Piše: Katarina Martinović, mag. psych.
„Ako ne napravim savršen posao, sve će propasti.“
„Jedna pogreška znači da nisam dovoljno dobar.“
„Sve mora biti besprijekorno.“
Ovakve misli ne muče samo ambiciozne učenike i studente pred ispit, već i uspješne sportaše, umjetnike i poslovne ljude. Perfekcionizam često djeluje poput saveznika – tjera nas na trud, organiziranost i visoke standarde. No, iza njegove prividne snage često se skriva umor, tjeskoba i osjećaj da ništa nikada nije dovoljno dobro.
Dvije strane perfekcionizma
Psiholozi razlikuju dva lica perfekcionizma: Adaptivni perfekcionizam – težnja izvrsnosti koja motivira i potiče na rast, ali dopušta greške i uživanje u procesu. Pogreške se doživljavaju kao prilika za učenje, a ne kao prijetnja vlastitoj vrijednosti.
Neadaptivni perfekcionizam – zahtjev za nedostižnom savršenošću. Greške se vide kao dokaz bezvrijednosti, a visoki standardi postaju izvor stalne tjeskobe i nezadovoljstva.
Zamislite glazbenika koji je tijekom koncerta odsvirao desetke izvrsnih taktova, ali danima pamti samo jednu pogrešno odsviranu notu i zbog nje se osjeća neuspješnim. To je primjer neadaptivnog perfekcionizma. Njegov kolega, koji pogrešku prepoznaje, iz nje uči i nastavlja s vjerom u vlastitu vrijednost, primjer je zdravijeg, adaptivnog odnosa prema izvrsnosti.
Cijena koja se ne vidi odmah
Perfekcionizam često dolazi u lijepom pakiranju – kao neumorna ambicija i težnja savršenstvu. No dugoročno, on sa sobom donosi visoku cijenu. Na emocionalnoj razini povezuje se s anksioznošću, depresijom i poremećajima hranjenja, a na tjelesnoj sa simptomima poput nesanice, kroničnog umora, bolova u želucu i stalne napetosti.
Ono što posebno zabrinjava jest da ni djeca nisu izuzeta. Dijete sklono perfekcionizmu može odbijati pokušati nešto novo jer vjeruje da neće biti dovoljno dobro, ili može odustajati od igre i aktivnosti čim uoči prvu pogrešku. Umjesto radosti istraživanja i učenja, njihovo djetinjstvo ispunjava strah od neuspjeha.
Put prema slobodi od savršenstva
Dobra vijest je da postoji način kako prekinuti začarani krug. Kognitivno-bihevioralna terapija (KBT) jedan je od najistraženijih i najučinkovitijih pristupa u radu s perfekcionizmom. Ona uči da misli nisu činjenice. Rečenica „Ako nisam savršen, ne vrijedim“ nije istina, već samo trenutna misao koju možemo osporiti.
U KBT-u se naglasak stavlja na postavljanje realističnih ciljeva, koji su mjerljivi, dostižni i u skladu s okolnostima, ali i na vježbanje tolerancije prema nesavršenstvu. Namjerno dopuštanje malih pogrešaka u situacijama niskog rizika može biti iznenađujuće oslobađajuće iskustvo. Uz to, važno je razvijati samosuosjećanje – odnositi se prema sebi s istom dobrotom i razumijevanjem koje bismo pokazali bliskom prijatelju.
Ljepota nesavršenog
Na kraju, vrijedi postaviti jedno jednostavno pitanje: poznajete li ikoga tko je doista savršen? Ljudi koje najviše cijenimo ne pamtimo po tome što nikad nisu pogriješili, već po njihovoj autentičnosti, hrabrosti i ljudskosti.
Prihvatiti nesavršenost ne znači odustati od ambicija, nego dopustiti sebi da budete ljudsko biće, a ne stroj. Greške nisu dokaz slabosti, nego dokaz da pokušavamo, učimo i rastemo. I upravo u toj nesavršenosti leži ljepota – jer nas čini autentičnima, jedinstvenima i stvarnima.
Katarina Martinović, mag. psych. radi s djecom, mladima i odraslima kroz savjetovanje i psihoterapiju, oslanjajući se na principe kognitivno-bihevioralne terapije i sportsku psihologiju. Iskustvo je stekla u radu sa sportašima različitih razina, kao i u pružanju podrške osobama koje prolaze kroz životne i profesionalne izazove. Trenutno završava supervizijski stupanj edukacije iz kognitivno-bihevioralne terapije (KBT).
Tekst: Katarina Martinović, mag. psych.
Foto: Freepik
MOGLO BI VAS ZANIMATI: Maja Žanko: “U pozadini poremećaja hranjenja često je nisko samopoštovanje, perfekcionizam, depresija ili neki drugi mentalni problem”