Jedna od tema koja će obilježiti ovogodišnji Back Together summit je burnout. O burnoutu, mentalnom zdravlju općenito, postavljanju ciljeva i uvođenju promjena u život, razgovarali smo s prof.psih. Anom Čerenšek od koje smo saznali jako puno. Dragi naši, uživajte u razgovoru koji slijedi.
Pojam burnouta je posljednjih godina postao toliko popularan da vjerujemo kako gotovo ne postoji osoba koja za njega nije čula. Iako su svi čuli za pojam, malo tko zna detaljno objasniti o čemu se tu točno radi. Možete li nam sa stručne strane malo detaljnije objasniti kada dolazi do burnouta?
Do burnout-a (sagorijevanja) će doći ako smo neko duže vrijeme izloženi stresu na poslu ili u nekom drugom aspektu svog života: u obiteljskom okruženju, prijateljskom i sl. No, nije stres sam po sebi taj koji izaziva sagorijevanje nego naš doživljaj stresa. Koliko se mi znamo dobro nositi sa stresom i smatramo li situacije koje nam se događaju kao pravedne i smislene – to su stvari koje prethode pojavi sagorijevanja. Naime, ako se ne osjećamo kompetentnim nositi sa stresom i mislimo da se nalazimo u teškoj, nepravednoj i/ili besmislenoj životnoj situaciji, doći će do ekstremnog mentalnog (i tjelesnog) zamora, a vjerojatno i do burnout-a, ako si ne pomognemo na vrijeme. Tome će pogodovati i izostanak podrške, prije svega u partnerskim odnosima, ali i izostanak ostvarenja ciljeva u životu.
Tko su najčešće žrtve ove pojave i kako možemo prepoznati da smo blizu burnouta?
Burnout možemo prepoznati u osjećajima teške zamorenosti poslom kojeg radimo ili odnosa u kojima se nalazimo popraćene osjećajima apatije, cinizma, ljutnje i iritabilnosti. Tjelesni simptomi koji prate ove mentalne su najčešće povezani s probavom, žgaravicom i osjećajem umora. U pomagačkim profesijama burnout prati i osjećaj odvojenosti od pacijenata, kao da se više ne možemo povezati s osobama do kojih bi nam trebalo biti stalo. Također, generalni osjećaj da više ne možemo obavljati vlastiti posao učinkovito, česti je pratitelj burnout-a.
Ne postoje klasične žrtve sagorijevanja jer ga većina ljudi iskusi barem jednom u životu. Također, burnout je teško odvojiti od nekih drugih stanja pa je teško reći tko je “prvi na udaru”. Ono što logično možemo zaključiti je da će osobe koje smatraju svoj posao besmislenim, kao i one koje nemaju kvalitetnu otpornost na stres, biti podložnije i sagorijevanju, između ostalog.
Što bismo najprije trebali učiniti ako smo se prepoznali u navedenim simptomima?
Prvo bi trebali biti iskreni prema sebi i drugima i priznati da nismo OK. Stigma vezana za razgovor o mentalnim poteškoćama još je uvijek prisutna na našim prostorima i to ljude najčešće sprječava u traženju podrške i pomoći. Nakon toga važno je potražiti pomoć i podršku: liječnik/ca opće medicine, psiholg/inja, psihijatri, ali i najbolji prijatelj/ica, kao i vrijeme za sebe, mogu vam pomoći u nošenju s ovim stanjem. Tjelesna aktivnost i zdrava izbalansirana prehrana okosnice su našeg zdravlja, pa i mentalnog zdravlja. Sve nam to može pomoći u iscjeljivanju.
Ono što je logično ako prolazimo kroz burnout je napraviti predah od posla i svakodnevice. Ipak, to često nije moguće, posebno ako ustvari radimo posao koji volimo. Zajedno s vašim suprugom Igorom, autorica ste knjige “Kako graditi otpornost na stres”. Mislite li da je to ključno za sretan život u vremenima u kojima živimo te možete li izdvojiti jedan savjet iz knjige?
Točno tako! Moj je dojam da najčešće sagorijevaju oni koji vole svoj posao jer je teško uspjeti, posebno na ovim područjima, a nekada je za taj uspjeh potrebno godinama ulagati bez pravog povrata investicije. Ljudi koji znaju postaviti čvrste granice između sebe i svog posla te oni koji znaju ulagati u različite životne uloge, ne samo onu poslovnu, imaju šanse boljeg nošenja sa stresom pa i izbjegavanja sagorijevanja.
Najdraži citat iz knjige je sljedeći:
“Stres je loš. Vjerovanje da je stres izuzetno loš i nepotreban ispušta jednu vrlo važnu činjenicu iz perspektive, a to je da nas stres zapravo drži na životu. Bez stresa nema ni rasta, nema napretka pa čak ni povećanja tjelesne forme, jer da bi nešto imalo potrebu mijenjati se (u bilo kojem smjeru), potrebno je to nešto izložiti stresu. Zamislite sjeme koje ne probija opnu da bi se pretvorilo u biljku, mišić koji vene bez opterećenja u stanju mirovanja ili dijete koje ne plače kad je gladno. No, ono što većina ljudi ne zna je da stres koji nas pokreće ima svoje ime, a to je EUstres, dok je onaj koji ostavlja loše posljedice na naše zdravlje drugačiji i u nazivu i u svojoj prirodi. Zovemo ga DIstres. Karakte- ristike stresa i to je li on dobar ili loš nalaze se u oku promatrača. “
Vidjeli smo vašu izjavu na stranici Back Together summita, „Jedina stvar koja može spasiti svijet je nesebično dijeljenje znanja“. Koliko se danas ljudi spremni istinski educirati o svom mentalnom zdravlju?
Rekla bih da su spremniji no ikad, sudeći po interesu za Mentalni trening i rad na sebi. No, daleko smo još od uvođenja Mentalnog treninga u obavezni kurikulum osnovnih i srednjih škola. To bi, u mojim očima, značilo da smo kao nacija pobijedili evoluciju i da ulažemo u najveći kapital kojeg imamo – mlade ljude.
Kroz „Mentalni trening“ svakodnevno radite i sa sportašima, što mislite u kojoj mjeri doista sport ili bilo kakva fizička aktivnost utječe na naše mentalno zdravlje?
Odvojimo profesionalni sport od rekreativnog, pa onda od tjelesne aktivnosti i moći ću vam reći da djeluje sjajno :) Naime, profesionalni sport naporan je i zahtjeva vrhunska ulaganja u svim aspektima. Teško da ga možemo nazvati potpuno “zdravim”. No, tjelesna aktivnost i rekreativni sport ostaju nužni ako želite biti mentalno zdravi. Problem u tome je što ljudi većinom kreću u rekreaciju onda kad primijete višak kilograma, a istu doživljavaju kao obavezu i nešto što je “naporno”. Tjelesna aktivnost mora biti dio životnog stila, tek ćemo onda stvarno raditi i “na glavi”. To je tako jer tjelesna aktivnost potiče kreativnost, poboljšava fokus i blagotvorno djeluje na naše emotivno stanje – čini nas manje lijenima i općenito mirnijim i blažim ljudskim bićima.
Mentalni trening pomaže pojedincima ostvariti svoj puni potencijal u onom što rade. Kako zapravo izgleda taj proces? Kako s klijentima definirate njihov neki dugoročni cilj?
Proces počinje dubinskim intervjuom gdje prikupljamo osnovne informacije o trenutnom stanju osobe. Nekoliko je područja koje ispitujemo: fokus, motivacija, emotivno upravljanje, životni stil, komunikacija i upravljanje stresom, a za profesionalce/ke u sportu koristimo i bateriju psiholoških upitnika. Nakon te trijaže ulazimo u proces edukacije o modelima i tehnikama Mentalnog treninga uz podršku u procesu promjene.
Neki klijenti/ce ne mogu definirati dugoročni cilj jer se nalaze u lošem stanju pa se prvo bavimo time da budu bolje, a onda prelazimo na dugoročno planiranje. Kad se postavljaju dugoročni ciljevi, oni znaju biti dosta deskriptivni i široki, skoro kao da opisujemo san, tako da je u našem poslu puno važnije postaviti jasno definirane srednjeročne i kratkoročne ciljeve, s tim se najviše i bavimo. Malim koracima i promjenama moguće je unaprijediti velike stvari ako je proces dobro planiran i usmjeren prema vrijednostima svakog od našeg klijenta ili klijentice.
Vidjeli smo da mentalni trening nije namijenjen samo sportašima, nego svima koji žele biti bolja verzija sebe. Što je s onima koji tek shvaćaju da rade posao zbog kojeg stalno sagorijevaju i zapravo ni ne vole to što rade, ali ne znaju što učiniti?
Radimo sa svima željnih boljeg stanja, poslova i odnosa u životu. Radimo s klincima, roditeljima, sportašima, poslovnjacima, umjetnicima, kreativcima ili s ljudima koji obožavaju strategiju, plan i strukturu. Psihologija je, kao i Mentalni trening – za sve! Baš smo zato i napravili različite modele suradnje: rad u grupama, individualni rad, čitanje naših priručnika, upisivanje nekog od online programa ili skidanje naših besplatnih e-book sadržaja. Učite kako vas volja, dok god rastete dobro je!
Za ljude koji su nezadovoljni svojim životima i/ili karijerama imam jednu poruku – imate pravo na promjenu.
Svi znamo kako je jednostavno krenuti s nekom promjenom, ali teško je održati kontinuitet. Koliko je vremena potrebno da uvedena promjena postane dio naše rutine?
Promjena će prijeći u naviku, to je sigurno. Na žalost ne znam vam reći točno kad će se to dogoditi jer naše stare navike zapravo nikad ne nestaju skroz. Generalno, dovoljno je 3 do 6 mjeseci za pokretanje nekih procesa promjene, a navika je stvorena onda kad ste prestali brojati te mjesece po principu “kad će to već biti gotovo” :)
Kad ljudi loše planiraju ili se mijenjaju na način koji je odmaknut od njihovih vrijednosti i interesa, do stvaranja nove navike vrlo vjerojatno neće doći nikada. Mijenjajte se u željenom smjeru pa će biti nebitno “do kad sve skupa ta muka traje”.
Kada se vi osjećate najsretnije i najprisutnije, odnosno koji su to načini na koje brinete o sebi?
Skrbim o sebi tako da puno spavam, budim se sa zorom, izlažem se sunčevoj svjetlosti redovito, zdravo jedem, pripremam hranu svaki dan sa svojim suprugom, puno se šetamo, smijemo se, slušamo glazbu non – stop i provodimo vrijeme koje imamo na raspolaganju sa svojom djecom, uvažavajući činjenicu da i oni imaju svaki svoj život i svoje potrebe. Puno razgovaram s ljudima na poslu i van njega, ulažem u odnose, ponekad trčim, a i meditiram svaki dan. Ukratko, moj je život ispunjen krasnim ljudima, mojom obitelji i srećom, nedostaje mi samo neki hobi uz sve ovo, ali za njega sad nemam vremena, nažalost. Smatram se blagoslovljenom zbog toga, pa su i moja ulaganja u moj životni stil ogromna, a takva će zauvijek i ostati.
Razgovarala: Anđela Sabranović
Foto: Mateja Vrčković
