Društvene igre su jedna od rijetkih malih scena u svakodnevici na kojoj se u sigurnim uvjetima pokaže puno toga: kako se nosimo s pravilima, čekanjem, nepravdom, srećom, porazom… i kako ostajemo povezani čak i kad nije lako.
Zato su igre više od zabave. One su trening života u mikro-dozi. A ako tvoje dijete ne podnosi gubitak, plače, ljuti se ili baca kartice, to ne znači da nešto ne valja s njim. To znači da je dijete upravo u procesu učenja onoga što svi učimo godinama: tolerancije na frustraciju.
Kako kaže magistra ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja te edukantica psihoterapije Tanja Hrvatin Šimičić:
“Ako tvoje dijete reagira suzama i ljutnjom kad izgubi, vjeruj mi, nije to problem.”
Problem, zapravo, najčešće nastaje u našoj reakciji.
Kad “popravljamo” emociju, dijete propušta lekciju
Tanja Hrvatin Šimičić, certificirani savjetnik za roditelje, edukantica Psihoterapije za djecu i adolescente, integrirane tjelesno orijentirane psihoterapije te life coach, na svojem se Instagram profilu osvrnula upravo na ovu, za roditelje, važnu temu. Kad dijete izgubi i teško mu je, naš prvi poriv često bude spasiti situaciju: utješiti tako da umanjimo emociju, ubrzamo prelazak dalje ili izjednačimo rezultat. Na prvu izgleda kao mir u kući, ali dugoročno može biti propuštena prilika.
“Problem nastaje kada pokušavamo popraviti tu emociju”, kaže Tanja.
Često kao roditelji posegnemo za rečenicama koje zvuče utješno i gase situaciju: “Ma nema veze, drugi put ćeš ti… ajmo još jednom… nije važno tko je dobio.”
A nekad odemo i korak dalje pa namjerno popustimo da dijete pobijedi – samo da izbjegnemo suze i ljutnju. No tada propuštamo ključnu lekciju: dijete ne dobije priliku naučiti da frustraciju može osjetiti i preživjeti. A frustracija je prirodan dio učenja i života i baš zato je važno da je ne uklanjamo, nego da djetetu pomognemo nositi se s njom.
Frustracija se ne uči tako da je maknemo
Ovo je ključna misao koju je Tanja podijelila: Ne učimo dijete regulaciji tako da mu uklonimo sve što mu je teško, nego tako da mu pokažemo da je moguće osjećati to i proći kroz to.
Tanja kaže kako se frustracija ne uči tako da ju maknemo, nego tako da dijete osjeti da ju može izdržati. I tu se mijenja fokus roditeljstva: cilj nije da dijete uvijek bude dobro, nego da zna biti sa sobom kad nije dobro. Da zna da emocija nije opasnost.
Što reći djetetu kad izgubi (i bude mu teško)
Umjesto “ma nema veze”, koje često zvuči kao: nemoj osjećati to što osjećaš, Tanja predlaže priznavanje realnosti i emocije:
- “Da, izgubila si. Ponekad je teško.”
- “Ponekad u životu izgubimo, ponekad dobijemo.”
- “Puno osjećaja, znam. I to je u redu.”
Ovdje se događa nešto važno: dijete dobiva potvrdu da je njegova reakcija razumljiva, a istovremeno dobiva poruku da to može preživjeti. I da roditelj ostaje tu, miran.
“Kad dijete osjeti da njegova frustracija nama nije problem, ni njemu više neće biti problem. Korak po korak, naravno. Ne preko noći”, dodaje.
Koregulacija nije spašavanje
Ovo je razlika koja mijenja cijelu dinamiku. Možemo biti uz dijete i njegovu emociju, a da ne mijenjamo stvarnost (rezultat, pravila, “pobjednika”). Tanja ističe da je važno da dopustimo frustraciju i ponudimo koregulaciju, a koregulacija nije spašavanje. I još preciznije: “Ona je biti uz emociju i ostati pri granicama.”
Drugim riječima: tu sam s tobom, ali pravila ostaju. I rezultat ostaje. I to je sigurno.
Zašto ne spašavamo i ne popuštamo?
Kad popuštamo da dijete dobije, kreiramo svijet koji ne postoji. Dijete se kratkoročno smiri, ali dugoročno ne stječe unutarnju snagu. A onda stvarni porazi (škola, sport, prijateljstva) dođu jače, bez sigurnog okvira. Tanja kaže: “Zato ne spašavamo ni ne popuštamo jer time stvaramo umjetne uvjete koji ga u životu neće čekati.”
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Kako “doskočiti” djetetu koje teško gubi: 6 praktičnih koraka
- Uvedi igru kad imate kapacitet – Ako ste svi preumorni, gladni ili u žurbi, tolerancija na frustraciju je niža. Biraj trenutak kad ste realno spremni.
- Najavi unaprijed pravila i realnost – “U ovoj igri netko dobije, netko izgubi. I ja ću igrati po pravilima.”
- Normaliziraj emociju, ali ostani mirna – “Vidim da si ljuta. Teško ti je. Tu sam.” -bez pregovaranja o rezultatu.
- Zadrži granicu – Ako dijete baca stvari, viče ili udara: “Ne dam da se bacaju dijelovi. Pauza 2 minute, pa nastavljamo ili završavamo.”
- Daj izbor, ne kontrolu – “Želiš li pauzu ili želiš završiti igru?” Izbor pomaže regulaciji, ali ne mijenja pravila.
- Poslije igre napravi mali “popravak odnosa” – Kratko: “Bilo je puno emocija. I svejedno smo bili zajedno. Hoćeš zagrljaj?” Ne analiziraj previše, samo poveži.
Zašto su društvene igre danas još važnije
U vremenu kad su nam pažnja i povezanost stalno razlomljeni ekranima, društvene igre su mali, konkretni otpor rastresenosti.
“One su prekrasan stvaran način da se obitelj poveže. Vrijeme bez ekrana… vrijeme u kojem smo stvarno tu. Ponekad se u tom vremenu smijemo, možda i ljutimo i plačemo. Ali upravo je to život. U sigurnom obiteljskom krugu. Kroz igru ne učimo samo pravila i gubiti, nego gradimo odnos koji ostaje cijelog života”, kaže Tanja Hrvatin Šimičić.
Ako tvoje dijete ne voli gubitak, to nije znak da treba prestati igrati. To je često znak da baš treba više ovakvih sigurnih treninga. Ne da se frustracija ukloni, nego da se izdrži – uz tebe.
I možda je to najveći dar svjesnog roditeljstva: ostati uz emociju, bez spašavanja. Biti miran oslonac dok dijete uči da može proći kroz nešto za njega teško i ostati dobro.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Foto: Freepik, privatna arhiva, Instagram
MOGLO BI VAS ZANIMATI: Tanja Hrvatin Šimičić za Slowliving.hr: “Vika, prijetnja, ignoriranje i kažnjavanje djeteta su znak naše emocionalne nezrelosti”