Piše: Dragan Grgić
U našoj kulturi često čujemo rečenicu „dječja posla“, kao eufemizam za sve što smatramo nezrelim, neozbiljnim i nedostojnim svijeta odraslih. Kao da igra, mašta i besmisao pripadaju isključivo djetinjstvu.
Pomalo ironično, ali istovremeno djeluje kao da odrasli nemaju baš sve odgovore. Štoviše, prosječna odrasla osoba danas je izgubljena, preopterećena i u kroničnom deficitu upravo tog prezrenog dječjeg posla.
Igranje, igranja radi
Ako pažljivo promatramo djecu dok se igraju, brzo postaje jasno koliko se naš pogled na igru razlikuje od njihova. Odrasli igru često promatraju kao još jedan zadatak: mora imati svrhu, cilj i mjerljiv ishod. U suprotnom, postaje besmislena.
Djeca, s druge strane, uživaju u igri upravo zbog njezina besmisla. Ne opterećuju je značenjem, ne traže opravdanje. Igraju se samog igranja radi. Kroz igru istražuju svijet, preispituju pravila i dolaze do rješenja koja odraslima često ostaju nevidljiva. Njihovo zadovoljstvo ne dolazi iz ostvarenog cilja, nego iz bivanja u trenutku.
I upravo u tome leži tajna koju smo, kao odrasli, zaboravili. Ona je vrlo jednostavna, ali neugodna za svijet odraslih: vrijednost ne mora uvijek dolaziti iz rezultata.
Djeca se ne igraju da bi nešto postigla, dokazala ili opravdala. Igra sama po sebi je dovoljna. U tom prostoru bez cilja, bez evaluacije i bez pritiska, nastaje sloboda, a s njom kreativnost, fleksibilnost i unutarnji mir. Odrasli su, međutim, zaboravili kako je to dopustiti si radnju koja nema svrhu osim vlastitog postojanja.
Kad sve postane preozbiljno
Zaborav te tajne ne prolazi bez posljedica. Počinjemo sve shvaćati previše ozbiljno. Svaki zadatak doživljavamo kao hitan, svaku obavezu kao presudnu. Ne dopuštamo si prostor izvan očekivanja, ciljeva i stalnog mjerenja uspješnosti. Još gore, grčevito se držimo tih okvira čak i onda kada izgube smisao i postanu kontraproduktivni.
Djeca u takvim situacijama naprave nešto radikalno jednostavno: započnu novu igru.
Sigurno ste primijetili koliko lako djeca skaču s jedne igre na drugu. Dok odrasla osoba i dalje pokušava ispuniti zamišljeni cilj, dijete bez grižnje savjesti mijenja smjer. Ne zato što je neodgovorno, nego zato što igru ne shvaća preozbiljno.
I tu se krije razlika koju rijetko priznajemo, a to je da djeca ne poistovjećuju sebe s ishodom igre. Odrasli vrlo često poistovjećuju vlastitu vrijednost s uspjehom zadatka. Zato ne puštamo olako. Zato ostajemo u igrama (čitaj: odnosima, poslovima, mjestima…) koje nas više ne vesele. Zato nastavljamo i onda kada bismo, poput djece, trebali jednostavno promijeniti igru.
Izgubljena sposobnost igre
U trenutku kada igra prestane biti igra, djeca mijenjaju perspektivu i kreću ispočetka. Na taj način nama odraslima poručuju da je u redu ponekad pustiti, stati i pokušati iznova.
Djeca često dovode igru do apsurda. Izmišljaju čudna pravila, dopuštaju da ih igra odvede u nepoznatom smjeru. Ne ulaze u proces s teretom očekivanja, nego kroz apsurd otkrivaju što im je zanimljivo, a što ih frustrira. I sve to rade uz osmijeh na licu.
Koliko je to zapravo genijalno jer smijeh vraća jednostavnost, kao što odraslima humor razbija napetost. Igra ponovno postaje prostor slobode, a ne poligon za dokazivanje. Možda zato danas tako teško podnosimo tišinu, prazninu i trenutke bez jasnog smjera. Navikli smo stalno nešto postizati, dokazivati, opravdavati. A igra nas uči upravo suprotno, da ponekad vrijedi samo biti, bez potrebe da taj trenutak pretvorimo u nešto korisno.
Dakle, možda problem nije u tome što smo odrasli. Možda je problem u tome što smo se zaboravili igrati, a zatim i prestali.
Tekst: Dragan Grgić, LinkedIn Ghostwriter, content Writer
Foto: Freepik
MOGLO BI VAS ZANIMATI: Pauza od svijeta: Čitanje kao čin otpora ubrzanom vremenu