Od ideje da prođe Premužićevu stazu do realizacije, našoj Gušterici trebalo je neko vrijeme. Bez puno generalija koje ćete pronaći u svakom tekstu o Premužićevoj stazi, u nastavku vam donosi svoj feeling nakon što je prošla po mnogima najljepšu planinarsku stazu u Hrvatskoj.
Zapravo je o njoj već toliko toga ispisano, da sve što napišem neće biti ništa novo. Na toliko mjesta možete saznati da počinje u blizini Zavižana i završava u Baškim Oštarijama, da je duga 57 kilometara i da je planinari najčešće prolaze u tri dana s noćenjima na Alanu i Skorpovcu (ili alternativno u Kuginoj kući). Moguće ju je proći i u dva dana. Na tim ćete mjestima saznati i kako su Premužićevu stazu gradile ljudske ruke od 1930. do 1933. godine zahvaljujući entuzijazmu dvojice istinskih zaljubljenika u Velebit – jednog od predsjednika Hrvatskog planinarskog saveza Ivana Krajača i njegova prijatelja, inženjera Ante Premužića po kojemu je staza i nazvana.
U člancima koje ćete pronaći na webu saznat ćete sve generalije o Premužićki, no što je Premužićka shvatit ćete tek kad na nju odete
Saznat ćete i da je prvih 16 kilometara od Zavižana unutar Nacionalnog parka Sjeverni Velebit i kako Premužićka prolazi kroz strogo zaštićene rezervate Rožanskih i Hajdučkih kukova koji tad nisu bili strogi rezervati pa je staza mogla biti izgrađena. I da se među tim kukovima nalazi najdublja jama u Hrvatskoj (i 14. po dubini u svijetu!) Lukina jama (1431 m) koju su 1991. otkrili slovački speleolozi. Pročitat ćete i kako se najčešće prolazi od Zavižana do Baških Oštarija (a ne obrnuto!), jer se od viših dijelova Velebita tako spušta prema nižim.
Saznat ćete mnogo toga na svim tim mjestima i vidjet ćete prekrasne fotografije. Pronaći ćete i linkove na sad već turistički organizirana planinarenja Premužićevom stazom. I sve je to krasno, no što je Premužićka, saznat ćete tek kad na nju odete.
Sama joj se nekako stalno vraćam. Prvi put sam išla solo. Zapravo ne baš solo i ne cijelom dužinom. Nacionalni park Sjeverni Velebit obilježavao je 2017. godine punoljetnost. 18 godina parka. I bila je organizirana šetnja u pratnji rendžera do Rosssijeve kolibe. Skupilo se nas desetak iz Zagreba, Rijeke i Otočca. Prođirali smo do Crikvene i natrag. Puna dojmova vratila sam se u Zagreb s idejom da je prođem cijelom dužinom.
Zbog epidemioloških mjera mijenjamo plan i Premužićku prelazimo ‘naopačke’
Godinu dana kasnije okupila se mala, ali složna ekipa u kojoj su bila i dva petaša koja su po njoj doslovno cupkala, a onda su se konačno prošle godine u lipnju zvijezde složile i bezecirani su devetnaesti do dvadestdrugi dan mjeseca za prolazak cijele Premužićeve staze. Činjenici da ne znamo kakva je točno Premužićka ne pomaže ni to što je zbog epidemioloških mjera dom na Zavižanu zatvoren, pa u trenu pada u vodu ideja da prespavamo na Zavižanu i rano ujutro krenemo prema Alanu.
Odbacujemo ideju noćnog polaska iz Zagreba i jednostavno mijenjamo smjer – krećemo iz Baških Oštarija prema Zavižanu. Ono što je bila improvizacija, na kraju se pokazalo sjajnom odlukom, jer smo išli u obrnutom smjeru od većine hodača kojih je bilo krcato tog produženog vikenda, pa smo bolje prošli sa spavanjem u Skorpovcu i Alanu. Noć prije Premužićke spavamo u odličnom hostelu Baške Oštarije kako bismo na stazu krenuli naspavani, čili i spremni za sve izazove pred nama. Večer provodimo u razgovoru i škicanju karte s ekipom koja se sprema u isti đir.
U ekipi nas je desetero, nas tri i naših 7 patuljaka. Smijemo se, jer su nam ruksaci teški i ne znamo kako ćemo s njima ishodati tih 50+ km. Ujutro još izbacujemo sve što nije nužno i kvarat prije deset sati počnemo gaziti Premužićku. S desne strane ostavljamo impozantnu Kizu, a nakon sat i pol staze koja prolazi uglavnom kroz šumu, izbijamo na Dabarsku cestu s koje pogled puca na Dabarske kukove prema unutrašnjosti i Pag, Maun i Olib s morske strane. Od Dabarske kose Premužićka prelazi na primorsku stranu pa su vidici nestvarno lijepi.
Vegetacija buja, a opojan miris žutog bagrema prati nas cijelim putem
Sa staze markacije označavaju uspone na Visibabu i Budakovo brdo, no mi nastavljamo ravno kroz rascvjetanu mirisnu šumu za koju sam uvjerena da je nekakav žuti bagrem. Povjetarac njiše žute cvjetove, a opojan miris draška nosnice. Da je zaleći pod jedno stablo i čekati jači nalet vjetra da saspe zlatnu mirisnu kišu cvjetova. Kasnije saznajem da se radi o običnom zanovijetu (Labrunum anagyroides) kojeg još nazivaju i zlatnom kišom i, uistinu, žutim bagremom. Krajem lipnja vegetacija buja. Sinoć je kišilo, pa jutros šuma diše svježinom. I mi s njom i u njoj.
Nakon 4,5 sati hoda spuštamo se prema planinarskom skloništu Skorpovac u kojemu ćemo noćiti. Ovdje više nema signala. Iako, shvaćam kako nam niti dosad nije trebao. Prvi dan je prošao prilično ugodno i bezbolno. Iako netko predlaže još koji uspon na okolne vrhove iz Skorpovca, odustajem jer je još više od dvije trećine puta pred nama u iduća dva dana i bojim se da već prvog dana na izgubim svježinu i zanos. Bezrazložno, shvaćam već drugi dan. Velebit te napuni nekom dobrom energijom i kad misliš da više ne možeš.
Drugo jutro na stazi smo ranije, je nas čeka najviše kilometara, a usput smo odlučili spustiti se s Premužićke do danas napuštenog sela Radlovac. Radlovac je jedno od velebitskih sela smješteno u prostranom krškom polju u koje su ljeti selili stanovnici Podgorja zbog ispaše stoke. Ujesen bi se opet spuštali prema moru. Prolazimo kuće u kojima ljudi više ne žive, no života ima. Kamene ruševine strpljivo obrasta kupina i šipak. Na Svetog Roka, 16. kolovoza, okupe se oko seoske kapelice mnogi potomci nekadašnjih stanovnika Radlovca, a pridruže im se i planinari.
Opojan cvjetni tepih, čudo prirode koje je nemoguće kopirati, prostire se iznad Jadranskog mora
Od Radlovca na Premužićku izbijamo kod izvora Korita na kojima je očito ‘rush hour’, pa radimo vrlo kratku pauzu i brzo nastavljamo dalje. Izlazeći iz šume ponovno smo na primorskoj strani s koje pogled puca na Pag. Zelene travnate padine s kojih vjetar donosi miris vriska i origana i majčine dušice… Koliko god se raširile zjenice, ne mogu upiti svu tu ljepotu koju je priroda osmislila za onoga koji hoda velebitskim proplancima i padinama. Prostrt iznad jadranskog mora i otoka, cvjetni tepih na kojem se bez smislenog uzorka izmijenjuju ljiljani, irisi, žabnjaci, stolisnik, majčina dušica i brojne druge biljne vrste, čudo je prirode kojeg je nemoguće kopirati.
Nemoguće ga je i uloviti fotografijom ili snimkom i tako prenijeti doživljaj. Moguće je samo biti tamo i iskusiti na svojoj koži i vlastitim osjetilima. Pa sjesti i gledati. Vatromet ljubičaste, žute, plave, narančaste, bijele… Udisati. Friškoću bure izmiješanu s mirisima začinskih trava. Osluškivati. Zvuk mićih propelera, zujanje malenih krila pčelica koje vrijedno skupljaju pelud u ritmu vjetra tek nešto jačeg od povjetarca. I sjetiti se jednog davno zapisanog citata: “Walking through a meadow calling the plants by name is like entering a room of friends instead of strangers.” Da bar ne moram više nigdje ići. Samo ostati ovdje.
Ne sjećam se ni kad smo stigli do Alana ni koliko nam je trebalo ni koliko smo kilometara prehodali. I nije uopće važno. Dočekali su nas duboki tanjuri s toplim ‘paštročem’, najfinije što sam ikad u planini jela. I sasvim dovoljno za zaspati snom pravednika. Zadnji dan nije fizički zahtjevan, ali kako imamo dogovoreni prijevoz sa Zavižana do Baških Oštarija prije 13h moramo prehodati stazu. Ustajemo u zoru, krećemo u 7 AM sharp.
S kojim datumom počinje odbrojavanje do sljedećeg odlaska u planinu?
Široki travnjaci i bura koja dere toliko da se čini kako će mi otpuhati kapke, zategnuti bore i poravnati nos izazivaju u meni baš iskreno dječje veselje. I tamo bih stajala i čekala da mi sestrica bura pobriše sve znakove vremena s lica. No, dečki su nabili tempo i nema zastajkivanja. Ulazimo među Rožanske kukove, impozantne stijene koje je osmislila Priroda, a čovjek ih zaštitio nazvavši ih strogim rezervatima prirode. Ovaj uistinu impresivan dio staze mnogima je najljepši. Još jednu kratku pauzu radimo u Rossijevoj kolibi do koje nam je trebalo nešto manje od 3 sata.
Preda mnom je već poznati dio staze, onaj koji sam prošla dva puta i na kojem se osjećam kao doma. Raspoloženje opet raste (zapravo se ne sjećam da je ikad i splasnulo), radost što smo pregazili Premužićevu stazu je velika, ali postoji i ono malo tuge što je avantura završila. Bar za ovaj put, obećajem samoj sebi dok se pola sata iza podneva stacioniram na terasi zavižanskog doma gdje ekipa već čeka s nezaobilaznom velebitskom travaricom i jednako tako nezaobilaznim Velebitskim pivom.
Netko govori kako samo od Alana do Zavižana prošli 17,19 km za 5,5 sati. Zapisala sam, ali znam da nije važno. Jer bih radije još stajala na buri i udisala mirise velebitskih travnjaka. Stiže uskoro i prijevoz, pa je povratak u civilizaciju sve bliži. I dok me uspavljuje cesta kojom se vraćamo u Baške Oštarije, odgovaram u sebi na pitanje … S kojim datumom počinje odbrojavanje do idućeg polaska u planinu? S datumom silaska u dolinu.
Moglo bi vas zanimati: Vikend izlet na Papuk: Uzbrdo nizbrdo slavonskim planinskim rajem
Tekst i fotografije: Lucija Biondić aka Gušterica