U današnjem hiperpovezanom svijetu, svi smo to iskusili — podmukli problem FOMO-a, odnosno straha od propuštanja. To je onaj osjećaj bockanja u dubini želuca kada listate po društvenim mrežama i vidite prijatelje i poznanike koji žive naizgled uzbudljivije živote. FOMO se manifestira kao neodoljiv osjećaj neadekvatnosti, kao da vam najuzbudljiviji trenuci u životu klize kroz prste. Potiče impulzivne radnje, kao što je posjećivanje događaja koji nas stvarno ne zanimaju, samo kako bismo izbjegli osjećaj izostavljenosti. Ali postoji rješenje za ovo, a zove se JOMO – odnosno “Radost propuštanja”.
Moje iskustvo sa FOMO-om
U svojim 20-tima ja sam bila osoba koja imala veliki FOMO svaki put kad bih provela kod kuće doslovno 15 minuta. Morala sam stalno biti vani, negdje, nešto raditi, ići na sve evente, družiti se, putovati, istraživati… I dok je sve to ok, i dalje volim druženje, događaje i putovanja, ali sam s vremenom otkrila i JOMO, odnosno radost propuštanja. Prije sam taj FOMO osjećala baš jako. U jednom danu sam znala posjetiti nekoliko evenata po gradu, čak i kasno navečer “zaletiti se” do Slovenije na neki koncert koji počinje u 22h. Kada sam ponekad ostala kod kuće, primijetila sam koliko me muči to što se sada negdje vani događa. Ili ako sam morala ostati doma iz nekog razloga, što sam sve propuštala. Polako sam to počela osvještavati i govoriti sebi da je ok stati. Da je ok reći ne kad me netko negdje pozove i ne osjećati se grozno što sam rekla ne. Tek oko 30-te godine sam polako počela pronalaziti užitak u ostanku kod kuće. Imati večer za sebe, opustiti se, imati masku na licu i gledati film bez imalo grižnje savjesti.
No, tek mnogo kasnije sam shvatila i zašto sam imala tako jak FOMO. Nije to imalo toliko veze sa nekim eventom koji bih propustila, već je činjenica bila to da nisam bila gdje želim u životu. Nisam imala posao koji volim, nisam imala dobru obiteljsku situaciju kod kuće zbog čega sam bježala često vani, nisam bila zadovoljna sa svojim izgledom, nisam bila u sretnoj vezi… Jer kad imaš sve posloženo, onda možeš sjediti u miru kod kuće i biti zadovoljan.
Bitan je rad na sebi
U jednom trenutku nezadovoljstva odlučila sam baš svjesno raditi na sebi. To je bilo još prije 10-ak godina kada nije bilo informacija o tome kako, ali sam osjetila da moram nešto promijeniti. Tada nisam znala ni što je FOMO i nisam to radila zbog toga, već zbog nekog unutarnjeg osjećaja. Bila sam single, i rekla sam si da neću ulaziti u nikakvu vezu dok ta osoba nije sve što želim. Prijateljice su mi govorile da “malo spustim kriterije”, ali svi znamo što trebamo da budemo sretni tj. kakvu osobu. Osobu koja je dobra, pametna, zabavna, brine o meni i voli me koliko i ja nju. To nije previše. I nisam prihvaćala ništa manje od toga. Zatim, na poslu sam davala sve od sebe, prije svega, da učim. Bio je to posao u kojem nisam imala iskustva, ali sam radila sve pa čak i za badava kada je trebalo, samo da naučim. Prestala sam pušiti, počela zdravije jesti i vježbati više. Nije to sve bilo odjednom, to je bio period kroz par godina gdje sam malo po malo, prema osjećaju, mijenjala stvari da ja budem bolja verzija sebe. Verzija koja će biti zadovoljnija.
I stvarno, polako je nestao i taj FOMO, neplanirano. Uživala sam biti sama sa sobom, putovati sama, ići negdje sama ili biti doma sama. S time je došlo i sve drugo. Sreća u ljubavi, na poslu, u životu i generalno zadovoljstvo. Sve jer sam radila na sebi, puno, svjesno. Primijetila sam, kada se tako osjećaš, onda je zaista vrlo lako reći ne. Nitko me ne može nagovoriti na nešto što ne želim, imam kriterije za sve jer znam što mi treba da budem sretna i zadovoljna i ne prihvaćam sve. Isto tako, zahvalna sam na svemu što imam. Ne uzimam ništa što imam zdravo za gotovo. Znam koliko sam radila na tome, i znam koliko lako sve može nestati. Treba biti i toga svjestan, uživati u životu ali i uvijek raditi na sebi.
Moglo bi vas zanimati i: Aktivno slušanje: kako slušati da stvarno čujemo?
Tekst: Tina Sarajlić
Foto: Pexels