Kad sunce užari gradski asfalt, vrijeme je za pobjeći iz grada. Ako niste skloni hlađenju u plavom moru, pa prženju na plažama, nego željni aktivnog odmora u zelenilu na kojemu ćete, osim duše, odmoriti i oči umorne od gledanja u razno razne ekrane, destinacija za kojom tragate jest Gorski kotar. Brojne su lokacije, pa tako i ovaj zeleni prolaz, koje u ovoj šumskoj oazi Hrvatske možete posjetiti, a danas vas naša novinarka Lucija Biondić, poznatija kao Gušterica vodi na onu kojoj ćete se, kad ju jednom otkrijete, često vraćati.
Zeleni vir sam prvi put posjetila u srednjoj školi. Znate ono kad imate profesorice koje daju više od onoga što im kurikulum nalaže. Takve su bile moja razrednica koja je bila profesorica biologije i kemije, i njezina zamjenica, profesorica geografije. Zahvaljujući njima do osamnaeste sam posjetila šest od tadašnjih sedam nacionalnih parkova Hrvatske (NP Sjeverni Velebit još nije bio proglašen nacionalnim parkom, a Brijune sam posjetila već u osnovnoj školi). Uz nacionalne parkove, one su u svoje slobodno vrijeme organizirale ekskurzije i u parkove prirode, ali i posebne rezervate.
Jedan od njih je i Zeleni vir, zaštićeni geomorfološki rezervat od 1962. godine i danas omiljeno izletište mnogih zaljubljenika u prirodu. Više od 20 godina nakon prvog posjeta, vikend u Gorskom kotaru pružio mi je priliku ponoviti taj izlet i dojmove sažeti za Slowage365.hr. Ideja je bila na putu iz Zagreba stati u Skradu i ishodati kružnu stazu dugu oko 9 km na kojoj se obilaze izvor Zeleni vir, kanjon Vrajži prolaz i spilja Muževa hišica.
Početak naše vikend avanture…
Skrad se smjestio na staroj cesti, Lujzijani ili Lujzinskoj cesti, što povezuje Karlovac i Rijeku, otprilike na pola puta između ova dva grada. Iako se do Skrada može stići autocestom (izlaz Ravna Gora), u dogovoru s Vukom od Karlovca odabirem upravo Lujzijanu želeći uživati u sat vremena vožnje na cesti bez gužve, otvorenih prozora, bez klime i s dobrom glazbenom podlogom. Brza kava u centru mjesta pomogla je i u odluci da u kružni obilazak krenemo sa skradske željezničke postaje.
Protivno uvriježenom pravcu i umjesto da se odmah spustimo do izvora Zeleni vir i 70-metarskog slapa iznad izvora, krenuli smo u suprotnom smjeru, prema Mužekovoj hišici. Niz prugu u smjeru Rijeke začas smo skrenuli na bijelu (šumsku) cestu, pa nastavili otprilike kilometar do rampe i skretanja za Vrajži prolaz. Razgovor još nije zamro, u šumu još nismo pošteno ušli. Nakon desetak minuta šetnje staza se konačno odvaja od ceste i ulazi u šumu gorostasnih stabala bukve i jele.
Bajkoviti prizori na svakom koraku
Razgovor je tiši, oči upijaju zelenilo kojeg nam Gorski kotar nesebično pruža, a pluća se pune kisikom za kojeg mi se čini da takvog ‘opijata’ nema u gradu. Staza je strma i vjerujem, u kišnim danima, prilično zahtjevna, no danas je suho. Odnekud se pojavljuje divokoza, nestvarno je blizu, pa je pokušavam uloviti na fotografiji, ali u trenutku nestane. Ipak, ne potpuno. Spretno i vižljasto biće radi krugove oko nas dok mi nastavljamo svojim putem. Čini se kao da se sprema za kakvo natjecanje.
Skliskim, ali sigurnim stazama do cilja
Nakon pedesetak minuta spuštanja kroz šumu stižemo do račvanja za izvor Kupice s jedne i Vrajži prolaz i Zeleni vir s druge strane. Markacije su nedavno osvježene, pa ne postoji strah da ćemo zalutati. Skrećemo desno prema Vrajžem prolazu. Stazica kojom se spuštamo jest malo strmija, ali i osigurana rukohvatima i sajlama. Šume Gorskog kotara bogate su vodom, pa ne čudi da su staze skliske, no u ljetnim mjesecima takve opasnosti gotovo da nema. Ipak, birajte odgovarajuću obuću. ”Obuću prilagodite uvjetima na stazi”, preslagujem vozačima dobro poznatu rečenicu.
Pogled koji ostavlja bez teksta – Mužekova hišica
Deset minuta kasnije eto nas pred Mužekovom hišicom, spiljom u koju je ulaz slobodan. Kako spilja nije elektrificirana vadimo mobitele da si osvijetlimo put. Naravno da su nam naglavne lampe ostale u autu. Ulazak u spilju je mokar, klizav i blatnjav, izaći ćemo sigurno prljavi. Hodam oprezno razgledavajući spiljske ukrase – kamenice, nešto stalaktita i zavjesa. Nema nikoga osim nas, pa gasimo svjetlo mobitela i ćutimo potpuni mrak i tišinu koju remete tek kapljice vode što već tisućama godina svojim kapanjem dizajniraju interijer Mužekove hišice.
Prolaz koji zove na avanturu
Povratak na danje svjetlo znači i početak spuštanja niz 800 m dug kanjon kojim protječe rječica Jasle – Vrajži prolaz. Da, tako ga zovu domaći. Vrajži, ne Vražji. Postajem toga svjesna tek kad obratim pažnju na brojna (možda i pretjerana) upozorenja na kojima se ponavlja ime kanjona. Vrletne klisure i impresivne litice u kontrastu su s bujnom vegetacijom koja obrasta kanjon. Na trenutke ćete se fascinirano upitati za što se uopće drže stabla povrh stijena kojima se odlično raspoznaju slojevi taloženja.
Kanjon dostupan svima!
Na vlažnijim dijelovima mahovina i zelenilo obrastaju stabla jednako kao i kamen. Stijenu. U Madridu sam se prvi put susrela sa zgradama ‘obraslima’ zelenim biljkama. Sad shvaćam otkud arhitektima inspiracija za takve zgrade. I dok u gradovima ljudi interveniraju zelenilom, u Vrajžem prolazu učinili su to metalom. Da nije tako, teško bi ovaj kanjon bio prohodan za većinu izletnika. Izrazito nepristupačan, čemu uostalom i duguje svoje ime, zahvaljujući djelu ljudskih ruku – metalnim nosačima učvršćenima u stijene, brojnim metalnim stepenicama i mostićima, postaje dostupan gotovo svima.
Zeleni vir – hidrocentrala, info centar i atraktivni slapovi
Spuštamo se prema planinarskom domu Zeleni vir uz koji je i info centar i blagajna izletišta na kojoj plaćamo ulaznicu 25 kn po osobi (ulaz za djecu do 7 godina je besplatan, a popusta za planinare ovdje nema). Iako je moguće platiti i karticom, dobro je uz sebe imati gotovinu. Brže će proći nego kartično plaćanje. Nakon izletišta kružnu turu nastavljamo pored Munjare, prve hidrocentrale u Gorskom kotaru, izgrađene prije 99. godina (u rad je puštena 1921. godine).
U info centru smo saznali na što se turisti najviše žale u kanjonu Vrajžeg prolaza. Nemojte biti poput njih i prigovarati lišću na stazi (!?). Ili kamenčićima koje zna ujutro rano padati po stazi, jer se divokoze spuste u zoru do samog Vrajžeg prolaza. U prirodi ste, to je posve normalno!
Danas hidrocentrala Zeleni vir nalazi se na rječici Iševnici koja se do hidrocentrale spušta nevisokim, ali atraktivnim slapovima ispod kojeg je i maleno jezerce. To je i najniža točka ove kružne staze, nakon nje, sve je samo uspon. Prvo do Zelenog vira, smaragdno-zelenog izvora spomenute rječice, koji je smješten u spilji, na 302 mnm. Iznad spilje s izvorom nalazi se 70-ak metara visok slap potoka Curak čije kapljice u ovim ljetnim mjesecima osiguravaju ugodnu svježinu izletnicima koji mu se približe. Zimi, pak, zaleđen slap fascinira izletnike, ali i penjače koji ga smatraju iznimno atraktivnim za penjanje.
Kraj skradske avanture
Pod ovim slapom završava naša skradska avantura. Ostaje tek(!) povratak i uspon do željezničke postaje s koje smo krenuli. Strmi uspon, čak. Iako je staza gotovo cijelo vrijeme u hladu krošanja i šumi, vruće je i sparno. Sredinu dana smo itekako odvalili. Ponavljam u sebi kako nikad ne treba zaboraviti da ću se penjati upravo onoliko koliko sam se spuštala i ne znam zašto sam mislila da sam izabrala ‘bolji’ smjer.
”Što bi sad željela?”, pita me Vuk dok gledamo oblake koji se navlače nad Skrad. ”Pljusak da me osvježi”, mrmljam umorno. Desetak minuta kasnije, dok svladavamo zadnje metre prije željezničke postaje Skrad eto pljuska. ”Pazi što si želiš da ti se ne dogodi”, mislim s osmijehom dok me pokoja kap koja se probije kroz krošnje hladi. Za otprilike 9 km kružne staze trebalo nam je laganim hodom i uz pauze za odmor, promatranje prirode, uživanje u nevjerojatnim prizorima i marendu, oko 4 sata što ovaj prirodni biser čini idealnim za jednodnevni izlet.
Ipak, mi se ne vraćamo u Zagreb, već vikend u Gorskom kotaru nastavljamo u neposrednoj blizini Delnica, u planinskom domu Petehovac, gdje nas već čekaju s večerom. No, o tome sljedeći tjedan…
NAPOMENA! Osobnim automobilima moguće je doći i do samog planinarskog doma Zeleni vir, pa krenuti u kružni obilazak ili prvo posjetiti Zeleni vir, pa Vrajži prolaz i Mužekovu hišicu.
Možda bi vas moglo zanimati: 3 koraka koji će vas motivirati za vježbanje
Tekst: Lucija Biondić
Foto: Lucija Biondić,privatna ahiva