Roman Ivane Bodrožić „Sinovi, kćeri“ „nastao je kao isprika svima koji su prisiljeni živjeti u ovom društvu i u ovom svijetu kao nevidljivi, uvjeravani odmalena da ne zaslužuju ljubav, dostojanstvo, a iznad svega, slobodu. Ovaj roman nastao je iz želje da prestanemo biti taoci vlastite i društvene zaključanosti dok još imamo vremena… Ovaj roman nastao je iz ljubavi.”
I ta se ljubav osjeti u Ivaninu pisanju. Ona nije spisateljska poza. Crna trakica unutar knjige u ulozi straničnika možda se čini kao zgodna dosjetka grafičkoga urednika, ali na njoj ispisana isprika umjesto zahvale autentična je, a Ivanina empatičnost sveprožimajuća. Uspjela me kao čitateljicu dovesti u bolničku sobu, pored kćeri, jedne od protagonistkinja, one koja je zbog nesreće doslovno zaključana u vlastitom tijelu. I u jednom me trenutku podrobnost opisa natjerala da se zagledam u strop, da pokušam zamisliti ograničenost pogleda jedne takve pacijentice, ali samo onu fizičku.
Samo istina
Naime, duh i misli življi su joj no ikad i pristaju samo na istinu. Pritom precizno detektiraju užas u očima svih onih čije razumijevanje ostaje nemoćno pred jednom takvom medicinskom dijagnozom. No, koliko god sindrom zaključane osobe sa svim svojim statistikama koje ne obećavaju život bio jeziv, gorim od njega pokazuju se zaključanosti koje svjedoče ostali likovi u romanu. Naime, kći ima partnera, ali ima i majku.
Svi su premreženi, ali ne u razumijevanju, već u šutnji, bježanju, skrivanju, ulogama, očekivanjima, zaključanosti. Kći i partner vole se i to bi trebalo biti dovoljno, no u društvu u kojem žive nije jer je to društvo zatvoreno, ugroženo predrasudama i preplašeno činjenicom da se partner ne osjeća ugodno u spolu koji mu je dodijelila priroda. Partner se bori i radi korake prema tom nekom mogućem vidu slobode, koji, naravno, ima svoju cijenu. Kći je razapeta između ljubavi, svojih uvjerenja i majke “koja koristi njezinu djetinju ljubav i krivnju… tu neraskidivu povezanost iz koje je proizašla ona vječita želja za potvrdom, za pohvalom”.
Majka ne zna drugačije, formirana je u patrijarhalnim okolnostima koje su generacijama generirale zaključanost koja je postala i njezin osobni modus vivendi. Zaboravila je sve svoje osobne potencijalne verzije o kojima je u nekom trenutku i maštala, postala je samo jedna od nametnutih uloga, potisnula što je bila prije i “ustrajala samo u onome što je postala poslije”. Tragičnost ovih troje glavnih likova podcrtava promašivanje istinskoga razumijevanja, “uzaludnost njihovih napora bila je dirljiva”.
Još glasnija književnost
Iako mi je osobno autorica najdojmljivija u reduciranim sintagmama, kojima pogađa dubinu stanja svojih protagonista, podrobnost kojom je pristupila pisanju postigla je da cjelina bude angažirana, pametna, promišljena, sugestivna, poentirana, namijenjena čitateljima koji znaju što svaka dobra literatura čini – propitkuje. Takvi su spremni sagledati i osobne zaključanosti i slijepe pjege vlastitih “razumijevanja”, svjesni da su od onih rigidnih opasniji hipsterski stavovi, naoko demokratski, a zapravo odraz “neautentične širine duha”, bazirani “na umjetno stvorenom prividu da su u stanju razumjeti kompleksnost i dubinu života.” Stoga u društvima u kojima se perpetuiraju samonametnute neizgovorenosti, rezultirajući pritom “bespotrebnom boli”, književnost treba biti još glasnija apelirajući na one koji žele čuti. Takvih uvijek ima.
Tekst: Tekst: Maja Janković, profesorica hrvatskog i češkog jezika i književnosti, te pasionirana čitateljica koja na Facebooku ima svoj kutak – Majin izbor
Foto: Maja Janković