Nina Mia Čikeš hrvatska je arhitektica i urbanistica specijalizirana za održivi urbani razvoj, energetsku obnovu i klimatski otporne gradove. Trenutačno djeluje u uredu ICLEI Europe u Freiburgu, gdje radi na projektima koji gradovima diljem Europe pomažu u provedbi konkretnih klimatskih politika i prilagodbi na klimatske promjene. Paralelno vodi vlastitu tvrtku Tarantula u Zagrebu te profesionalno djeluje između Njemačke i Hrvatske.
Iako joj je arhitektura temelj struke, Nina Mia djeluje daleko izvan jedne discipline. Bavi se scenografijom i kostimografijom, osobito u kazališnim produkcijama, gdje prostor i tijelo postaju ravnopravni nositelji emocije i značenja. Poznata je i po eklektičnom osobnom stilu te promicanju održive mode kroz vintage i second-hand estetiku, ali i po snažnom glazbenom backgroundu – klavir, ples i ritam duboko su utkani u način na koji razmišlja o prostoru, strukturi i vremenu.
U ovom intervjuu Nina Mia Čikeš govori o stvarnoj poziciji Zagreba u odnosu na gradove poput Berlina kada je riječ o klimatskoj prilagodbi, javnom prostoru i urbanoj otpornosti. Bez idealiziranja i bez kompleksa, analizira gdje smo doista blizu europskim metropolama, gdje zapinjemo i zašto ključna razlika nije u znanju, nego u spremnosti na odluke, eksperimentiranje i odgovornost. Razgovor se dotiče i zdravlja gradova, interdisciplinarnog rada, kazališta kao prostora slobode te slow livinga kao nužne discipline u suvremenom, ubrzanom profesionalnom životu.
Njezini slow trenuci su tihi, namjerni i lišeni performansa: šetnje gradom bez cilja, vrijeme sa životinjama, zalijevanje biljaka, tišina. Upravo u tim prazninama, kako kaže, ponovno usklađuje vlastiti tempo i zadržava mentalnu jasnoću u profesionalnom životu koji se odvija između gradova, država i različitih svjetova. I na kraju, među svim racionalnim strategijama, dokumentima i urbanim politikama, postoji i jedna vrlo osobna, gotovo neostvariva želja: odsvirati s orkestrom Rahmanjinov koncert za klavir i orkestar u c-molu. Ne kao karijerni cilj, nego kao simbol odnosa prema glazbi — onoj koja za Ninu Miju nije profesija, nego temelj strukture života, prostor između nota u kojem nastaje smisao.
IDENTITET & USPOREDBE
Moda, prostor i život za mene su isti teren; odnosno mjesto gdje testiramo granice, ali ih ne brišemo nasumično, nego svjesno.
Mediji te često opisuju kao eklektičnu umjetnicu i arhitekticu, IT djevojku osebujnog stila, a tvoj modni izraz, koji je šaren, punkerski, vintage, podsjeća na autore koji su spajali nespojivo, poput Vivienne Westwood. Osjećaš li da danas predstavljaš nešto što mnogi priželjkujemo: više slobode, kreativnosti i hrabrosti, ali i dalje promišljeno, kurirano i sa smislom – u modi, prostoru i životu?
Zanimljivo mi je bilo oduvijek to opisivanje kroz etikete, jer zapravo ja nikako nisam mogla svesti na jedan nazivnik sve čime se bavim, ali u isto vrijeme razumijem potrebu medija da stvore sliku. Mislim da ne predstavljam nešto što se želi, nego nešto što je moguće. I to je važna razlika. Ne vidim slobodu kao kaos ili odsustvo strukture, nego kao pravo da sam biraš vlastita pravila – i da za njih preuzmeš odgovornost. Isto tako kreativnost bez smisla me ne zanima, jednako kao ni savršeno kurirane forme bez subliminalnih poruka.
Ako se ljudi u onome što radim prepoznaju ili osjete ohrabreno, to je zato što danas mnogi osjećaju umor od uloga koje su im dodijeljene: kako treba izgledati, raditi, živjeti. Ja jednostavno ne pristajem niti sam ikada pristajala na jednu verziju sebe. Moda, prostor i život za mene su isti teren; odnosno mjesto gdje testiramo granice, ali ih ne brišemo nasumično, nego svjesno. Hrabrost o kojoj govorim zapravo nije glasna. Jer ne traži pažnju, niti potvrdu. Mislim da se tu radi o momentu kada shvatiš da je jedino ispravno ostati vjeran sebi, čak i onda kada to nije jednostavno, kada nije u trendu i kada bi bilo lakše stati u neku unaprijed zadanu formu. Ako nešto predstavljam, onda je to vjerovanje da sloboda može biti istovremeno nježna, ali kirurški precizna – s ritmom, dubinom i odgovornošću, ali bez gubitka intuicije. Upravo u tom suptilnom prostoru između osjećaja i promišljenosti za mene nastaje smisao. I veseli me kada je taj smisao ponekad prepoznat.
SPAJANJE NAIZGLED NESPOJIVOG
Ja živim za interdisciplinarnost. Možda zato nikada nisam imala potrebu strogo razdvajati discipline, jer na kraju dana, za mene su to različiti jezici kojima govorim o istim pitanjima: o prostoru, identitetu, atmosferi, napetosti između strukture i emocija, odnosu tijela u okruženju.
Tvoj profesionalni put obuhvaća arhitekturu i urbanizam, održivi razvoj, krajobraznu arhitekturu, scenografiju, kostimografiju, ali i modeling i editorijale za brojne magazine. Kako ti sama vidiš tu širinu, i spajaš sve te naizgled nespojive djelatnosti? Kako dolaziš do takvih različitih projekata?
Ovih sam dana, potaknuta trendom usporede 2016 vs 2026, nesvjesno skliznula niz vlastiti memory lane. Kad sam sve složila u jedan vremenski okvir, gotovo u jedan kadar, postalo mi je jasno koliko je zapravo taj raspon (barem izvana) – radikalan. Arhitektura, gradovi, održivost, scenografija, editorijali, tijelo pred kamerom. Na papiru djeluje potpuno nespojivo, fragmentirano, gotovo kontradiktorno. A ja sam zapravo, iznutra, sve to oduvijek doživljavala kao jedan te isti tok. Ja živim za interdisciplinarnost. Možda zato nikada nisam imala potrebu strogo razdvajati discipline, jer na kraju dana, za mene su to različiti jezici kojima govorim o istim pitanjima: o prostoru, identitetu, atmosferi, napetosti između strukture i emocija, odnosu tijela u okruženju.
Ono što primjenjujem u urbanizmu kasnije se pojavi u scenografiji; ritam kretanja tijela ili kamere završi u načinu na koji razmišljam o prostoru. Sve se neprestano prelijeva jedno u drugo, bez jasnih granica, i upravo u tom prelijevanju nastaje energija. Ali, činjenica je da do takvih projekata rijetko dolazim planski. Oni se pojavljuju organski, kroz susrete, kroz prepoznavanja. Imam dojam da me ljudi često ne zovu zato što točno znaju što će dobiti, nego zato što osjećaju da će dobiti nešto što ne stane u jednu ladicu. Mene uistinu ne zanima savršeno isprojektirana karijera (jedna pogotovo), nego unutarnja dosljednost. Kad pogledam unatrag – prepoznajem kontinuitet, iako on nije linearan; više nalikuje spirali koja se kroz vrijeme polako oblikuje.
I za kraj, ta širina za mene nije raspršenost, nego način da ostanem budna. Svaka disciplina hrani onu drugu, svaka uloga otvara novi pogled. I možda je upravo to stalno kretanje između svjetova ono što me najtočnije opisuje.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
GRADOVI, ODRŽIVOST I RAD IZMEĐU DRŽAVA
Danas djeluješ u međunarodnom kontekstu, radiš u uredu ICLEI Europe u Freiburgu, paralelno vodiš vlastitu tvrtku Tarantula u Zagrebu, a projekte realiziraš između Njemačke i Hrvatske. Gdje živiš, a gdje osjećaš da zaista radiš, te kako ti rad u međunarodnom okruženju mijenja pogled na arhitekturu i održivost? Kako u praksi izgleda tvoj rad na projektima koji gradovima pomažu da brzo i učinkovito usvoje održive prakse i izgrade otpornije zajednice?
Trenutačno živim u Freiburgu, ali se rijetko osjećam vezano za jedno mjesto. Freiburg je baza (i kao takav je idealan) – tih, racionalan, organiziran. Mjesto u kojem imam vremena razmiišljati i konstruirati. Berlin i Zagreb su gradovi prema kojima gravitiram – Berlin zbog energije, slobode i stalnog preispitivanja prostora i identiteta (dobro, i organizacija za koju radim tamo ima ured), Zagreb zbog jezika, intuicije i osjećaja da se stvari još uvijek mogu mijenjati iznutra. U tom smislu, radim između gradova, ali i između mentaliteta. Međutim, generalno govoreći, rad u međunarodnom okruženju duboko mi je promijenio pogled na posao s kojim se bavim. U ovom kontekstu, održivost nije stil, ni estetika, nego niz vrlo konkretnih odluka – političkih, financijskih i društvenih. Isto tako arhitektura tu prestaje biti samo oblikovanje prostora i postaje alat za pregovaranje između različitih interesa, potreba i realnosti.
U praksi, moj rad s gradovima znači prevesti europske politike u nešto što se može stvarno provesti: jasne korake, vremenske okvire, budžete i odgovornosti. Puno se radi na povezivanju društvenih aktera koji inače ne sjede za istim stolom – gradskih uprava, poduzetnika, stručnjaka i građana. Otpornost zajednica ne gradi se kroz velike vizije na papiru, nego kroz povjerenje, male pomake i jasne dogovore. I možda zvuči paradoksalno, ali upravo u tom prizemnom, operativnom radu prepoznajem srž urbanizma: oblikovanje odnosa, procesa i prostora u stvarnom vremenu.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
ZAGREB VS. BERLIN
Usavršavala si strategije za smanjenje emisija stakleničkih plinova, poboljšanje javne infrastrukture i reinterpretaciju gradova kao prilagodljivih okruženja. Imaš li konkretan prijedlog za Zagreb i Hrvatsku, što bismo mogli napraviti bolje i brže po tom pitanju? Koliko smo danas, realno, daleko od gradova poput Berlina?
Zagreb ne zaostaje za gradovima poput Berlina zbog nedostatka znanja ili stručnosti. Ono što nam najviše nedostaje je operativna hrabrost.
Održivost nije nešto čime sam se počela baviti usput. Više od petnaest godina kontinuirano radim s temama klimatske prilagodbe, javnog prostora i urbane otpornosti, a značajan dio tog vremena profesionalno sam djelovala i unutar Grada Zagreba, na različitim projektima i u različitim ulogama. Upravo zato imam rijetku privilegiju poznavati Zagreb iznutra; ne samo njegove potencijale, već i unutarnju logiku sustava u kojem se promjene događaju ili odgađaju.
Konkretno, Zagreb ne zaostaje za gradovima poput Berlina zbog nedostatka znanja ili stručnosti. Ono što nam najviše nedostaje je operativna hrabrost. Berlin nije „ispred“ zato što je pametniji, nego zato što testira brže, prihvaća greške i koristi pilot-projekte kao alat učenja. Privremene intervencije, taktički urbanizam, eksperimentalna rješenja u javnom prostoru – to su alati koje Zagreb može početi raditi odmah, bez čekanja savršenih strategija ili velikih investicija. Iz mog rada na međunarodnim projektima i s međunarodnim stručnjacima, vidim koliko je važno brzo povezati klimatske ciljeve s vrlo konkretnim sektorima: mobilnošću, energetikom, obnovom zgrada, zelenom infrastrukturom. Gradovima ne treba još jedan dokument, nego jasna odluka gdje započeti i koga uključiti. U Zagrebu često imamo znanje i ljude, ali procesi su spori, fragmentirani i opterećeni strahom od pogreške.
Realno, nismo daleko od Berlina u smislu kapaciteta. Razlika je u mentalitetu upravljanja promjenom. Dok Berlin koristi grad kao laboratorij, Zagreb ga još uvijek doživljava kao sustav koji se ne smije previše dirati. Klimatske promjene ne prilagođavaju se našim razinama spremnosti. Ako bih morala izdvojiti jednu stvar koju bismo mogli raditi brže i učinkovitije, to bi bilo sljedeće: dati više povjerenja struci, sustavno otvoriti prostor za eksperimentiranje i prihvatiti da održiva transformacija rijetko dolazi u savršenom obliku, ali je nužna. Gradovi ne napreduju oprezom, nego kroz iterativne procese, testiranje i prilagodbu u stvarnom vremenu.
ZDRAVLJE GRADOVA I ZELENA BUDUĆNOST
Beton, hermetički zatvoreni sustavi, stalna klimatizacija, nedostatak prirodne ventilacije i svjetla – sve to proizvodi prostore koji su možda učinkoviti na papiru, ali u praksi je iscrpljujuće za korisnike.
Jedna od važnih tema u arhitekturi danas je i sindrom bolesnih zgrada – beton, loša ventilacija, klima-uređaji, zagađen zrak. Koliko je, po tvom mišljenju, zdravlje prostora izravno povezano sa zdravljem ljudi, i gdje danas najviše griješimo u planiranju i gradnji? Koji je, po tvom mišljenju, najzeleniji i najpametnije vođen grad u Europi danas, i što Zagreb ili Hrvatska mogu naučiti iz tog primjera?
Zdravlje prostora i zdravlje ljudi nisu metaforički povezani – oni su doslovno u istoj jednadžbi. Prostor u kojem živimo, radimo i spavamo izravno utječe na naš živčani sustav, koncentraciju, imunitet i dugoročno mentalno zdravlje. Problem je što smo posljednjih desetljeća zdravlje prostora sveli na tehničke parametre: energetsku učinkovitost, izolaciju, broj kilovatsati. I tu smo, paradoksalno, napravili veliku pogrešku. Gradili smo zgrade koje su energetski „pametne“, ali često ne dišu (napominjem da je tu jedna od najbitnijih stvari zapravo edukacija korisnika same zgrade). Beton, hermetički zatvoreni sustavi, stalna klimatizacija, nedostatak prirodne ventilacije i svjetla – sve to proizvodi prostore koji su možda učinkoviti na papiru, ali u praksi je iscrpljujuće za korisnike. Sindrom bolesnih zgrada nije estetski problem, nego biološki i psihološki.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
A najzdraviji gradovi danas razmišljaju upravo suprotno: holistički.
Ono što bih ja rekla gdje najviše griješimo, bio bi fragmentiran pristup planiranju. Arhitektura se i dalje često promatra odvojeno od zdravlja, urbanizam od psihologije, održivost od svakodnevnog iskustva korisnika. A najzdraviji gradovi danas razmišljaju upravo suprotno: holistički. Zrak, svjetlo, materijali, akustika, dostupnost zelenila, tempo grada. Sve se promatra kao jedan povezani sustav. Interdisciplinarno (baš onako kako ja volim). Ako bih morala izdvojiti jedan europski primjer, to bi bio Kopenhagen. Ne zato što je „zelen“ u marketinškom smislu, nego zato što sustavno povezuje klimatske ciljeve s kvalitetom svakodnevnog života. Tamo su bicikl, javni prostor, plava i zelena infrastruktura, zdravlje i klimatska otpornost dio iste strategije. Grad se planira tako da je zdrav izbor ujedno i najlakši izbor – i za pojedinca i za zajednicu.
Zagreb i Hrvatska iz toga mogu naučiti jednu ključnu stvar: održiva gradnja nije isključivo tehničko pitanje, nego pitanje kulture planiranja i dugoročnih prioriteta. Nije dovoljno zadovoljiti normative i standarde, ako pritom zanemarujemo kako se ljudi u tim prostorima stvarno osjećaju i žive. Zeleni grad nije onaj koji na papiru izgleda impresivno, nego onaj koji svakodnevno proizvodi zdravije navike – kroz zrak koji se može disati, prostore koji smiruju, dostupno zelenilo i tempo koji ne iscrpljuje. U konačnici, održivost se ne mjeri samo pokazateljima, nego kvalitetom života koju grad omogućuje svojim stanovnicima.
POZORNICA, EKRAN I EMOCIJA
Kazalište mi daje ono što arhitektura rijetko smije: dozvolu za ekstrem.
Scenografijom i kostimografijom baviš se od 2015., a radila si kazališne predstave, koncertne scenografije, prostorne instalacije, izložbe i glazbene spotove. Što ti kazalište i scena omogućuju, a što arhitektura ponekad ne?
Kostimirati sam se krenula puno ranije nego što je u moj život skliznula izrada scenografija. Što je dakako jedan logičan slijed. Ali, kostim je uvijek bio moj prvi prostor izražaja. I iako je došla kasnije, scenografija nije bila zaokret nego nastavak tog procesa. Čini mi se nekako da je odijevati tijelo i „odijevati“ prostor zapravo ista gesta, samo u drugoj skali. U oba slučaja pitaš se isto: kako se nešto nosi, kako se kreće i kakav osjećaj ostavlja. Međutim, kazalište mi daje ono što arhitektura rijetko smije: dozvolu za ekstrem.
Arhitektura mora misliti unaprijed, često za generacije koje još ne postoje. Kazalište, naprotiv, postoji u sadašnjem trenutku.
Na sceni emocija ima prednost nad pravilima, a simbol često nad funkcijom. Pretjerivanje tu nije pogreška nego alat, a atmosfera, svjetlost i ritam jednako su važni kao i konstrukcija. Scena diše, mijenja se, reagira – i svjesna je vlastite prolaznosti. Svaka predstava ima svoj početak, svoj vrhunac i svoj kraj. Ni scenografija ni kazališno djelo ne pretendiraju na vječnost. U tome je ključna razlika u odnosu na arhitekturu, koja nosi težinu trajanja, odgovornosti i dugog vijeka. Arhitektura mora misliti unaprijed, često za generacije koje još ne postoje. Kazalište, naprotiv, postoji u sadašnjem trenutku. Ono se usuđuje biti intenzivno, riskantno, ponekad i pogrešno jer je svjesno da neće trajati zauvijek.
Upravo zato mi kazalište služi kao laboratorij, kao poligon za vježbanje ideja, testiranje bez trajnih posljedica. Tamo sam se učila hrabrosti, mjeri i povjerenju u osjećaj. I svaki put kad bih se iz tog, naizgled privremenog svijeta vraćala arhitekturi, bila bih ozbiljnija s jasnijim razumijevanjem da prostor nije samo ono što stoji tu gdje jest, nego ono što se događa oko njega. Možda sam se zato puno ranije pronašla u kazališnom nego u arhitektonskom izrazu, na kraju dana.
GLAZBA, RITAM I STIL
Glazba je uistinu temelj svega što radim. Ona je moj unutarnji metronom, onaj koji drži tempo, smiruje kaos i daje smisao čitavoj životnoj formi.
Dolaziš iz snažnog glazbenog backgrounda – 15 godina klavira, plesa, od Rahmanjinova do techna.
Koliko glazba, ritam i struktura utječu na tvoj dizajn ili općenito izražaj? Je li glazbena karijera nešto što bi voljela dalje razvijati u budućnosti, kao dodatan način izražaja?
Glazba je uistinu temelj svega što radim, svega kako radim. Ne kao inspiracija u pozadini, nego kao struktura mišljenja. Ritam mi je kostur, pauza mi postaje prostor, a dinamika dramaturgija. Sve što stvaram, od scenografije i editorijala do urbanih strategija i projektne dokumentacije – baš sve nastaje uz glazbu. Doslovno ništa nikada nisam radila bez nje, pa ni pisala ovaj intervju. A i kad dizajniram, ne radim to toliko vizualno, nego vremenski. Razmišljam u sekvencama, prijelazima, akcentima i tišinama, baš kao da slažem kompoziciju. Glazba me naučila mjeri, strpljenju i osjećaju za trenutak kada nešto treba stati, a ne dodati još jedan sloj (iako jako volim dodavati slojeve😊). Taj unutarnji osjećaj ritma nosim u svaku disciplinu kojom se bavim.
A možda je upravo ta sposobnost slušanja, i glazbe i tišine, najvažnija lekcija koju mi je dala. Kako je Debussy to lijepo sročio, a lako se može primijeniti na moj život: Music is the space between the notes.
Ne znam hoću li ikada razvijati klasičnu glazbenu karijeru u formalnom smislu. Postoji jedna vrlo osobna i vjerojatno vrlo neostvariva želja, a to je odsvirati s orkestrom Rahmanjinov koncert za klavir i orkestar u c-molu. Realno, znam da se to najvjerojatnije neće dogoditi. I to je apsolutno u redu. Ali glazba nikada nije bila za mene pitanje karijere, nego strukture postojanja. Ona je moj unutarnji metronom, onaj koji drži tempo, smiruje kaos i daje smisao čitavoj životnoj formi. Uz glazbu nastaje sve što radim: prostori, tekstovi, scenografije, posdiplomski radovi, pa čak i najracionalniji projektni dokumenti. Bez nje ne bih znala ni kada krenuti, ni kada stati. A možda je upravo ta sposobnost slušanja, i glazbe i tišine, najvažnija lekcija koju mi je dala. Kako je Debussy to lijepo sročio, a lako se može primijeniti na moj život: Music is the space between the notes.
SLOW LIVING IZ PERSPEKTIVE ARHITEKTICE
Najveći luksuz danas nije vrijeme samo po sebi, nego mogućnost da sama odrediš njegov ritam. I da ga znaš slušati.
U svijetu ubrzanih gradova, projekata i rokova, koji su tvoji osobni slow living trenuci? Što ti pomaže da ostaneš prizemljena, kreativna i mentalno zdrava u interdisciplinarnom, često zahtjevnom profesionalnom životu?
Slowliving za mene nije bijeg od intenziteta, nego način da ga mogu izdržati. To je disciplina ritma, a ne njegovo ukidanje. Nakon godina rada na paralelnim i dijametralno suprotnim projektima, vrlo gustim vremenskim okvirima – naučila sam da sporost nije suprotnost ambiciji; ona biva njezinim preduvjetom. Moji slow trenuci su jednostavni i potpuno namjerni: vrijeme s mojim životinjama, šetnje gradom bez cilja uz In the Mood for Love u slušalicama, čišćenje, zalijevanje biljaka. Tišina.
To su mali prostori u danu u kojima nema performansa ni produkcije, niti ikakve potrebe za vanjskim opravdanjem. U tim prazninama vraćam se sebi i ponovno usklađujem vlastiti ritam. Da bih ostala kreativna, moram si svjesno dopustiti prazninu. A da bih ostala mentalno zdrava, moram znati kada stati – i kada reći ne. A to je ono što sam najteže i najdulje učila (i ne znam da li sam to gradivo savladala). Reći ne projektima, ne očekivanjima, ne vlastitom perfekcionizmu koji lako preraste u samoiscrpljivanje. Taj dio je možda najteži, ali i najvažniji. Ako sam išta naučila kroz arhitekturu, glazbu i rad s gradovima, onda je to da je tempo jednako važan kao i sadržaj. Najveći luksuz danas nije vrijeme samo po sebi, nego mogućnost da sama odrediš njegov ritam. I da ga znaš slušati.
Foto: Instagram
MOGLO BI VAS ZANIMATI I: Što je urbani mindfulness i 6 načina kako ga već danas možete primijeniti.