Nedavno smo imali intervju u kojem smo vam predstavili inspirativnu mladu damu Ivanu Pericu koja stoji iza bloga Perca mudrosti. U svojoj posljednjoj kolumni za naš portal Ivana je pisala o majčinstvu. Danas uživajte u drugoj kolumni kojoj je tema prihvaćanje.
Vjerujem da je većina vas čula onu molitvu:
Bože, daj mi snage da prihvatim ono što ne mogu promijeniti,
hrabrosti za ono što mogu promijeniti,
i mudrosti da znam razliku između jednog i drugog.
Moram vam priznati da nisam baš praktični vjernik u onom tradicionalnom smislu, ali duhovnost predstavlja vrlo važan aspekt mog života. Ovu molitvu čula sam još davno, dok sam bila dijete. Stajala je na jednom ratnom priznanju koje je dobio moj otac. Sjećam se da sam, čak i tad, s jedva 10ak godina pomislila: Bože, koliko bi toga ovaj čovjek vjerojatno htio promijeniti, a koliko mu samo snage treba da prihvati da ne može.
Čitala sam je, sjećam se, iznova i iznova pokušavajući do kraja razumjeti. Bila sam sretna, kada sam shvatila da je zapravo najvažniji dio nje, ujedno i onaj posljednji: mudrost da znam razliku između jednog i drugog. Ako ne shvatiš tu razliku, može se dogoditi da ćeš ići glavom kroz zid u jednom ekstremu ili pak pustiti stvari da odu u krivom smjeru, u drugom ekstremu.
Ono što hoću reći jest, da je u realnom životu ponekad zapravo vrlo izazovno odrediti granicu: kada pustiti stvari, a kada ih mijenjati. Kroz svakodnevne razgovore u današnjem momentumu, kada mi ljudi pričaju o nekom svom problemu, najčešće zapravo traže od mene odgovor, kojeg nesvjesno naglas izgovore i sami. Tako mi znaju reći kada pričaju o problemu na poslu, u braku, s rodbinom, s financijama, sa zdravljem:
Situacija je takva i takva, sve sam probala i mislim da tu više ništa ne mogu.
Na to im odgovorim: znači ostaje ti samo – prihvatiti je (situaciju) kao takvu i takvu.
U 100% slučajeva na ovakav odgovor ostaju razočarani. Očekivali su neki moj as iz rukava, dodatan savjet kojeg možda još nisu čuli ili pročitali, neko magično, instant rješenje ili uputu. To je zbog toga što na prvu ne uviđaju da je ovo najmudriji savjet kojeg mogu dobiti.
I ne uviđaju da prihvaćanje krivo shvaćaju kao pomirenje, odnosno kao odustajanje. Ono nije ni jedno ni drugo. Prihvaćanje znači ne osuđivanje situacije u kojoj se nalaziš. Sagledavanje iste na način da ona ne mora značiti ništa za tvoju budućnost, čak niti za tvoju sadašnjost. I da će njezino značenje odrediti, ne način na koji se ta situacija odvije do kraja, već način na koji ti odlučiš samu sebe iznijeti do kraja.
Prihvaćanje znači odmak i neutralizaciju, dok u isto vrijeme stavljaš fokus na sebe i brigu o sebi, kroz određenu količinu nježnosti koju ćeš si pružati. To na primjeru izgleda ovako:
Ok, možda mi je grozno na poslu, ali činjenica je da mi u ovom trenutku taj posao plaća režije, hranu i kredite. Ako ne vidim izlaz, prihvatit ću da je tako kako je, a putem ću pružati sebi sve potrebno da kroz tu situaciju prolazim što bezbolnije: osigurat ću si dovoljno sna, odmora, pozitivan unutarnji monolog, bez osuđivanja kako sam uopće tu završila i gdje sam putem pogriješila. Koristit ću male trenutke u danu da ih sebi uljepšam, olakšam i preokrenem u svoju korist.
I upravo taj odmak i neutralizacija, uz aktivnu brigu o sebi, stvara okruženje u glavi za novu perspektivu. I onda prihvaćanje nije više jedina stvar koju možeš napraviti, već najbolja stvar koju možeš napraviti. Jer kroz takav proces, gradiš mudrost da prokužiš razliku. Ali još važnije, gradiš unutarnju snagu i hrabrost za ono što ćeš tek shvatiti da možda ipak možeš promijeniti.
Moglo bi vas zanimati i: KOLUMNA IVANE PERICE: Jesi li se izgubila u majčinstvu?
Tekst: Ivana Perica
Foto: Pexels, Canva