Što je neurodivergentnost? Možda već živimo s neurodivergentim osobama u svojoj okolini, a da toga nismo niti svjesni. Možda smo i sami neurodivergentni.
Lea Ivančić Žic, autorica knjige o ADHDu kod odraslih „Stani, diši, pusti, pleši” kaže: „Zamisli to kao različite verzije iste igre. Iako svi igramo, pravila igre nisu ista za svakoga, a neki od nas imaju specifične talente koji se ne prepoznaju nužno odmah. Kao da netko igra s likom kojem su snaga direktni napadi, a drugi koji je čarobnjak i najbolje napada iz daljine. U toj metafori, maskiranje o kojem ću više pričati kasnije, je kao da pokušavaš kao čarobnjak igrati strategijom ratnika – i čudiš se što te neprijatelj svaki put pokosi isprve”.
“Iako svi igramo, pravila igre nisu ista za svakoga”
Koliko puta u životu ste čule da ste „previše”, „”premalo”, „nedovoljne” ili „pogrešne”? Čak i onda kada ste od sebe davale daleko više od onog što ste bile u mogućnosti. Previše ste puta to čule, zar ne? Možda vam se zbog toga raspao brak ili biznis. Možda je vaše kako fizičko, tako i psihičko zdravlje patilo zbog toga. Ono što je sigurno je sljedeće – gotovo čitav život jasno su vam davali do znanja da ste drugačiji i vi ste zbog toga u većoj ili manjoj mjeri patili. A opet lista žena kojima su pripisivali navedene epitete, a koje su usprkos tome mijenjale svijet, poduža je.
Frida Kahlo, Marie Curie i Emily Dickinson samo su neka od imena na ovom opsežnom popisu. Danas znamo da ove žene nisu bile neprilagođene već neurodivergentne, a biti neurodivergentan znači imati mozak koji funkcionira drugačije od onog što se obično smatra „normalnim“.
Neurodivergentnost obuhvaća spektar: ADHD, autizam, disleksiju, dispraksiju, diskalkuliju, Tourette, poremećaje ličnosti, kompleksnu traumu i mnoge druge. Svaka od tih „razlika“ nije ništa drugo nego drugačiji način funkcioniranja mozga – ne lošiji, samo različit. I važno je razumjeti da to nije samo nešto što je „poremećeno“ ili „nepravilno“, već nešto što stvara jedinstven pogled na svijet .
Žene su posebno pogođene
Iako neurodivergentnost ne poznaje spol, Ivančić Žic ističe da problemi s neprepoznavanjem iste posebno pogađaju žene. Upravo je zato dio knjige posvetila fenomenu maskiranja kod žena. Riječ je o prilagodbi koja uključuje pretjeranu pristojnost, perfekcionizam, socijalno glumljenje, potiskivanje autentičnih reakcija i dugoročne posljedice ovog ponašanja, kao što su burnout, depresija, poremećaji hranjenja i somatizacije, odnosno poremećaji u kojem se psihički i emocionalni problemi izražavaju na tjelesnim simptomima. Osobe sklone somatizaciji žale se na bolove u glavi, želucu, grudima, rukama, nogama, na
teško disanje, otežano gutanje, slab vid ili na bolne menstruacije, iako se kod njih ne mogu naći nikakvi organski uzroci.
Za kliničare, ovo je podsjetnik da se dijagnostički kriteriji često manifestiraju drugačije kod žena, što može dovesti do pogrešne dijagnostike (npr. granični poremećaj ličnosti, depresivni poremećaji, socijalna fobija), a za neurodivergentne žene, pa i muškarce, da je s njima sve u redu.
Što je uopće neurodivergentnost?
No, znamo li i dalje što neurodivergenost uopće jest? Ivančić Žic to lijepo objašnjava u svojoj knjizi koja je puno više od dijagnostičkog vodiča. Ona je emocionalni priručnik za sve one koji su se ikad osjećali kao izvanzenamljci u ovom svijetu.
„Neurotipični ljudi obično nemaju problema s usmjeravanjem pažnje na jedan zadatak i držanjem fokusa, dok neurodivergentni ljudi (posebice oni s ADHD-om) mogu lako biti ometeni vanjskim podražajima ili vlastitim mislima. Nije stvar u tome da se „ne možeš skoncentrirati“, nego da ti pažnja funkcionira kao reflektor, a ne kao laserska zraka – svijetli široko, ponekad kaotično, ali u tom kaosu zna pronaći ono što drugima promakne”, objašnjava Ivančić Žic.
Nadalje, što se tiče socijalne interakcije i komunikacije, za neke ljude, razgovori su poput plesa – znaju korake, osjećaju ritam, spontano se nadovezuju.
„Za druge, osobito one na spektru autizma, taj društveni ples može izgledati kao koreografija iz egzotične zemlje za koju nikad nisu dobili upute. Socijalni signali – facijalne ekspresije, tonovi glasa, gestikulacije – sve to može biti kao zbunjujući jezik bez titlova. Gdje gledati? Kada se nasmiješiti? Je li ova tišina ugodna ili neugodna? Nije stvar u tome da neurodivergentna osoba ne želi povezivanje. Baš suprotno – često postoji jaka želja za bliskosti, razumijevanjem, pripadanjem. Kada tvoj mozak procesuira informacije drugačije, društveni susreti znaju biti iscrpljujući poput neke složene matematičke jednadžbe”, ističe autorica.
“Sitni podražaji mogu biti poput okrutnog sustava mučenja”
Tu je i problem senzorne osjetljivosti.
„Zamisli da ti netko stalno nešto priča na uho. Ne glasno – tek toliko da ti odvlači pažnju. Ili da ti svjetlo iznad glave treperi taman toliko da ne možeš misliti ni disati kako treba. To nije razmaženost ni drama – već živčani sustav koji ne f iltrira što je bitno, a što ne. Za mnoge neurotipične osobe to su sitnice, pozadinski šumovi koje mozak automatski nakon nekog vremena f iltrira i isključi. Ali za neurodivergentne osobe – osobito one na spektru autizma ili s ADHD-om – ti „sitni“ podražaji mogu biti poput okrutnog sustava mučenja. Zvuk klima uređaja, etiketa na majici, miris parfema u tramvaju – sve to može izazvati
lavinu nelagode, pa čak i fizičku bol”, naglašava Ivančić Žic.
Što se pak tiče organizacije, autorica u knjizi ističe kako za neke ljude organizacija dolazi prirodno – uzmu planer, napišu popis i jednostavno krenu redom. Međutim, za neurodivergentne osobe to može biti izazov.
„Misao za misli, ideja preko ideje, emocije upletene sa svakim zadatkom – sve to može stvoriti osjećaj kaosa, pa čak i srama. Nije stvar u lijenosti, nemaru ili manjku volje. Riječ je o mozgu koji funkcionira drugačije – mozgu kojem treba drugačiji ritam, više fleksibilnosti i strategija koje poštuju unutarnji svijet”, objašnjava.
Drugačiji živčani sustav
I u konačnici tu je pitanje emocionalne regulacije.
„Za neke ljude emocije dolaze kao valovi – nježni, predvidivi, s vremenom se povuku. Za neurodivergentne emocije mogu biti poput plimnog vala – iznenadnog, snažnog, dugotrajnog. To nije pretjerivanje, manipulacija ni preosjetljivost – to je drugačiji živčani sustav. I dok ih društvo često gleda kroz leću neprilagođenosti, istina je da iza tog emocionalnog krajolika stoji dubina, iskrenost i autentičnost koja traži prostor – i razumijevanje. Jelena, neurotipična osoba, može ostati smirena nakon što je primila kritiku, dok Marko, koji ima ADHD, može doživjeti strah i anksioznosti koja može utjecati na njegov odgovor”, objašnjava Ivančić Žic.
Što dalje?
No, bitno je istaknuti da autorica u knjizi ne donosi samo načine kako da prepoznamo svoju pa i tuđu neurodivergentnost, već donosi i konkretne alate kako preživjeti neurorazličitost u svijetu koji slavi kopije, ponizne i one koji ne iskaču iz mase. Ujedno donosi i brojne osobne priče pa tako i svoju te na taj način otvoreno progovara o izazovima, sramu, traumama, ali i darovima koje neurorazličitost nosi.
Topla i brutalno iskrena „Stani, diši, pusti, pleši” knjiga je koja pomaže da bolje razumijemo sebe, pronađemo mir u kaosu i naučimo graditi život u skladu sa svojim ritmom, a svi oni koji žele prestati pokušavati biti „normalni” i početi biti „svoji”, o ovoj knjizi moći će više čuti na promocijama u čak šest gradova:
SPLIT 11.9 INFO ZONA, Jerina ulica 1
RIJEKA 25.9 – GRADSKA KNJIŽNICA, Viktora Cara Emina 1
ZAGREB 8.10. – Centar Knap, Ivanićgradska ulica 41A
OSIJEK 24.10 Ogranak Gradske i sveučilišne knjižnice Osijek
BEOGRAD 14.11 – Kneza Mihaila 56
SARAJEVO 28.11 – Zmaja od Bosne 8b
Tekst: Iva Hanzen
Foto: Privatni album, Pexels