Tantrumi su jedan od onih roditeljskih trenutaka koji nas najbrže izbace iz ravnoteže, često se dogode baš kad smo umorni, u žurbi ili na javnom mjestu. I tada se pojavi pritisak: moram nešto napraviti, moram ga smiriti, moram to zaustaviti. No istina je jednostavna: tantrum nije kvar koji treba odmah popraviti. Tantrum je znak da je djetetov sustav preplavljen i da mu treba odrasla osoba koja ostaje tu, mirna koliko može, jasna koliko treba.
Upravo tako to na svojem instagramu objašnjava Tanja Hrvatin Simičić, magistra ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja te edukantica psihoterapije, koja naglašava da u tantrumu dijete ne uči na način na koji mi to često očekujemo. Zato pravi odgoj ne izgleda kao duga objašnjenja i rasprave, nego kao odnos, prisutnost, granica i sigurnost.
Što ne pomaže kad dijete ima tantrum?
Tanja to sažima bez uljepšavanja:
“Kad tvoje dijete ima tantrum, evo što ne pomaže. Ne pomaže objašnjavanje, ne pomažu prijetnje, ne pomaže, smiri se. Ne pomaže popuštanje, samo da prestane zato što dijete u tantrumu ne uči.”
U praksi, ovo “ne pomaže” izgleda ovako: mi pokušavamo uvjeriti, objasniti, pregovarati, prijetiti ili nuditi nagrade, a dijete je već izvan kapaciteta da to primi. Njegovo tijelo je u alarmu. U tom stanju mozak traži sigurnost, a ne lekciju.
Zašto tantrum nije vrijeme za disciplinu?
“Dijete je preplavljeno i tantrum nije trenutak za disciplinu, za preodgajanje. To je trenutak za odnos, a tada se događa zapravo odgoj i učenje.”
Ovo je ključna rečenica koju je Tanja izdvojila. Ne znači da granice ne postoje, nego da se granica u tantrumu drži bez rasprave, a učenje dolazi poslije, kad se dijete vrati u ravnotežu. U tantrumu je naš posao smanjiti kaos, ne povećati ga.
Što pomaže: prisutnost + kratke rečenice + granica
“Pomaže da ostaneš prisutna, da držiš granicu bez rasprave, bez hrpu riječi. Da kažeš vidim da ti je teško ovdje sam. Držim te sigurnim.”
U prijevodu, to može izgledati ovako:
- Spusti se na razinu djeteta (ako je moguće) i provjeri sigurnost (da se ne ozlijedi).
- Malo riječi, puno smirenosti: “Vidim da ti je teško.” / “Tu sam.”
- Granica ostaje jasna: “Ne mogu ti to dati.” / “Neću dopustiti udaranje.”
- Bez rasprave: tantrum nije razgovor, nego oluja.
- Ko-regulacija: ti si “sidro” dok se dijete ne smiri.
A kakva je realnost?
“Realnost roditeljstva je da tantrumi često dolaze kad smo umorni i preopterećeni i kad jedva držimo sami sebe”, naglašava Tanja.
Zato je korisno imati “plan za sebe” u dvije rečenice, nešto što te vraća u tijelo i sadašnji trenutak: udah 4 sekunde, izdah 6 sekundi (par puta). U sebi: “Ovo je teško. I proći će. Ja sam odrasla osoba u ovoj situaciji.” Ne moraš biti savršeno mirna. Dovoljno je da ostaneš dovoljno prisutna da ne ideš u prijetnje, vikanje ili pregovore iz panike.
Što raditi nakon tantruma
Kad se dijete smiri, tada se događa ono što svi želimo: povezivanje i učenje. Što učiniti u tim trenucima? Najprije potvrdi emociju: “Bilo ti je jako teško”, zatim podsjeti na granicu: “Ne možemo kupiti još jednu stvar”, a onda ponudi alternativu za idući put: “Kad si ljut/a, možeš stisnuti jastuk / reći ‘ljut sam’ / doći do mene.” To je odgoj bez srama: dijete dobije poruku da su emocije dozvoljene, a ponašanje ima granice.
Ako tantrumi postanu vrlo česti, izrazito intenzivni, uključuju samoozljeđivanje ili agresiju koju je teško kontrolirati, nije znak da nešto krivo radiš, nego signal da vam možda treba dodatna podrška (pedijatar, dječji psiholog, savjetovalište).
Foto: Freepik, Instagram
MOGLO BI VAS ZANIMATI: Tanja Hrvatin Šimičić: zašto su društvene igre važne i što kad dijete ne podnosi gubitak?