Naša sposobnost da se prisjetimo događaja i iskustava iz prošlosti s godinama prirodno slabi. No dugo nije bilo jasno kako se točno promjene u strukturi mozga pretvore u zaboravljivost i zašto kod nekih ljudi pad bude blag, a kod drugih izraženiji.
U velikoj analizi koju su vodili istraživači sa Sveučilišta u Oslu, znanstvenici su spojili podatke iz 13 studija i pratili 3.737 kognitivno zdravih sudionika kroz više godina, koristeći čak 10.343 snimki magnetske rezonance i 13.460 procjena pamćenja.
Što su otkrili: hipokampus je važan, ali priča je puno šira
Očekivano, u središtu priče je hipokampus, regija u mozgu ključna za pamćenje i učenje. No rezultati pokazuju da pad pamćenja nije vezan samo uz jednu točku u mozgu. Umjesto toga, povezanost između promjena u mozgu i promjena u pamćenju djeluje raširenije i složenije – uključuje više područja, kortikalnih i subkortikalnih.
Drugim riječima: nije dovoljno promatrati samo jedan dio mozga ili tražiti jednog krivca.
Zašto se promjene jače vide nakon 60. godine?
Istraživači su primijetili da se veza između smanjenja volumena moždanog tkiva i slabijeg pamćenja s godinama pojačava – posebno kod ljudi starijih od 60 godina te je najizraženija kod onih čiji se mozak smanjuje brže od prosjeka.
To pomaže objasniti zašto neki ljudi desetljećima imaju normalnu zaboravljivost, dok se kod drugih promjena počne osjetnije odražavati na svakodnevno funkcioniranje.
A što je s APOE ε4 genom (povezanim s većim rizikom za Alzheimerovu bolest)?
Znanstvenici su posebno gledali i ulogu gena APOE ε4, poznatog čimbenika rizika za Alzheimerovu bolest. Kod nositelja tog gena uočen je brži gubitak moždanog volumena i brži pad pamćenja u odnosu na ostale sudionike, ali opći obrazac promjena bio je sličan.
Važna poruka koju je dalo ovo istraživanje je da gen može povećati ranjivost, ali ne definira sudbinu i mehanizmi promjena djeluju dijelom zajednički.
Što to znači za prevenciju i buduće terapije?
Jedan od najvažnijih zaključaka studije jest da se pad pamćenja u starijoj dobi ne može svesti na “jedan gen” ili “jedan dio mozga”. Kako je sažeo neurolog Alvaro Pascual-Leone, riječ je o široj biološkoj ranjivosti koja se može nakupljati desetljećima.
Ova mega-analiza ne govori da je zaboravljivost “samo” starenje niti da je sve unaprijed zadano. Umjesto toga pokazuje nešto nijansiranije: starenje i promjene u mozgu idu zajedno, ali intenzitet i tempo nisu jednaki kod svih, a upravo u toj razlici leži prostor za ranije razumijevanje rizika i pametnije intervencije.
Istraživanje je objavljeno u časopisu Nature Communications.
Foto: Freepik
MOGLO BI VAS ZANIMATI: Kad blagdani utihnu: zašto se javlja siječanjska depresija i kako si pomoći?