Krajem 2024., dok je svijet odbrojavao dane do blagdana, Netflix je predstavio svoju adaptaciju “Sto godina samoće”, remek-djela Gabriela Garcíe Márqueza. U sjeni ove vizualne ekstravagancije, prisjećam se kako, duboko se knjiga usadila u moju svijest te mi u formativnim godinama pružila uvid u život i smrt s naglaskom na ono što leži između.
Produkcijski: velika priča vs. velika književnost
Sva produkcijska lova svijeta utrošena u tu seriju ne može nadomjestiti iskustvo kada prvi put pročitaš ovu djelo. Pišem samo “djelo” jer smatram da niti jedan pridjev na hrvatskom jeziku nije dostojan opisa ove velike priče. Adaptacija, iako vizualno zapanjujuća, služi više kao podsjetnik na moć originalnog teksta nego što stvara novo, samostalno djelo.
Ublažavanje straha od smrti
Ali ono što me serija podsjetila je zapravo koliko život može biti magičan, a smrt bijeg od svake usamljenosti. Upravo je Márquez oduvijek bio moj bijeg od straha od smrti. Svojim je magičnim realizmom i čarobnim perom učinio granicu između živog i neživog toliko fluidnom da u čitanju, ali i gledanju serije, umalo možemo opipati upravo našu dušu, našu besmrtnost. Smrt kroz ovaj roman oduvijek tumačim kao prikaz konačnog zajedništva, bivanjem svojima, zagrljenima, nikako usamljenima. No je li takav pogled na smrt zapravo anksiozan život? Nipošto. U trenutku spoznaje da je smrt samo prijelaz, shvatimo kakvo je život bogatstvo i kako su energije drugih ljudi, ali i sve ono nepoznato i neistraženo u životu upravo ono što nas hrani i nadahnjuje da na svom kraju ne žalimo samoću umiranja.
“Ne umiremo kada moramo, nego kada možemo.”
Ciklička sudbina: Povijest koja se ponavlja
Priča o obitelji Buendía nije samo pripovijest o generacijama jedne obitelji – ona je priča o povijesti svijeta, povijesti koja se ponavlja bez obzira na to koliko puta mislimo da je ostala iza nas. U Macondu se prošlost vraća u različitim oblicima, uvijek prerušena, ali suštinski ista. Pogreške predaka ponavljaju njihovi nasljednici, a izolacija, moć i ljubav kruže poput duhova, nikada ne nestajući, samo mijenjajući oblik. Márquezova ideja vremena kao zatvorenog kruga naglašava koliko su pojedinci nesvjesno zarobljeni u naslijeđenim obrascima.
U „Sto godina samoće“ ne postoji prava linearna progresija; sve se vraća, sve je već zapisano. Koliko god se neki Buendíasi trudili pobjeći od sudbine, na kraju joj se pokoravaju. Ova zamršena mreža prošlosti i sadašnjosti tjera čitatelja da se zapita: koliko smo mi sami zaista slobodni od prošlosti naših predaka? Koliko su naši izbori doista naši, a koliko su samo nastavak priče koja je počela davno prije nas?
Samoća: Osuđenost ili sloboda?
Svaki član obitelji Buendía na neki je način obilježen samoćom. Usprkos ljubavima, strašću, bogatstvu ili moći, svi oni na kraju ostaju sami, izgubljeni u vlastitim mislima, opsesijama i sudbinama. Márquez ovdje ne prikazuje samo fizičku samoću, već onu dublju, egzistencijalnu – samoću koja dolazi iz nesposobnosti da se istinski povežemo s drugima. To je samoća koja postoji i u stvarnom svijetu. Usprkos svemu što imamo – prijateljima, obitelji, ljubavima – postoji nešto u ljudskom biću što ga uvijek iznova odvaja od drugih.
Čak i najdublje ljubavi u Macondu nisu bile dovoljne da unište tu fundamentalnu samoću – jer ona nije rezultat nedostatka ljudi oko nas, već nesposobnosti da pobjegnemo od sebe samih. No, je li samoća nužno nešto strašno? U svijetu Márqueza, ona nije samo prokletstvo, već i prostor u kojem likovi promišljaju, stvaraju, tragaju za smislom, svetim gralom. Samoća nije samo kraj; ona je ponekad i početak.
Magično i svakodnevno: Gdje završava jedno, a počinje drugo?
Márquez nije pisac fantastike, ali nije ni pisac realizma – on je majstor koji briše granice između ta dva svijeta. Njegovi likovi lete, duhovi slobodno šeću među živima, ljepota je natprirodna, a tragedije su epske, no unatoč tome, ništa od toga ne djeluje neobično. To je možda najveći trik „Sto godina samoće“ – Márquez nas tjera da magiju prihvatimo kao dio stvarnog svijeta, jer, ako malo bolje pogledamo, zar nije i stvarni svijet pun neobjašnjivih čuda?
Strah i hrabrost: Prihvaćanje smrti kao oslobođenja
Na kraju svega, „Sto godina samoće“ je roman o smrti – ne samo fizičkoj, već i simboličkoj. Smrt nije samo kraj života, već kraj epoha, kraj obitelji, kraj grada, kraj svijeta kakvog poznajemo. Macondo je rođen iz vizije jednog čovjeka i nestao zajedno s posljednjim Buendíom, baš kao što i svaka civilizacija ima svoj početak i svoj kraj. No smrt u ovom romanu nije konačna ni zastrašujuća. Upravo suprotno – ona je često oslobođenje. Márquez ne tretira smrt kao nešto čega se treba bojati, već kao sastavni dio života, nešto što dolazi kad može, a ne kada mora.
Knjiga koju ne možeš “potrošiti”
Netflixova adaptacija možda će otvoriti vrata novim generacijama da se upoznaju s Macondom, ali tko jednom otvori ove stranice, znat će – baš kao i u životu, prava magija nije na ekranu. Ona je u riječima koje nas oblikuju, u pričama koje ne umiru kada moraju, već kada mogu, zajedno s nama.
Moglo bi vas zanimati i: Filmovi s kojima slavimo ljubav – prema životu.
Tekst: Martina Kolarić
Foto: IMDb