenule su mi suze. Ne mogu to objasniti, kao neko ganuće, nešto u meni je reklo: „Napokon si se vratila doma”, a čovjek koji je prodavao imanje podsjećao me na nekog starog znanca.
Čim sam čula da jedna od kućica ima struju, ali da nema vode, i vidjela koliko je posla – bilo mi je jasno da ovo neće biti romantična bajka. I sami vlasnici su mi govorili da ne kupim kuću, kada su čuli da planiram stanovati u njoj. Ali ja sam bila presretna onim što je u meni zazvučalo da je ispravno. Prvih šest mjeseci nisam radila gotovo ništa – samo sam sjedila, gledala šumu, pitala se tko sam sada. Drugih šest mjeseci sam se bavila građevinskim radovima. Nisam se usrećila s majstorima pa sam sama štemala pločice, stavljala nove, bojila zidove…Radovi još ni približno nisu pri kraju. Tek sam na 70 % s kućicom u kojoj živim, a druge dvije još nisam ni taknula.
Tako sam ja postala žena sa štemericom, gleterom i valjkom u rukama, dakle nešto dijametralno suprotno od one Ive koja nije znala sastaviti policu iz IKEE u svom zagrebačkom stanu i čiji se uzgoj hrane tad svodio na sađenje cherry rajčica na terasi od 20 kvadrata, što mi se sad naspram više do 500 kvadrata vrta čini smiješnim.
Život bez osnovnih stvari, kao što su voda i struja sigurno je bilo izazovno – fizički i mentalno. Bi li rekla da si se učila vraćanju „na tvorničke postavke”?
To je bio najteži, ali i najbistriji period mog života. Mentalno – pitala sam se tko sam ja sada kada nisam više ni novinarka, ni sestra, ni kći, ni partnerica. I onda sam shvatila da sam ja, da smo svi mi, jedno veliko ništa. Ali ne u nekom nihilističkom smislu, već kao prazna ploča. Kao entitet koji se stalno mijenja i može postati bilo što.
Fizički – to je bio najteži, ali i najbistriji period mog života. Godinu i pol bila sam bez vodovoda – vodu sam donosila s izvora, punila kanistre, prala rublje rukama, prala u kaci za grožđe kao što je nekada radila moja baka. To me natjeralo da shvatim koliko stvari u gradu uzimamo zdravo za gotovo. U gradu je sve odmah dostupno „na izvol’te“ – želimo sve odmah i sada, i ako nije tako nesretni smo. Ovdje postaneš zahvalan za svaku akciju ili stvar. Na selu je za svaku radnju potrebna predradnja ili više njih. To se odnosi i na hranu – sjeme, sadnja, branje, čekanje, neizvjesnost kiše, sunca, štetočina… ali svaki plod kad sazre ima okus drugačiji. Naučila sam da greška i pad nisu kraj, nego lekcija; da težina postoji, ali daje smisao.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Što te najviše plašilo i što te najviše privlačilo u toj promjeni?
Najviše me plašila neizvjesnost – financijska nesigurnost, ideja da možda neću moći održavati imanje, da će radovi potrajati godinama, da će biti teških dana – hladnoće, samoće, fizičkog umora. Da se vratim na zamke starih uloga: da opet radim samo da “budem korisna”, da se dokažem, da opravdam sebe. Ali istovremeno – privlačilo me da živim autentično, da osjetim život na onoj razini što ga grad ne dopušta; da budem bliže sebi, osjetim svaki dan, njegovu težinu i ljepotu. Da svaku pogrešku, pad, iznenađenje prihvatim kao dio puta.
Prije sam mislila da moram prvo uspjeti pa ću se onda baviti stvarima za kojima mi žudi duša.
Kako danas kako izgleda tvoj život? I u kojem smjeru misliš da bi išla dalje?
Prije sam mislila da moram prvo uspjeti pa ću se onda baviti stvarima za kojima mi žudi duša. Sad znam da sve izvire iz duše i da tek kad si ti dobar sam sa sobom, onda dolaze i ostale dobre stvari, poslovi, ljudi, zdravlje…ma sve.
Danas se budim uz pjev ptica, ne uz alarm. Srne trče kroz dvorište dok pijem kavu; imam vrt u kojem berem ono što sama posadim; kruh pečem sama. Ali ne mislim da je sve idealno. Da, težina je tu – rad, popravci, neudobnost, suočavanje sa samoćom i strahovima – i dalje ih ima. Ali osjećam se zdravije, življe; osjećam da nisam rob neprestanog rada i pritiska.
Odlazak na selo više nije trend, već postaje pravi pokret. Pa samo u Vukomeričkim goricama ima bar 20 Zagrepčana za koje znam da su preselili tamo u proteklih par godina, a i Zelina postaje zanimljivo mjesto za ljude iz Zagreba. Žumberak i okolica Samobora isto. O Jaski, Zaprešiću i okolici Velike Gorice da i ne pričamo. Za 10 godina većina će težiti tome da se preseli van grada. U gradovima će, kao u povijesti, ostati samo siromasi i radnička klasa. Predviđam to.
Zato bih od svog imanja u nekom trenutku htjela napraviti retreat centar u sklopu kojeg bih s terapeutima iz najširih polja mogla ljudima ponuditi ono što su priroda, šuma i zemlja dale meni pa makar i kroz formu vikend druženja. Mislim da to nije loša opcija za ljude koji žele odmoriti i ozdraviti se, a opet ostati u gradu na neki način.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Na kraju, što bi poručila onima koji, poput tebe, osjećaju da moraju napraviti veliku promjenu, ali se boje?
Da svatko zaslužuje da posluša svoje srce, koliko god se to činilo neizvjesnim. Da je strah normalan, ali ne bi smio biti naš gospodar. Da rad zaista treba imati smisla, ne samo biti izvor uvjerenja da “moram, jer tako valja”. I da, ponekad, kad srušiš sve što ti je poznato, kad se izložiš nesigurnosti, kad si ranjiv – upravo tada život počne disati. Možeš biti dobar sa sobom, otkriti što ti duša hoće – i onda lijepe stvari dođu, ljudi, zdravlje, rad, smisao. A promjena, koliko god bila luda, možda je jedini način da stvarno zaradiš život koji vrijedi živjeti.
I da se razumijemo, ne glorificiram život na selu, ne mislim da je to život za svakoga. Mislim da taj život nosi svoju ljepotu, ali ima i svoju težinu. Ja sam imala i dalje imam brojna teška iskustva od kad sam ovdje, ali ovdje osjećam da sam živa, da sam sretna i zdrava, ovdje svaku pogrešku i pad tretiram kao novu lekciju života, kao alat da postanem bolja osoba.
Foto: privatna arhiva, Instagram