Postoje pitanja koja nas zaobilaze dok jurimo kroz dvadesete. Poput onih o tome tko smo zapravo kada nismo pod tuđim očekivanjima, što nas pokreće kada nismo u “survival” modu, i gdje bismo bili da ne živimo na autopilotu.
Karijera ne bi trebala biti samo način da preživimo, već način da živimo u skladu sa sobom
Karijera se često ne bira, nego dogodi. Krenemo raditi ono što nam se ponudi, ono što nam netko drugi kaže da vrijedi, ono što smo studirali jer nam je zvučalo kao siguran put. I prije nego shvatimo, prošlo je deset, petnaest godina.
Ali ako smo išta naučili u posljednje vrijeme, od kolektivnih preispitivanja, preko kriza identiteta do tihih nedjeljnih tjeskoba – to je da karijera ne bi trebala biti samo način da preživimo, već način da živimo u skladu sa sobom.
Početak bez velike drame
Ako niste zadovoljni trenutačnim stanjem vaše karijere i spremni zauzeti se za sebe, ne moramo sve napustiti da bi nešto novo počelo. Dovoljno je da si priznamo ono što već osjećamo. Da napravimo malu pukotinu u svakodnevici kroz koju može proviriti nešto naše: novi projekt, suradnja, edukacija, ideja koju ne možemo zaboraviti. Mjesto u kojem se osjećamo znatiželjno, čak i ako nam je pomalo neugodno jer ne znamo sve.
Nismo na početku, već na raskrižju
To što mijenjamo smjer ne znači da brišemo sve što smo dosad radili. Upravo suprotno, nosimo sa sobom godine iskustva, vještina, intuicije. I još važnije: nosimo jasnoću o tome što više ne želimo. To je ogroman kapital. Možda nismo ekspert u novom području, ali smo sigurno netko tko zna prepoznati vrijednost, kome je dosta površnog, kome je važno što i kako radi.
Tiha snaga konzistentnosti
Ako čekamo da budemo spremni, nećemo nikad početi. Ali ako počnemo, spremnost će doći. Ponekad je dovoljno raditi jednu stvar svaki tjedan. Pisati newsletter. Pohađati radionicu. Pitati nekog na kavi kako izgleda njegov dan. Sve to postaje navika. A navika je ono što gradi identitet.
Podrška nije luksuz, već preduvjet
Promjene traže strpljenje. I vrijeme. I ljude koji razumiju zašto smo često zamišljeni, zašto kasnimo s odgovorima na poruke i zašto vikend kroistimo da se ne družimo, nego odmorimo. Budite iskreni oko svojih potreba, jer nitko drugi ne zna koliko energije nam treba da se izgradimo ispočetka.
Sporije, ali dublje
Možda ne znamo kamo idemo. Možda nemamo mapu. Ali znamo što nam više ne odgovara. Znamo što nas pali iznutra. I znamo da se ovaj put ne želimo izgubiti pokušavajući biti netko drugi. Ako vas sve češće privlači neki novi smjer, nemojte to ignorirati. To nije kriza, to je kompas.
Tekst: Martina Kolarić
Foto: Pexels, Dupe