Ne znam je li do godina ili do razvoja svijesti, ali u posljednje vrijeme sve više počinjem zavidjeti našim djedovima i bakama koji su živjeli skromno, ali svjesno i prisutno. Nisu imali mnogo stvari, ali trenutno mi to izgleda oslobađajuće. Naši ormari su pretrpani odjećom, a i dalje nemamo što odjenuti, naša djeca ima bezbroj igračaka, a i dalje traže mobitele, iz dana u dan jurimo i žurimo, a opet svugdje kasnimo… Kada samo na trenutak uspiješ zastati i izmaknuti se iz svega toga, ne možeš ne primijetiti da takav život jednostavno ne vodi nikamo.
U tim mojim promišljanjima sasvim slučajno sam naletjela na Instagram profil iza kojeg stoji Morena Oštarić Ravalico koja u suvremenom vremenu živi pravi pravcati slow living. Ona je stavila fokus na doživljaje i iskustva umjesto na stvari, na svjesnost umjesto na distrakcije i doslovno je hodajuća inspiracija. Jako sam sretna što sam dobila priliku razgovarati s njom i vama, dragi čitatelji, predstaviti jedan potpuno drugačiji način života koji dokazuje kako je ono o čemu duboko u sebi već neko vrijeme maštam i te kako moguće. Napravite šalicu čaja ili kave, udobno se smjestite i uživajte u razgovoru koji slijedi.
Kako je minimalizam ušao u vaš život i kako ga je promijenio?
Minimalizam je postepeno ušao u naš život prilikom višebrojnih seljenja tijekom godina. Doduše, prije sedam godina sam konkretnije počela osjećati da me višak predmeta, stvari i materijalnog počeo smetati. Pitala sam se zašto i dalje držimo stvari koje nam više ne služe, a čuvamo ih za “nikad se ne zna”… Možda zato što smo odvojili novac, a samim time i naš rad da bismo si ih priuštili, zato što su možda dijelom to bili darovi dragih nam ljudi, predmeti koje smo čuvali za potencijalnu budućnost. Tijekom seljenja, kada sam doslovno svaki predmet koji smo posjedovali uzela u ruke, osjetila sam da nam od svega onoga materijalnoga što posjedujemo, jako malo toga uistinu znači i uistinu malo koristimo.
Odjednom sam počela shvaćati da mi ti predmeti kradu vrijeme, ono najvrjednije što imam. Postepeno smo počeli smanjivati broj stvari jer je emocionalna barijera vezanosti za te iste stvari jednostavno nestala. Odjednom mi suveniri s putovanja (bila sam tip osobe koji bi s putovanja svaki put došao sa sitnicom za svakoga u obitelji) nisu više ništa značili. Dapače, pitala sam se kako ranije nisam osjetila da je to samo materijalni predmet koji će jednom kada se vratim s putovanja samo zauzimati vrijedan prostor i skupljati prašinu.
Sjećanja s putovanja, mirise, zvukove, ljude i događaje nosimo i ostanu nam zapečaćeni u srcu. Jednom kada taj način razmišljanja postane dio nas, materijalni svijet postane nebitan, bez ikakve težine i važnosti u našem životu.
A one istinske vrijednosti počnu cvati jer im se svjesno počne pridavati više vremena i važnosti; bivanje sa samima sobom, iskrena prijateljstva, obitelj, druženja, putovanja, njegovanje hobija ili strasti…
S praktične je to strane izgledalo tako što sam prošla kroz sve prostorije našeg tadašnjeg mini stana i odvajala predmete koji mi ništa nisu značili na razne skupine: ono sto je bilo za potrošiti (prijevremenim bacanjem ili zamjenjivanjem stvaramo samo beskorisni otpad), ono što je bilo za donirati, ono što je bilo za prodati. Kroz vrlo kratko vrijeme smo se našli s pročišćenim prostorom koji je sadržavao isključivo ono sto nam je koristilo u tadašnjoj fazi našeg života, što smo voljeli i što nam je bilo neophodno.
Odmah nakon toga sam počela osjećati potrebu da pročistim život od svakodnevnih moranja, prijateljstava reda radi, aktivnosti koje netko drugi nametne jer si dio grupe, a koja ne samo da ti ama baš ništa ne znače, već ti dodatno kradu energiju, snagu, aktivnosti nakon kojih se osjećaš praznom, a ne ispunjenom novom pozitivnom energijom.
Koliko je izazovno obraniti se od konzumerizma koji nam sa svih strana sugerira kako nam nešto nedostaje?
Na konzumerizam gledam kao na pošast, ovisnost. Konzumerizam radi po vrlo jednostavnom principu izlučivanja kratkotrajnog hormona sreće. Kupimo predmet, osjetimo nalet endorfina i dopamina koji potraje koju minutu nakon čega osjetimo pad istoga te smo spremni za novi ulov/želju. Nesvjesna osoba provede dobar dio svoga života u potrazi za materijalnim i sa osjećajem da joj uvijek nešto nedostaje za potpunu sreću koju neće nikada dostići jer sreće u kupovini te materijalnom posjedovanju, većoj kući, većem autu, novom mobitelu, zadnjem modelu torbice, nema. Jednom kada stvorimo sliku o sebi neovisno o onome sto posjedujemo te što nosimo, shvatimo da smo bitni samom činjenicom što postojimo, sve ostalo postaje nebitno. Iskreno, obraniti se od konzumerizma mi nije niti malo izazovno. Čovjeku treba određeno vrijeme da se detoksificira od ovisnosti kupovine/bespotrebna trošenja, pomodnih zadnjih krikova koje mreže i društvo nalažu. Jednom kada postanemo otporni na vitrine, izloge i materijalno, mogu nam nuditi dijamante i zlatnike, osobi koja zna tko je i što je, takvi će izlozi biti nebitni.
Odgajate djecu na jedan poseban način. Sama sam mama toddlera koji uvijek reagira kada prolazimo pokraj izloga. Kako se vi nosite s tim situacijama i imate li neki savjet za roditelje koji su donijeli odluku kako žele u svom domu imati samo ono što djeci doista treba za smislenu igru?
Ja svoju djecu ne vodim po shopping centrima jednostavno iz razloga što već godinama ne prakticiram odlazak na takva mjesta. Nekada sam im se veselila i još uvijek mi ponekad bude čudno kako su mi sada te velike hale, prepune ljudi, jake glazbe, previše mirisa odjednom, boja, predmeta postale izvorom neugodnosti. Mi isključivo obavljamo kupovinu prehrambenih namirnica, često u dućanima koji imaju rinfuze. Prostora za dućane s odjećom i igračkama u našem životu nema.
Na takvim su mjestima moja djeca možda bila svega jednom, dva puta u životu. Inače, moji dečki vole zajedničku kupovinu namirnica subotom na placu pokraj kuće, poznaju već trgovce koji nas znaju imenom i prepoznaju po činjenici da nosimo svoje posude za namirnice. To su prekrasne prilike u kojima pričamo o tome kako se te namirnice stvore tamo, kako se radi sir, kako love ribu, kako mariniraju artičoke. Djeci su takvi momenti prilike za spontano učenje i zajedničko povezivanje s nama roditeljima. Nerijetko nas trgovci daruju jabukom, pokojom maslinom, komadom sira i djeca se uvijek iznova raduju ovakvim darovima. Samim time što ne posjećujemo shopping centre, djeca nisu pogurana na htijenje samom činjenicom što su tamo prisutna. Naravno da u prehrambenom dućanu ponekad pitaju za nešto, međutim isto tako znaju da neće uvijek dobiti. Dogovorimo se da si svatko može izabrati po jedan mochi nakon obavljene kupovine ili odaberu po jedan zajednički proizvod kao snack za tu večer. Gledam radije da se na ovaj način nauče dogovoriti, naći kompromis, a i da cijene umjerenu količinu. Ovdje nije bitna cjenovna vrijednost proizvoda već prilika koju dobiju da cijene i najmanji snack.
Savjet za roditelje koji žele imati isključivo ono sto je djeci potrebno za smislenu igru bi bio da ovisno o količini igračaka koju dijete ima u startu, počnu uklanjati višak. Neka ovisno o dobi djeteta odluče hoće li dijete sudjelovati ili će to sami roditelji obaviti. Cilj je ukloniti sve distrakcije, sve igračke s kojima se dijete ne igra bez obzira na njihovo podrijetlo (poklonila mama, nona, susjeda)… ukloniti sve potrgane igračke/nefunkcionalne, skinuti sve igračke koje nemaju neku svoju izričitu svrhu te se dijete njima ne igra. Kada kažem ukloniti, ne mislim baciti već dio probati prodati, donirati, pokloniti prijateljima.
Ostavite igre koje su otvorenog tipa, nestrukturirane, drvene kocke, grimm’s dugu, polukružne ploče, figure životinja, prirodne elemente koje je lako skupiti u šetnji šumom: kamenčiće, štapiće, mahovine grančice, cvjetiće, plodove razne, kestene.
Zašto elemente tog tipa? Zato što igri sa nestrukturiranim elementima nema kraja, tijekom takve igre mašta se pretače iz minute u minutu, iz scene u novu scenu, dijete sanja, zamišlja i stvara. Ovdje je najbitniji proces koji se odvija u djetetovoj glavi, nije bitan rezultat igre. Naravno da na vrstu igre utječu djetetova dob, zainteresiranost u pojedino područje, sposobnost trenutne samostalne igre…
Ako ste vi kao roditelj vezani za njegove igračke, a da se dijete uopće njima ne igra, zapitajte se što uistinu želite za svoje dijete. Zašto je vaše dijete uopće stiglo u situaciju da je zatrpano igračkama? Jeste li vi u njima pronalazili nadu za vašim slobodnim vremenom? Neka vam motivacija bude činjenica da su današnja djeca koja imaju najviše igračaka ikada, a najmanje se igraju sama. Zašto? Upravo zato sto je svega previše, djeci je potrebno malo da bi dobro, staloženo funkcionirala, igrala se, fokusirala. Djetetova igra je njihov rad. Možete li vi fokusirano raditi u prenatrpanoj prostoriji u kojoj je sve razbacano? Ne možete? Ne mogu se niti djeca igrati u takvim sobama.
Nadalje, ako znate da vam igračke ulaze u stan redovito sa strane obitelji/prijatelja, a želite to promijeniti, razgovarajte otvoreno o svojim namjerama, promjenama koje ste uveli te zamolite podršku u smislu da vam više ne trpaju dijete svakom prilikom jer ste u suprotnome u početnom stadiju u vrlo kratkom roku.
Vi preferirate Montessori filozofiju. Koji su benefiti koje ste primijetili na svojoj djeci?
Rekla bih da je Montessori stil života, meni je nekako najprirodniji onome što ja jesam kao mama, dođe mi spontano dopustiti da se dijete spotakne, gledati ga dok pada i promatrati može li se ustati samo. Tamo sam, prisutna, promatram i djelujem. Puno puta su roditelji glavna prepreka djetetova razvoja jer već unaprijed reagiraju bez da se situacija desi. Marija Montessori je žena kojoj se divim, čije knjige i filozofiju živim. Smatrala je kako su pogreške djetetov učitelj i to je tako istinito. Jedino ako dopustimo djetetu da se poreže, da se opeče, da padne, da napravi glupost, pomažemo mu da uči biti opreznije idući put dok reže, dok silazi stepenicama, da razmisli prije nego odabere neprimjereno ponašanje. Tu nema kazni za pogreške, prirodne posljedice su same po sebi lekcija djetetu pomoću kojih uči.
Dopustimo li bebi od godinu dana da pije sama iz staklene čašice, padne li joj čaše i razbije se, dobila je ogromnu lekciju; pri idućem pokušaju puno će je opreznije nositi. I tako sve, danas se roditelji od straha djetetove pogreške ili djetetove emocije koja će uslijediti nakon pogreške zamjenjuju za djecu, sve rade za njih, krenuvši od posjedanja malih beba pa do siljenja pisanja zadaća, čitanja lektira prvašićima. Ne dopuštamo djeci da se nauče oblačiti, da obave osobnu higijenu, ne dopuštamo im da si pripreme obrok, da nose svoju vrtićku/školsku torbu, ne dopuštamo školskoj djeci da sama odu do škole ili na trening. Vozi ih se doslovce do ulaznih vrata škole da ne bi potrošili svoje dragocjene nogice ili da slučajno ne smoče jaknu ili nove cipele. Djelujući tako, ne samo da djecu činimo nesposobnima za život i izazove koji ih čekaju iza ugla, već im šaljemo poruku: “daj da ja to za tebe učinim, nisi dovoljno dobar da sam uspiješ”. Tako režemo djeci krila te sama za sebe počnu vjerovati da nisu sposobna i dovoljno dobra.
Ako mama i tata vjeruju da ne mogu, tko sam ja da vjerujem da mogu to sama?
Montessori je izbor, Montessori je način života gdje ti biraš dati puno povjerenje svome djetetu od rođenja da ne samo da može, već se od njega to i očekuje. Vjerujte mi da će vam dijete jednoga dana biti zahvalno što ste vjerovali da se može kao prvašić ili drugašić vratiti se samo kući iz škole, ili ako ga naučite da si samo spremi obrok (generaliziram s primjerima; svaka obitelj i situacija su jedinstvene, ali shvatili ste bit)…
Kako razlikujete nametnute od istinski vaših želja?
Stara Morena je imala wishlistu za svaki svoj rođendan, a unazad deset godina od kada živim svjesnije svoj život, i uživam esencijalizam/minimalizam općenito, nemam više materijalnih želja, isparile su. Svatko tko me zna, reći će vam da kad me najbliži pitaju što bih za rođendan, kažem: ”ništa, imam sve materijalno što mi je potrebno i ne želim više od toga, idemo u prirodu ili na kratko putovanje, u otkivanje novih mjesta, idemo u šetnju, na zajedničku masažu i čaj… Ti zajednički momenti mira su sve što si želim.
Imate li neki savjet za one koji će čitanjem vaših odgovora i sami po želji raščistiti svoj dom?
Ne postoji jedinstveni recept za raščišćavanje doma, svatko od nas je jedinstven. Netko će krenuti s raščišćavanjem prostorije koja ga najviše guši, netko će krenuti s uklanjanjem viška iz kupaonice jer tamo najčešće imamo najmanje osobnih stvari za koje smo emotivno vezani, netko će krenuti uklanjati odjeću koju nije nosio posljednjih godinu dana, netko će krenuti iz kuhinje jer u njoj provodi najviše vremena i želi instant efekt. Zaista ne postoji recept, stanite, razmislite i osjetite koja je to zona vašeg doma koja vas trenutno najviše opterećuje i koja vam stvara nelagodu kako joj se približite ili je jednostavno želite učiniti prozračnijom. Jednom kada krenete, osjetit ćete blagodati pročišćenog prostora, lakoću, oslobađajući osjećaj i željet ćete nastaviti. A možda i ne. Ne postoje pravila. Nema opipljive mjere koju svatko od nas mora ukloniti da bi osjetio dobrobit. Nekome će prazni zidovi biti previše prazni, a nekome je upravo to ono što mu je bilo potrebno za osjećaj lakoće i mira u vlastitom domu. Nemojte se uspoređivati, ovo je isključivo vaš put prema jednostavnijem domu, a samim time i životu.
Iskreno, kada sam otvorila Vaš Instagram profil, nisam mogla prestati gledati i čitati. Vaš pogled na svijet je jedno pravo osvježenje i pravo ste oličenje slow living načina života. Koliko iza svega toga stoji rada na sebi?
Osjećam da stalno evoluiram, učim nove stvari o sebi, o drugima, o svijetu, o međuljudskim odnosima, o posljedicama. Volim učiti o ekologiji, održivosti, low waste-u, odgoju, roditeljstvu, Montessoriju na svakodnevnoj razini. Čini mi se da svakom novom edukacijom, svakom završenom knjigom/priručnikom, svakim završenim seminarom postajem svjesnija nekih svojih dubljih strana, otkrivam ih malo po malo i upoznajem se iz dana u dan sve više i više. Osluškujem svoje potrebe, znam ih namiriti, naučila sam postaviti osobne granice i ono najbitnije, mislim da s ponosom mogu reći da sam naučila reći NE.
Ogromna lekcija za mene koja sam bila people pleaser. Naučiti reći NE ljudima, prijedlozima, navrat nanos aktivnostima, kavama tek toliko, predmetima koji mi oduzimaju vrijeme, ali DA onome što meni znači i što mi pomaže da se osjećam te djelujem bolje. Ponekad mi se čini da sam bez obzira što imam 35 godina i što sam, rekla bih na sreću, doživjela neke neugodne životne situacije te zahvaljujući istima došla do točke života u kojoj osjećam dublju razinu zahvalnosti. Zahvalnost na dnevnoj razini što dišem, što bivam, što sam zdrava, što imam troje zdrave djece i muža, što imamo zdravu hranu na raspolaganju, što imamo vodu… Te neke ”banalne” sitnice koje mi ljudi iz razvijenih zemalja uzimamo zdravo za gotovo, a bez kojih bi život bio nezamisliv te su nedostupne velikoj većini svjetske populacije. Vjerujem da je rad na sebi došao ukorak sa osobnim rastom na ostalim poljima moga života. Jednostavno, jedno vuče drugo.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Kao što postoji emocionalno prejedanje, tako postoji i emocionalno kupovanje. Vjerujem kako smo se svi nekad suočili s tim. Kako ste vi uspjeli doći do toga da kupujete samo ono što vam istinski treba? Imate li neki savjet za nas koji bismo željeli isto naučiti?
Ja sam do prije deset godina bila osoba koja je jednom tjedno kao ritual odlazila u H&M i nikada ne bih izašla bez sitnice, jer jeftino je. Tko si ne može priuštiti majicu od svega 5,99 eura? Nisam pojma imala što sve stoji iza proizvodnje fast fashiona. Nisam imala pojma da jeftina radna snaga, redom maloljetnici odnosno djeca Bangladeša, Vijetnama, Šri Lanke rade u krvavim uvjetima da bi sašili odjeću, proizveli predmete, sačinili fast pokućstvo koje ćemo onda mi iz razvijenih zemalja kupiti za sitne novce.
Odjeću i cipele koju će nositi naša djeca, odjeću zaprljanu krvlju i znojem neke tamo druge, nesretnije djece sa druge strane svijeta, i sve to za visoku cijenu onečišćenja okoliša. Prekretnica u mom načinu razmišljanja, a zatim i života je bio dokumentarac The true cost. Jednom kada sam ga prije deset godina pogledala, jednostavno se više nisam mogla praviti da ne znam sto je posrijedi te sam u svojoj mini domeni odlučila da ja takvom načinu izrabljivanja dječje radne snage, ljudi koji su čistom slučajnosti rođeni u Aziji, neću doprinijeti.
Njihovo izrabljivanje te utjecaj koji brza moda, brzo pokućstvo, masovna proizvodnja svega što vidimo u pomodnim jeftinim dućanima imaju na onečišćenje rijeka, mora, ugibanje životinja, meni su od tada do danas dovoljna motivacija da konzumiram manje.
Konzumacija esencijalnog, sve ostalo je višak koji meni i mojoj obitelji ne samo da ne služi već čini štetu prirodi. Kupujemo isključivo kada nam je potrebno, ne pratimo modu, kupujemo lokalno, second hand ili kod lokalnih proizvođača, kupujemo kvalitetno koje nije podložno sezonskom modnom kriku.
Jednom kada sagledamo proizvodnju sa te perspektive, jeftini nam proizvod kratkoga vijeka na polici vise nije primamljiv. Kada shvatimo dinamiku konzumerizma koji nam neprestano nudi 1001 proizvod kao potencijalno rješenje za svaki naš životni problem, a s jednim jedinim ciljem profita, okrenemo se sebi, ljudskim odnosima, sporom životu, sporoj i svjesnoj konzumaciji. Distanciranjem od konzumerizma dobijemo smisleni život i mir.
Primijetila sam i kako vam je održivost jako bitan aspekt prilikom odabira proizvoda. Sredstva za čišćenje i higijenu čak sami pravite. Kako je došlo do toga i koliko ste zadovoljni onim što sami napravite?
Mislim da su održivost, low tox, low waste i self production dio sveobuhvatnog pogleda na svijet. Dijelom sam prije par godina proizvodila sama neke proizvode za kućanstvo. Brzo sam odustala od istih jer nisam bila zadovoljna rezultatom, odjeća mi je s omekšivačem od limunske kiseline bila sva slijepljena, od home made deterdženta žuto siva. Probala sam, nije bilo za mene te sam našla gotova, održiva, u 100% papirnatom ili rinfuzo obliku rješenja dostupna na tržištu. Ne vidim ništa loše u samo produkciji ako je osoba zadovoljna rezultatom. Gio i ja nastavljamo već punih pet godina koristiti dezodorans od jednog sastojka koji je održiv za prirodu, efikasan i nježan za našu kožu. Sama pripremam kruti sapun za tijelo i ruke od svega par sastojaka. Na taj način sačuvamo okoliš za puno plastične ambalaže koja u 80 % slučajeva završi u morima, oceanima. Trudimo se da proizvedemo što manje plastičnog otpada. Rekla bih da u 90-95 % slučaja uspijemo živjeti plastic free. Cilj nije biti savršen, cilj je činiti najbolje što možemo. Jer kap po kap, more. Tu smo da učimo putem pokušaja i pogreške, mišljenja sam da je svaka plastična ambalaža ušparana za prirodu dobro kojemu možemo i trebamo težiti za budućnost planete i naše djece. Naravno da to podrazumijeva promjenu perspektive, treba se sjetiti uzeti svaki put sa sobom pamučne vrećice za kruh te namirnice, staklene posude za ribu, meso, sir, žitarice, deterdžente, birati papirnate, staklene ambalaže, bojkotirati plastičnu ambalažu, prati perive pelene, uloške, toaletne krpice, odbijanje plastičnih vrećica svaki put kada vam ih automatski guraju pod nos. Sve su to male promjene koje iziskuju jaku motivaciju, i jačanje mišića odluke i ustrajnosti.
Vidjela sam da djeci za rođendane darujete iskustva umjesto poklona. Je li to tako od početka ili ste se nekad odlučili za to? Ako da, kako su djeca na početku reagirala, a kakvo je stanje sada?
Najstariji sin je imao tri godine kada je pod borom imao desetak paketa za otvoriti kod najbližih članova obitelji. Nitko nas tada kao roditelje nije pitao je li nam bilo prihvatljivo da daruju naše dijete. Tih desetak paketa se samo stvorilo, dijete ih je otvaralo kao na traci, bez da se niti deset sekundi zadrži na onome što je paket sadržavao. To je bio trenutak kada sam odlučila da to nije način na koji želim odgajati dijete. To je bio zadnji Božić takvoga tipa. Otvoreno sam objasnila svoja razmišljanja, postavila osobne granice.
Nedugo zatim smo počeli prakticirati nematerijalne darove u obliku iskustva, mini putovanja, članarina za kazalište, karti za kino predstave, knjige. Istovremeno smo pričali kako se osjećamo kad smo skupa, koliko nas vesele zajedničke aktivnosti, širenje vidika, bogatstvo u obliku iskustva. Ako pogledamo oko sebe, primijetit ćemo da djeca nisu nikada imala više materijalnih dobara, a opet kao da se nikada nisu toliko usamljeno, nezadovoljno i kao da im nikada nije dovoljno. Žele još i još, žele sve sada i odmah, imaju nultu toleranciju na frustraciju. Djeca ne stignu niti zaželjeti, a roditelji u roku od odmah naprave sve da zadovolje njihove krikove/materijalne želje jer vjeruju da će ih to usrećiti te da je njihova najveća zadaća dvadesetčetverosatna sreća njihove djece.
Moj cilj kao roditelja nije činiti dijete sretnim 0/24. Sreća je prolazni trenutak koji nije povezan s materijalnim, učimo djecu pronalaziti zadovoljstvo u zajedničkim trenucima, i to je krajnja poruka koju prenosimo djeci ovakvim načinom odgajanja. Drugi i treći sin su tako odgajani od rođenja tako da ne znaju za drugi način i njima je taj naš način prirodan, ne pitaju za materijalno. Tradicija nam je za njihove rođendane putovati, na taj smo im način darovali avanturu, posjet novome mjestu te jednu sitnicu koju si dugo žele. Sin je za četvrti rođendan poželio rozi cvijet. Dobio je rozu zimsku ružu te smo je zajedno posadili u vrt. Dan danas je gledamo kroz prozor kako raste. Najstariji je sin htio obilježiti svoj deveti rođendan odlaskom na jezero te vožnju pedaline s troje najdražih prijatelja. Vjerujem da će mu to iskustvo ostati u sjećanju za života u odnosu na tone igračaka koje inače dijete dobije za rođendan.
Nažalost, živimo u vremenu distrakcija kada svojoj djeci mnogi lakše daju stvari nego svoje vrijeme. Potaknuti time, nedavno smo pokrenuli i izazov u sklopu kojeg pozivamo roditelje da ostave mobitele na dva sata poslije posla i svjesno se posvete djeci. Kako vi branite svoj fokus od mobitela?
Nažalost živimo u doba velike otuđenosti jedni od drugih, nekada su se ljudi više družili. Čini mi se da se ljudi više niti ne gledaju u oči dok međusobno pričaju, ako pričaju. Sve češće i češće sam svjedokom situacijama gdje roditelji u nadi da će dobiti tišinu, gurnu mobitele djeci već u kolicima. O iPadima u rukama djece za stolom dok se ljeti šećemo rivom, neću ni komentirati. Nažalost, tehnologija je uzela preveliki mah u našim životima. Nasreću, odrasle smo osobe. Svjesna sam utjecaja koji telefoni, iPadi te ekrani imaju na djecu, njihovo ponašanje, činjenicu da su prepreka tome da dijete bude u kontaktu samo sa sobom. Živimo bez TV-a, mobitele djeca nemaju, znaju da su mobiteli predmeti za odrasle. Muž radi za računalom od jutra do kasnog popodneva tako da ga djeca viđaju za ekranom, ali znaju da je to tatin posao.
Trudimo se ne koristiti mobitele pred djecom u smislu scrollanja, znaju kada slikam ili snimam. Trudim se biti prisutna s intencijom kada sam s njima. Namjerno mičem mobitel u drugu prostoriju i zaboravim na njega. Odgovorit ću na telefonski poziv ili na poruku ako smatram da želim ili moram u tom trenutku, ponekad ostavim za kasnije, ali nije da ću scrollati dok sam s njima. Ako baš imam tu potrebu, činim to nakon 20 h kada su dečki na spavanju.
Samim time što je muž programer, nema potrebu biti na društvenim mrežama. Ne zanimaju ga. Jednom kada završi s poslom, to je to od njegovog boravka na računalu za taj dan. Mobitel koristi isključivo za pozive.
Ja pak imam potrebu odmaknuti se s mreža na koji mjesec pa tako najčešće na ljeto ili Božić uzmem svjesni odmak od telefona, mreža, odmorim mozak te se odviknem od provjeravanja, naleta dopamina kojeg dobivamo prisustvom na internetu.
Također, prije dvije godine muž i ja smo krenuli ostavljati mobitele u kuhinji na punjenju. Imamo analognu budilicu i bio nam je to life changer u smislu da puno lakše, bez hiperstimulirajućeg svjetla mobitela zaspimo oboje.
Majka ste tri divna dječaka. Iako je majčinstvo predivna uloga, iz iskustva znam kako često zahtjeva i mnoštvo strpljenja i zapravo brige o sebi kako bismo se istinski mogli i njima dati. Kako Vi brinete o sebi? Kako punite svoje baterije?
Složit ćete se sa mnom da je majčinstvo najteža, najizazovnija, najodgovornija, a ujedno i najnježnija, najslađa uloga koju imamo. Ima dana kada ne znam tko mi glavu nosi, tada najčešće gledam ne reagirati burno, poznajem se, gledam biti na prvom mjestu nježna sama prema sebi. Taj ću dan najčešće sklopiti oči pored krcate košare s prljavim vešom, perivih pelena koje treba preprati, poda kojeg treba usisati.
Naučila sam to sa vremenom, nije mi bilo lako s obzirom na to da imam tendenciju prema perfekcionizmu. Međutim, naučila sam da je moj perfekcionizam bio strah od pogreške ili neprihvaćanja. Naučila sam prihvatiti da je danas ovako, sutra ću bolje i nadoknadit ću sve neodrađeno. Takvih dana ima više nego bih voljela, pogotovo jer unazad godinu dana imamo člana obitelji više, a ja sam velikom većinom dana sama u hendlanju domaćinstva i svega popratnoga.
Uz sve to sam si u tih godinu dana dala nemali cilj položiti C1 ispit engleskoga jezika (odrađeno) te sam upisala Montessori studij na jednom američkom institutu.
Dakle, posla, učenja i rada ne fali. Naučila sam stati, disati radije nego vikati. Da se ne lažemo, vičem ponekad, iako puno manje nego što bih vikala nekada dok si još nisam dopustila biti krhka.
Naučila sam da si za opće dobro moje peteročlane obitelji želim uzeti 15 minuta sprintanja kraj kuće četiri puta tjedno, priuštim si hladan tuš za bolji fokus i više energije, volim si priuštiti neke male znakove samoljubavi kao što su tjedan pripreme kombuche, svakodnevno kuhanje nutritivnih obroka za cijelu obitelj, volim čitanje knjige dok oko mene vlada buka trojice dječaka, volim si priuštiti kavu u vrtu dok mi bose noge miluje trava, volim si na proljeće priuštiti sadnju povrća u vrtu, volim promatrati naše dvije vjeverice kako se pentraju po orahu koji nam krasi dvorište. Volim si dopustiti biti sama, makar na kraju dana. Volim usporiti, disati, biti, osluškivati tišinu, osluškivati sebe, promatrati misli koje dolaze, prihvaćati emocije kao u protest svijetu koji nalaže žustru brzinu življenja, sveprisutnoga konzumiranja, nepromišljenog življenja i žaljenja za prošlošću. Volim živjeti punim plućima, sada.
Moglo bi vas zanimati i: Minimalizam – Kako i zašto živjeti s manje?
Razgovarala: Anđela Sabranović
Foto: Privatna arhiva