Poremećaji hranjenja raširen su problem u našoj zemlji, no o njima se premalo zna. Negativna posljedica toga je što ljudi, pa i oni koji pate od poremećaja hranjenja, slabo poznaju taj problem.
Medicinska klasifikacija prepoznaje tri dijagnostičke kategorije poremećaja hranjenje: anoreksiju nervozu, bulimiju nervozu i nespecificirane poremećaje hranjenja.
Anoreksija nervoza
Anoreksija nervoza više pogađa žene (0.6 %) i tipično se javlja u razdoblju adolescencije i mlađoj odrasloj dobi. Njezina pojavnost je u porastu te je tipičan poremećaj za zemlje Zapada u kojima postoji pritisak promicanja mršavosti. Tipičan slučaj anoreksije očituje se vidljivim gubitkom kilograma te nastavak provođenja stroge i niskokalorične dijete. Kako bi izgubile na težini, neke osobe bave se pretjeranom i kompulzivnom tjelovježbom. Druge pak izazivaju povraćanje ili se koriste drugim nezdravim oblicima kontrole težine, na primjer zloporabom laksativa i diuretika. Kod anoreksije čest je razvoj bulimičnih ponašanja pa oko polovine oboljelih ulazi u dijagnozu bulimije nervoze.
Glavni dijagnostički kriteriji su:
- aktivno održavanje niske tjelesne težine (indeks tjelesne težine 17.5)
- strah od debljanja
- pridavanje velike važnosti težini i obliku tijela (tj. procjenjivanje vlastite vrijednosti većinom ili isključivo na temelju hranjenja, težine, oblika tijela i njihove kontrole)
- amenoreja
Tipične psihološke smetnje su:
- depresija
- nedostatak koncentracije
- gubitak spolnog interesa
- opsesivnosti
- društvena izolacija
Jedan dio oboljeli od anoreksije nervoze je sklono samoozljeđivanju i koristi psihoaktivne supstance. Na žalost, oko 10-20% oboljelih razvije kronično stanje koje traje cijeli život.
Bulimija nervoza
Bulimija nervoza pogađa 11% adolescentica i mladih žena te je u stalnom porastu. Poremećaj je osobito prisutan kod bijelaca, a rijetko među Afroamerikancima i u zemljama u razvoju. Pogođene osobe obično su normalne težine, neke su blago pothranjene, neke s lagano prekomjernom težinom, a vrlo malo ih je pretilih. Bulimija nervoza tipično počinje s ekstremnom i strogom dijetom te je kod oko jedne četvrtine pogođenih osoba prisutno jedno razdoblje tijekom kojeg su zadovoljeni kriteriji za anoreksiju nervozu. Nakon određenog vremena prejedanja, osobe prekidaju dijetnu restrikciju, zbog čega tjelesna težina ostaje normalna ili je lagano ispod ili iznad normalne.
Kod većine nakon bulimičnih epizoda slijedi purgativna kompenzacijska ponašanja kao što su samoizazvano povraćanje, zloporaba laksativa i/ili diuretika; ili pak nepurgativna kompenzacijska ponašanja, kao što su ekstremna i stroga dijetna restrikcija. Glavni dijagnostički kriteriji su: ponavljanje epizoda prejedanja (uzimanje velike količine hrane uz gubitak kontrole), ponavljanje kompenzacijskih ponašanja, pridavanje prevelike važnosti težini i obliku tijela te nezadovoljene kriterije za anoreksiju nervozu. U tipičnim slučajevima često su prisutni simptomi depresije i tjeskobe, te kod određene skupine oboljelih, sklonost samoozljeđivanju i zloupotrebi psihoaktivnih tvari.
Nespecificirani poremećaj hranjenja (NS)
Nespecificirani poremećaj hranjenja je dijagnoza rezervirana za osobe kod kojih je poremećaj hranjenja kliničke težine koje ne zadovoljava dijagnostičke kriterije anoreksije nervoze i bulimije nervoze. Oko 50% ambulantnih i stacionarnih pacijenata pogođenih poremećajem hranjenja ima nespecificirani poremećaj hranjenja.
Isti se može podijeliti u tri skupine: poremećaj ispod praga anoreksije nervoze ili bulimije nervoze, miješani poremećaj hranjenja, poremećaj hranjenja s prejedanjem, te sindrom noćnog hranjenja (koji je još uvijek predmet diskusije među znanstvenicima).
Uzroci i rizični faktori
Poremećaji hranjenja imaju slične karakteristike, mogu prelaziti iz jednog oblika u drugi, te su uzroci još uvijek nepoznati. Podaci najnovijih istraživanja pokazuju da oni proizlaze iz kombinacije genetske predispozicije i okolinskih faktora rizika.
Opći faktori rizika su ženski spol, adolescencija i rana odrasla dob, život u zapadnom društvu. Individualni faktori rizika proizlaze iz faktora prisutnih kod članova obitelji (poremećaj hranjenja, depresija, alkoholizam, opsesivno i perfekcionističko ponašanje, pretilost), iskustva prije razvoje poremećaja hranjenja (opstetričke/perinatalne komplikacije, problemi s roditeljima, seksualno zlostavljanje, iskustvo zadirkivanja zbog težine i oblika tijela, posao ili rekreativne aktivnosti koje potiču na mršavost) te karakteristike same osobe (pretilost, problemi s prehranom i probavom u ranom djetinjstvu, zaokupljenost težinom i oblikom tijela, nisko samopoštovanje, perfekcionizam, netolerancija na emocije, tjeskoba, deficit u neuropsihološkom funkcioniranju).
Posljedice poremećaja u hranjenju na život
Poremećaj hranjenja može naštetiti tjelesnom zdravlju (kardiovaskularne anomalije, oštećenje bubrega, metaboličke promjene, atrofija mozga, neurološke anomalije, oticanje žlijezda slinovnica, gastrointestinalni poremećaji, oštećenje na zubima, na koži, otekline, sindrom realimentacije, koštane anomalije, zaustavljanje rasta i razvoja, mišićne anomalije, hematološke i imunološke promjene, amenoreja, moguća neplodnost, alergije, netolerancija na laktozu…), psihološkom zdravlju (nisko samopoštovanje, tjeskoba, opsesivni simptomi, samokritične misli, iritabilnost, česte promjene raspoloženja, depresija, poremećaj spavanja, sram, osjećaj krivnje, smanjena koncentracija, perfekcionizam…), međuljudskim odnosima i funkcioniranju na poslu i u školi.
Mogućnosti liječenja
Glavne terapije koje je preporučio NICE (National Institute for Clinical Excellence) 2004. godine, za liječenje svih oblika poremećaja hranjenje, su kognitivno-bihevioralna terapija za bulimiju nervozu (KBT-BN), interpersonalna terapija (IPT), terapija usmjerena na obitelj (FBT), samopomoć uz priručnika, antidepresivi te hospitalizacija i dnevna bolnica.
Godine 2014. razvijen je novi oblik kognitivno-bihevioralne terapije, nazvan „poboljšana“ kognitivno-bihevioralna terapija (KBT-E), kojom su nadomješteni nedostaci prethodnih terapija.
KBT-E se temelji na transdijagnostičkoj teoriji prema kojoj se različiti poremećaji hranjenja međusobno preklapaju (dijele istu sržnu psihopatologiju) te imaju tendenciju prelaska iz jednog poremećaja hranjenja u drugi.
Tijekom „fokusirane“ verzije KBT-E (KBT-Ef) osoba se uči suočiti s mehanizmima održavanja poremećaja te se smatra standardom liječenja. Postoji i „proširena“ verzija (KBT-Ea) tijekom koje se osoba suočava s mehanizmima održavanja poremećaja te s dodatni problemima (klinički perfekcionizam, nisko temeljno samopoštovanje i narušeni međuljudski odnosi). Procjenjuje se da KBT-E kod bulimije nervoze i NS bez pothranjenosti, kod onih koji završe terapiju, uzrokuje stopu remisije (odsutnost aktivnosti bolesti) od 60% do 70%. Stopa remisije je obećavajuća i kod anoreksije nervoze i NS s pothranjenošću.
KBT-Ef
KBT-Ef se sastoji od 4 faze provođenja.
Prva faza je razdoblje od prvog do četvrtog tjedna tijekom koje se osoba provodi samomotrenje i tjedno mjerenje tjelesne težine. Uči se prepoznati svoje kognitivne distorzije (misaona iskrivljenja), redovito uzimati hranu, prestati sa samoizazvanim povraćanjem, uzimanjem laksativa i/ili diuretika, s prekomjernim i kompulzivnim vježbanjem te kako uključiti značajne druge osobe u tretman.
Druga faza KBT-Ef traje peti i šesti tjedan tijekom kojih se radi pregled napretka i problema s kojima se treba suočiti, identificiraju se prepreke i planira se treća faza.
Treća faza KBT-E provodi se od sedmog do četrnaestog tjedna tijekom koje se osoba suočava s pridavanjem velike važnosti težini i obliku tijela. Ključan korak u tome je razvijanje područja samoprocjenjivanja drugačija od tjelesne težine i oblika tijela (npr. osamostaljenje od roditelja, odnosi s vršnjacima itd.). nadalje, oboljeli se uči suočiti s provjeravanjem oblika tijela i izbjegavanjem pokazivanja tijela te s „kognitivnom dijetnom restrikcijom“ i pridavanjem prevelike važnosti kontroli hranjenja (jer oboljeli vjeruju kako vrijede samo kada uspješno provode dijetu). Potom slijedi suočavanje s emocijama koje su glavni pokretač nezdravih obrazaca ponašanja te učenje kontrole svojih mentalnih stanja.
Tijekom četvrte faze KBT-E, koja traje od petnaestog do dvadesetog tjedna, uči se prevencija povrata simptoma i priprema za budućnost.
Tekst: dr. sc. Maja Miljanović, dipl. psiholog, KBT terapeut (u superviziji)
Foto: Unsplash