Pitali smo psihologinju kako razgovarati s djetetom o smrti? Trebamo li im sve reći ili ih zaštititi šutnjom?

by Mateja Gajnik

Blagdan Svih svetih i Dušni dan vrijeme su sjećanja, tišine i svjetla. Palimo svijeće za one kojih više nema, ali i za sve ono što je ostalo u nama, ljubav, zahvalnost, mir. Za odrasle, to su dani introspekcije. No za djecu, ovo razdoblje može biti zbunjujuće, pa i zastrašujuće.

Kako razgovarati s djetetom o smrti? Trebamo li im sve reći ili ih zaštititi šutnjom?

O tome smo razgovarali s psihologinjom Patricijom Haček Zuber, koja objašnjava kako djeca tuguju na svoj način, te zašto je iskrenost, sigurnost i prisutnost odraslih u takvim trenucima važnija od savršenih odgovora.

Djeci trebamo dati istinu, ali s nježnošću”, ističe psihologinja Patricija Haček Zuber.

Djeca tuguju drugačije od odraslih. Njihova bol često se ne vidi, ali se itekako osjeća. Kako objašnjava psihologinja Patricija Haček Zuber, djeca nemaju emocionalne i kognitivne kapacitete odraslih, pa im u tim trenucima treba jasna struktura, sigurnost i blizina.

“Kod djece je često prisutna bespomoćnost i zbunjenost. Zato je uloga odraslih, roditelja, učitelja, skrbnika, iznimno važna. Oni trebaju razumjeti koncept tugovanja i biti podrška djetetu. Najvažnije je da se dijete osjeća sigurno i zbrinuto”, kaže psihologinja.

Djeci trebamo dati istinite informacije

Roditelji, kaže Haček Zuber, često iz zaštite pokušavaju “poštedjeti” dijete boli, no to može stvoriti još veću nesigurnost.

“Pogrešno je djetetu ne reći istinu. Djeci treba dati jasne i dobno primjerene informacije, primjerice: ‘Dede više nema’, ‘Baka je bila bolesna i umrla’. Ako to skrivamo, dijete osjeća da se nešto događa, ali ne razumije što i to ga zbunjuje i plaši”, kaže psihologinja.

Umjesto umanjenih objašnjenja poput “tata je na putu” ili “baka spava”, djetetu treba pomoći da stvarno razumije što je gubitak, bez maštanja i nagađanja.

Dajte im prostor i strpljenje

Svako dijete tuguje na svoj način. Neki će postavljati tisuću pitanja, dok će drugima biti dovoljno samo jedno objašnjenje.
Važno je da odrasli imaju strpljenja i vremena za djecu, da ne žure, da odgovore iskreno i da djetetu omoguće osjećaj uključenosti.

“Djeca ne bi trebala biti prisiljena prisustvovati pogrebu ako su mala, ali je važno da budu dio procesa u obitelji, da ne osjete izolaciju. Treba im objasniti da nisu kriva za ničiju smrt, jer djeca često preuzmu krivnju, misleći da su svojim ponašanjem nešto ‘uzrokovala”, dodaje psihologinja Haček Zuber.

Mali rituali koji pomažu

Rituali su za djecu način izražavanja emocija i oproštaja. To može biti crtež, pismo osobi koja je preminula, paljenje svijeće, ili zajednička molitva. Takvi simbolični postupci olakšavaju proces tugovanja i daju osjećaj završetka.

“Važno je ne skrivati ni svoje ni dječje emocije. Djetetu treba dati priliku da izrazi osjećaje i da nastavi svoj svakodnevni ritam života, školu, igru, rutinu. Time mu pomažemo da tugu integrira, a ne potisne”, zaključila je psihologinja Patricija Haček Zuber.

Razgovor o smrti ne treba biti zastrašujuć, već iskren i pun razumijevanja. Djeci ne trebaju velika objašnjenja, nego sigurni ljudi koji ostaju uz njih, i kad ne znaju sve odgovore.

Foto: Freepik

MOGLO BI VAS ZANIMATI: Self care: Pet aplikacija koje će vas podsjetiti da posvetite više vremena sebi

Možda će vam se svidjeti

Želite pratiti novosti vezane za slowliving concept?

Povremeno ćemo vam slati notifikacije sa savjetima kako živjeti bolje, zdravije i sretnije!