Ovisnost o Internetu je nažalost pojam koji u posljednje vrijeme sve češće čujemo. Roditelji su sve više zabrinuti jer im postaje izazovno razlučiti kada je korištenje Interneta doista prijetnja za pravilan razvoj djece te smo se potaknuti tim razmišljanjem obratili socijalnoj pedagoginji Sanji Radić Bursać koja je s nama podijelila jako puno korisnih informacija.
Možete li se za početak malo predstaviti našim čitateljima? Kako je došlo do toga da svoj fokus usmjerite upravo na današnji gorući problem, a to su djeca i ekrani?
Moje ime je Sanja Radić Bursać, socijalna pedagoginja sam, zaposlena na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Danas sam ovdje u ulozi članice znanstveno-istraživačkog tima koji se više od deset godina bavi temom ponašajnih ovisnosti, pod vodstvom prof.dr.sc. Nevena Ricijaša. Naše prve projektne aktivnosti bile su usmjerene fenomenu kockanja mladih kao rastućem obliku rizičnog ponašanja, kako u globalnom tako i u nacionalnom kontekstu. U posljednjih nekoliko godina intenzivno, u istraživačkom i praktičnom smislu, posvećeni smo i temi ovisnosti o Internetu, odnosno širem području vezano uz funkcioniranje djece i mladih u virtualnom okruženju.
Široka rasprostranjenost i dostupnost Interneta zasigurno nam je svima olakšalo svakodnevno funkcioniranje i doprinijelo kvaliteti života u mnogim sferama, ponajviše zbog brojnih prednosti virtualnog okruženja. Djeci i mladima ono predstavlja i prostor za ostvarivanje svojih razvojnih zadataka poput izgradnje zdrave slike o sebi i razvoja identiteta, istraživanja vlastite seksualnosti, uspostavljanja bliskih prijateljskih ili romantičnih odnosa, preispitivanja društvenih normi, oblikovanja sustava vrijednosti i drugih. Unatoč brojnim pozitivnim aspektima korištenja Interneta, ne smijemo zanemariti nedostatke i rizike kojima smo svi, a pogotovo mlađe generacije izložene. Najčešći negativni aspekti obuhvaćaju mogućnost zlouporabe osobnih podataka i računalne prevare, širenje dezinformacija i lažnih vijesti, izloženost sadržajima kojima se promoviraju različiti nezdravi ili opasni oblici ponašanja (primjerice korištenje sredstava ovisnosti, načini samoozljeđivanja ili fizičkog ozljeđivanja drugih, štetni obrasci hranjenja, ekstremni izazovi i natjecanja, govor mržnje i dr.) te elektroničko nasilje i razvoj ovisnosti o Internetu. Uvažavajući rezultate međunarodnih i nacionalnih studija u području (online) navika i ponašanja djece i mladih koji nam sustavno potvrđuju kako ta populacija u značajnoj mjeri boravi u virtualnom okruženju, a ukoliko želimo da ostvare svoje pozitivne razvojne ishode te izrastu u zdrave i odgovorne pojedince, važno je da i mi iz pozicije stručnjaka tome doprinesemo. U našem ERF-ovskom projektnom timu to činimo kroz istraživačke aktivnosti, no i osmišljavanje i provedbu preventivnih i tretmanskih intervencija na području ponašajnih ovisnosti.
Što je zapravo ovisnost o Internetu? Koji znakovi ukazuju da djeca i mladi prekomjerno koriste Internet?
Ovdje bih ponovno istaknula kako smo svi mi – i odrasli te djeca i mladi – u značajnoj mjeri uronjeni u virtualno okruženje. Svakodnevni život nam je gotovo nezamisliv bez Interneta. Koristi se za obavljanje različitih poslovnih i školskih ili akademskih obveza, komunikaciju i povezivanje s drugim ljudima, učenje i razvoj specifičnih kompetencija, zatim za druženje i zabavu, opuštanje, online hobije i interese, čak i vježbamo i relaksiramo se uz pomoć određenih aplikacija. Bez obzira na izrazito veliku dostupnost i pristupačnost Interneta, ne razvijamo svi ovisnost. Na svu sreću! Unatoč tome što još uvijek stručnjaci i znanstvenici u ovome području nisu usuglašeni oko jedinstvene definicije ovisnosti o Internetu, ona, pojednostavljeno rečeno, predstavlja uporabu koja značajno narušava cjelokupno psihosocijalno funkcioniranje pojedinca u raznim životnim područjima (kao što su odnosi, zdravlje, radno ili školsko okruženje i dr.). Iako se podaci razlikuju ovisno o zemlji u kojoj je istraživanje provedeno, najnoviji rezultati govore kako na globalnoj razini otprilike 5 do 7% populacije ima razvijenu ovisnost o Internetu, izuzevši azijske zemlje koje iskazuju puno više prevalencijske podatke i drugačijeg su kulturološkog konteksta.
Pri tome valja imati na umu kako djeca i mladi jesu posebno rizična i ranjiva skupina za razvoj ovisnosti o online videoigrama i društvenim mrežama. Dio razloga leži u tome što su od najranije dobi odrastali uz „ekrane“ te u punoj većoj mjeri svakodnevno koriste digitalne uređaju u odnosu na nas odrasle. Ovome svakako treba dodati kako razvojem, a posebice ulaskom u „burno“ razdoblje adolescencije koje je obilježeno intenzivnim tjelesnim, psihološkim i socijalnim promjenama, oni mnoge svoje psihološke potrebe (primjerice, za samostalnošću, pripadanjem, zabavom, moći i statusom itd.) zadovoljavaju upravo u virtualnom okruženju.
Neki od znakova koji roditeljima mogu ukazati na ozbiljan rizik za razvoj ovisnosti o Internetu je pretjerana zaokupljenost određenom online aktivnošću koja postaje najvažnija i prioritetna te, primjerice, osoba samo razmišlja o trenutku kada će opet sudjelovati u njoj i gubi interes za sadržajima u kojima je bila prije aktivna. Također, tome se može dodati zanemarivanje svakodnevnih (školskih ili kućanskih) obveza, odustajanje od dosadašnjih hobija, boravak na Internetu puno dulje nego što je planirano ili unutar obitelji dogovoreno, kao i izražena potreba za provođenjem sve više vremena u virtualnom okruženju te za redovitim provjeravanjem što se zbiva u trenucima vlastite odsutnosti tj. bivanja offline. Naravno da sve navedeno često dovodi i do sukoba i narušavanja odnosa sa osobama iz socijalne okoline (kao što su članovi obitelji, prijatelji, nastavnici, treneri i dr.), no pojedinac može imati i konflikte unutar sebe kada postane svjestan vlastitog problema i želi prestati s nefunkcionalnim ponašanjem, ali nije u stanju to učiniti ili ne zna kako. Roditelji koji su nam se obraćali za stručnu podršku i pomoć, nerijetko su opisivali i promjene raspoloženja i burne reakcije kod svoje djece prilikom pokušaja skraćivanja vremena boravka u virtualnom prostoru ili kada se određena online aktivnost u potpunosti zabrani. Ovi ukratko opisani znakovi mogu zaista ukazati na prekomjernu i štetnu uporabu Interneta te odraslima biti poziv na djelovanje. Važno doktorsko istraživanje naše kolegice Mandić dalo je podatak kako se čak oko 20 do 25% zagrebačkih srednjoškolaca nalazi u izrazitom riziku za razvoj problema povezanih s korištenjem Interneta. Navedeno im zasigurno narušava kvalitetu života i potencijalno dovodi do nepoželjnih razvojnih ishoda.
Što roditelji tada mogu poduzeti? Postoje li neke dodatne intervencije za tu populaciju?
Često nas roditelji znaju pitati gdje je ta granica između zdravog, odgovornog i uravnoteženog korištenja Interneta te onog rizičnog i štetnog. Najjednostavniji odgovor išao bi u smjeru da kada je funkcioniranje djece i mladih narušeno u brojnim životnim područjima kao što je školovanje, odnosi i kontakti sa stvarnom okolinom, aktivnosti slobodnog vremena, zdravlja i dr., tada je potrebno reagirati. Stoga je važno da odrasli prate ponašanja i obrasce funkcioniranja svoje djece jer odstupanja i promjene od uobičajenih navika ili aktivnosti može biti pokazatelj ekscesivnog korištenja Interneta i/ili razvoja nepovoljnih psihosocijalnih posljedica.
Neke od njih odnose se na promjene u ritmu te regulaciji apetita i sna, teškoće u održavanju koncentracije i pažnje, neudovoljavanje obrazovnim zahtjevima i slabija postignuća, isključivanje iz uobičajenih offline aktivnosti, teškoće u regulaciji emocija i ponašanja, interpersonalni sukobi i povlačenje, problemi mentalnog zdravlja i dr. Kod one djece i mladih gdje teškoće traju duže ili su izraženijeg intenziteta te narušavaju njihovo psihosocijalno funkcioniranje u različitim životnim okruženjima, potrebno je potražiti stručnu pomoć i podršku. Ona se može dobiti u okviru zdravstvenog sustava i ustanova socijalne skrbi, savjetovališta na razini lokalnih zajednica ili u organizaciji civilnog sektora.
Moramo se pitati je li uopće moguće funkcionirati bez Interneta u digitalnom dobu? Vjerujem kako bi i velika većina nas odraslih pružila negativan odgovor. Stoga, u ovome području nije preporučljivo nametati isključiva ograničenja ili u potpunosti zabraniti korištenje Interneta djeci i mladima već je nužno poučiti ih sigurnom i odgovornom te uravnoteženom funkcioniranju između offline i online prostora. Pri tome, za početak i kao preduvjet, odrasli imaju i zadatak i odgovornost omogućiti da njihova djeca borave u što sigurnijem virtualnom okruženju čemu se može doprinijeti kroz razne aplikacije i programe za nadzor i zaštitu na mrežama i računalima. Važno je da roditelji, uvažavajući potrebu za privatnošću sukladno razvojnoj dobi djeteta ili mlade osobe, budu upoznati i prate njihove online aktivnosti te da se unutar obiteljskog okruženja zajedno usuglase pravila oko korištenja Interneta (primjerice, kolika će biti dostupnost i pristupačnost tijekom dana u tjednu ili vikendom, za koje sadržaje, kakva je ravnoteža offline i online aktivnosti itd.).
U našem Nastavno-kliničkom centru Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta ove godine smo pilotirali jedan tretmanski program, pod nazivom „CTRL+L(ife)“ koji je bio namijenjen srednjoškolcima koji učestalo i prekomjerno koriste Internet te doživljavaju nepovoljne i štetne psihosocijalne posljedice vezano uz navedeno ponašanje (primjerice, teškoće prilikom izvršavanja školskih obveza, uspostavljanja odnosa, konflikti s osobama iz svog okruženja, učestale promjene raspoloženje i burne reakcije uslijed nedostupnosti online aktivnosti i sl.). Kroz desetak interaktivnih susreta, radom u grupi, uključeni adolescenti su dobili neka nova znanja o funkcioniranju digitalnih tehnologija te dobitima, rizicima i posljedicama koje mogu proizaći iz njihovog korištenja, no i osvještavali su vlastite online navike i obrasce ponašanja. Unutra sigurnog okruženja i uz stručno vođenje, imali su priliku tijekom Programa vježbati različite komunikacijske i socijalno-emocionalne vještine (poput nošenja sa stresom i neugodnim emocijama, rješavanja interpersonalnih sukoba i osobnih problema, uspostavljanja i održavanja kvalitetnih odnosa itd.), vještine upravljanja vremenom te balansiranju online i offline aktivnosti kao i raznolike strategije brige o svome tjelesnom i mentalnom zdravlju. Posebno nas veseli što su i od strane samih srednjoškolaca dobivene pozitivne povratne informacije na način da im je bilo drago sudjelovati u Programu, sa svojim vršnjacima izmjenjivati iskustva, usvajati funkcionalnije obrasce ponašanja.
Nažalost, u Hrvatskoj još uvijek nemamo dostatnih institucionalnih i ljudskih resursa kojima bismo odgovorili na veće tretmanske potrebe djece i mladih uslijed njihovog prekomjernog i rizičnog korištenja Interneta. Možda programi poput ukratko predstavljenog „„CTRL+L(ife)“ mogu biti primjer dobre prakse stručnog odgovora, podrške i brige za ranjivu populaciju društva.
Vidjeli smo kako u Hrvatskoj mladi provode prosječno četiri sata dnevno na Internetu. Mi odrasli ne možemo biti licemjerni i praviti se iznenađeni rezultatima kada i većina nas jednako toliko puno vremena provodi uz mobitele. Imate li neki savjet za roditelje? Kako pomoći sebi, a onda i djeci?
Da, zaista imamo dosta domaćih recentnih i relevantnih studija koja nam govore o online navikama i obrascima funkcioniranja djece i mladih u virtualnom okruženju. Primjerice, podaci ESPAD-a navode kako srednjoškolci tj. 30% učenika i 34% učenica radnim danom koristi društvene mreže 2 do 3 sata, a vikendom, 23% učenika i 33% učenica provodi više od 6 sati na društvenim mrežama. Navedeno je potvrdilo kvalitetno i sveobuhvatno istraživanje Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu govoreći kako 35,6% učenika srednjih škola u tipičnom radnom danu koristi digitalne uređaje više od 4 sata, a da ono nije povezano s izvršavanjem školskih obveza.
Za početak, važno je da svi mi odrasli osvijestimo vlastite obrasce korištenja Interneta, odnosno prepoznamo najčešće motive i potrebe koje zadovoljavamo u virtualnom okruženju. Treba imati na umu kako prilikom sudjelovanja u određenim online aktivnostima, gotovo da ne razmišljamo o tome zašto nam to iskustvo treba te što nam ono pruža. Kao da to činimo nesvjesno, automatski ili na nekom „auto-pilotu“. Vjerojatno smo se svi zatekli da provedemo neko vrijeme „skrolajući“ po portalima ili pregledavajući društvene mreže, a da nas netko pita što smo saznali, koje informacije dobili ili zbog koje potrebe smo to učinili, možda ne bismo znali odgovoriti. Ili, koliko puta smo u nekoliko minuta odmora od radnih obveza, prvo posegnuli prema mobilnom uređaju, a bez da smo tu stanku zaista iskoristili za nužan predah od posla? Važno je imati na umu kako je svako naše ponašanje pa tako i korištenje Interneta, motivirano nekom psihološkom potrebom koju nastojimo u određenom trenutku zadovoljiti. Isto vrijedi i za odrasle, kao i za djecu i mlade.
U brojnim studijama adolescenti navode kako Internet najčešće koriste s ciljem učenja i informiranja te izvršavanja školskih obaveza, socijalizacije i komunikacije s vršnjacima, zatim zbog zabave i izbjegavanje dosade te ugode, opuštanja i poboljšanja raspoloženja, kao (neadekvatni) načini nošenja s problemima i neugodnim emocijama. Također, ono ima značajan utjecaj i na razvoj cjelokupnog identiteta i slike o sebi. Nabrojani motivi su i različito poželjni, odnosno pojedini mogu biti potencijalno problematični ukoliko vode prema štetnim obrascima ponašanja pojedinca.
Na primjer, ako neka osoba intenzivno igra online videoigre zbog potrebe da se udalji od sukoba koji ju opterećuje ili jer ne zna kako bi se nosila s neugodnim emocijama, ono dugoročno može imati niz nepovoljnih posljedica na njeno funkcioniranje. Stoga bi bilo važno osnažiti i podržati ju u usvajanju vještine rješavanja problema i nošenja sa stresnim situacijama. Ili, ako pojedinac koristi društvene mreže u svrhu distrakcije ili zamjene za odnose uživo jer u njima osjeća nelagodu i sram, ono opet dugoročno može imati loš utjecaj na njegovu psihološku dobrobit i kvalitetu interpersonalnih odnosa te se nekako nameće potreba za podrškom u razvoju komunikacijskih i socijalnih vještina. U oba ova dana primjera može se vidjeti koliko je važno osvijestiti motive i potrebe koje se nalaze u podlozi online ponašanja te pronaći alternativne načine njihovog zadovoljavanju u što većoj mjeri kroz offline aktivnosti, na funkcionalnije i zdravije načine.
Primjerice, pojedinac koji je primijetio kako često koristi društvene mreže da bi se brzo osjećao bolje, može razmisliti koje ga još druge aktivnosti vesele i doprinose ugodnim emocijama. Možda je to slušanje glazbe, šetnja sa psom, vožnja biciklom ili trčanje u prirodi, razgovor s bliskim ljudima o svojem stanju itd.
Vratila bih se odraslima te nas sve pozvala da si sami postavimo svojevrsni „izazov“ na način da kroz nekoliko dana ili cijeli tjedan mjerimo vrijeme koje provodimo koristeći Internet, a da ono nije vezano uz izvršavanje poslovnih obveza. Vjerujem kako bi nas u određenoj mjeri rezultati i iznenadili. :) Ne smijemo zaboraviti kako vlastitim primjerom imamo veliku priliku pokazati upravo ono što očekujemo od djece i mladih, a značajno bi bilo da im svakodnevno demonstriramo zdravo i uravnoteženo funkcioniranje između realnog i virtualnog okruženja.
Svjedoci smo toga kako danas mladi na društvenim mrežama prikazuju samo highlighte svojih života i tako potiču i uspoređivanja među vršnjacima. Kako možemo našoj djeci pomoći da grade zdravo samopouzdanje te da ne padaju pod utjecaj društvenih mreža?
Socijalno uspoređivanje ne predstavlja novi fenomen te vjerujem kako smo se svi tijekom odrastanja uspoređivali sa svojim vršnjacima, prijateljima iz škole ili susjedstva, imali smo vlastite idole i uzore, gledali i divili se životu poznatih u časopisima ili televizijskim emisijama i slično. I danas to čine djeca i mladi, no kao da imaju jedan cijeli novi svijet, onaj virtualni, koji često nije odraz realnosti te predstavlja ogroman poligon za uspoređivanje s drugima. Od tjelesnog izgleda, preko broja prijatelja i/ili pratitelja do postignuća u raznim životnim područjima i statusa. Sa stvarnim ili izmišljenim, realnim ili pretjerano idealistički prikazanim osobama i njihovim, uvjetno rečeno, savršeno uređenim životima. No, i samo uspoređivanje možemo promatrati iz drugačijih perspektiva te govoriti o različitom utjecaju. Na primjer, ako mlada osoba prati i uspoređuje se s nekime tko promovira pozitivne stavove i vrijednosti, zdrave navike življenja, učenje i osobni razvoj, tko je inspirativan i slično, ono doprinosi njenoj dobrobiti i povećava motivaciju za vlastite pozitivne promjene. S druge strane, istraživanja nam dosljedno potvrđuju kako prekomjerni boravak u virtualnom okruženju te nekritičko praćenje sadržaja na društvenim mrežama i uspoređivanje sebe s onime što je predstavljeno, kod pojedinca se povećava razina stresa kao i rizik za anksiozno-depresivnu simptomatologiju, narušenu sliku o sebi i generalno smanjeno zadovoljstvo vlastitim životom. Pri čemu bih istaknula kako su djevojke ranjivije u odnosu na mladiće jer češće i više koriste društvene mreže te su sklonije uspoređivanju s drugima i vlastitom vrednovanju na temelju toga. Stoga opet mi odrasli imamo zadatak djecu već od najranije dobi upoznavati i poučavati o medijima i na koje načine funkcioniraju te ih poticati na kritičko promišljanje o informacijama koje pročitaju na Internetu i sadržajima koje prate, kao i kakav utjecaj to sve ima na njihovu sliku o sebi i vlastito vrednovanje.
Slika o sebi se razvija tijekom cijelog života, putem opažanja vlastitog ponašanja te kroz iskustva i prikupljanje informacija o mišljenju drugih kao što su članovi obitelji, vršnjaci, prijatelji, partneri itd. Često ju opisujemo koristeći usporedbu za slagalicom koju popunjavamo dijelovima o tome kako se vidimo i doživljavamo na raznim životnim područjima. Primjerice, što mislimo o vlastitom tijelu i fizičkom izgledu, kakvi smo u odnosima s drugima, koje vrijednosti imamo, na koji način promišljamo i nosimo se s emocijama i dr. U modernom dobu djeca i mladi sliku o sebi grade u realnom i virtualnom okruženju. Također, razvojem digitalnih medija govorimo i o nastanku jedne nove dimenzije tzv. virtualnom selfu koji se odnosi na doživljaj i način predstavljanja sebe u virtualnom prostoru te se ono može razlikovati od stvarnosti i u manjoj ili većoj mjeri odgovarati realitetu. Često djeca i mladi na društvenim mrežama nude drugačiju, željenu i/ili idealiziranu sliku o sebi. Kako bi u što većoj mjeri bili zadovoljni sobom, osjećali se samopouzdano i vrijedno, važno je da ih potičemo na osvještavanje vlastitih potencijala i jakih snaga. Koje pozitivne osobine imaju i razvijene vještine, u čemu su dobri i uspješni, koje odlike ih krase, tko čini njihovu mrežu podrške i na koje značajne osobe iz svoga okruženja mogu računati u teškim trenucima, od kojih životnih vrijednosti polaze, na čemu su zahvalni ili ne mogu zamisliti život bez toga i sl. Upravo osvještavanje unutarnjih i vanjskih resursa može pomoći djeci i mladima u suočavanju sa svakodnevnim izazovima, donošenju zdravih i prosocijalnih izbora ponašanja, izrastanju u zadovoljne i sretne pojedince.
Možete li nam s našim čitateljima podijeliti još nekoliko važnih smjernica kako pomoći našoj djeci da razviju osobno i društveno odgovorno ponašanje vezano uz virtualno okruženje?
Neke preporuke na svjetskoj razini govore kako djeca do druge godine života ne bi trebala uopće boraviti pred ekranima, a izloženost se onda postupno povećava njihovim odrastanjem i sazrijevanjem. Nastavno na prethodno već rečeno, uloga roditelja je da ih prate u tom procesu, upoznaju s digitalnim medijima i prve lekcije o korištenju Interneta trebaju doći upravo iz obiteljskog okruženja. Primjerice, da zajedno sudjeluju u nekim online aktivnostima, razgovaraju o sadržaju kojeg gledaju, odaslanim medijskim porukama, njihovom doživljaju viđenog itd. Ono uključuje značajan angažman roditelja, trud i vrijeme, kao i zajedničku interakciju. Razumljivo je da uslijed brojnih svakodnevnih, poslovnih i životnih obveza i opterećenosti, roditelji nemaju uvijek za navedeno dostatnih resursa i kapaciteta, ali jest njihova odgovornost da u što manjoj navikavaju djece na digitalne ekrane i budu svjesni potencijalnih negativnih posljedica tog ponašanja. Često nas odrasli znaju priupitati za točan broj sati koliko dozvoliti najmlađim članovima svojim obitelji boravak pred ekranima, no ovdje bih istaknula kako kriterij ne bi trebalo biti samo vrijeme već i sadržaj same aktivnosti u kojoj se sudjeluje. Na primjer, nije ista stvar ako dijete dva sata grafički uređuje pozivnice za rođendan ili ponavlja vokabular stranog jezika kroz online kviz, kao onda kada u istoj toj vremenskoj mjeri igra online videoigru s elementima nasilja. Naravno da se autonomija djeteta ili mlade osobe povećava vlastitim razvojem, no osobno bih istaknula kako je iznimno značajno da istovremeno bude popraćena i digitalnim i medijskim opismenjavanjem, kao i usvojenim životnim (socijalno-emocionalnim) vještinama.
Kao i kod dogovaranja obiteljskih pravila vezano uz druga ponašanja, potrebno je djecu aktivno uključiti te se usuglasiti oko onih koja se odnose na korištenje digitalnih uređaja i koja vrijede za sve članove. Pri tome je važno imati na umu ravnotežu između offline i online aktivnosti uz sugestiju da na toj klackalici prevagnu one iz realnog svijeta te u dnevne ili tjedne rasporede uvrstiti boravak na svježem zraku i tjelovježbu, dovoljnu količinu sna i kvalitetnog odmora, redovitu i raznovrsnu prehranu kao i unos tekućine. Na taj način vodimo brigu o cjelokupnom, tjelesnom i mentalnom zdravlju. U obiteljskom okruženju nikako ne bismo smjeli zaboraviti na, u što većoj mjeri, održavanje rutina i rituala u svakodnevici jer one doprinose sigurnosti te osjećaju povezanosti i pripadanja članova. Važno je pronaći i osigurati vrijeme za kvalitetno druženje i komunikaciju, opuštanje i zabavu, bez digitalnih uređaju i ostalih kradljivaca pažnje, te uz fizičku i emocionalnu prisutnost i međusobnu posvećenost. Ovdje bih posebno istaknula kako se i mi odrasli često poskliznemo te znamo, primjerice, koristiti mobitel za vrijeme zajedničkog ručka ili gledanja filma, odgovarati na e-mailove tijekom razgovora ili društvene igre s djecom, odgoditi interakciju radi vlastitih online aktivnosti i tome slično. Kako sam već prethodno rekla, potrebno je da i roditelji budu svjesni svojih online navika i obrazaca ponašanja te budu pozitivni modeli svojoj djeci i u ovome području. Možda povremeno, s vremena na vrijeme, cijela obitelji može imati zajedničke izazove koji bi se sastojali od provedbe dana ili vikenda bez digitalnih uređaja od strane svih članova. Vjerujem kako bi to bilo vrijedno iskustvo. :)
Tijekom razdoblja adolescencije, mladima vršnjaci postaju dominantna socijalizacijska skupina te nam često roditelji govore kako njihova djeca znaju više ili da su kompetentniji u području modernih tehnologija, kao i da im je teško držati korak s njima. No, to nikako nama odraslima ne bi smjelo biti opravdanje ili izlika da ne djelujemo i budemo prisutni, informiramo i educiramo se o novitetima ili budemo osviješteni po pitanju utjecaju digitalnih medija na različite aspekte razvoja djece i mladih. Važno je otvoreno razgovarati s adolescentima te im pokazati iskreni interes za njihovo funkcioniranje u virtualnom okruženju (primjerice, aktivnosti u kojima sudjeluju, s kime se dopisuju, koga prate, online osobe s kojima su se upoznali, mrežne stranice koje posjećuju i dr.) te značaju navedenog u njihovom životu. Dobro je povremeno se upustiti i u zajedničke online aktivnosti i spremno učiti od mlađih generacija. Podcrtala bih kako odrasli imaju ulogu stvarati siguran prostor za argumentiranu raspravu o svim pozitivnim i negativnim stranama medijskog okruženja, osvještavati i poticati razvoj kritičkog promišljanja o rizicima, potencijalnim opasnostima i negativnim aspektima korištenja Interneta te usmjeravati djecu i mlade na uživanje u prednostima koje pruža virtualni svijet. A, posebno bih dodala i kako nam je zadatak, unutar obiteljskog i školskog okruženja, podučiti ih načinima (samo)zaštite te sigurnom i odgovornom ponašanju.
Što mislite kako program “Alati za moderno doba” doprinosi prethodno navedenom?
Suradnjom Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Hrvatskog Telekoma veliki broj osnovnih škola diljem Hrvatske dobit će priliku provoditi znanstveno-utemeljeni i dokazano učinkoviti program prevencije ponašajnih ovisnosti i rizičnih ponašanja u virtualnom okruženju „Alati za moderno doba“.
Kroz 11 tematskih i strukturiranih, interaktivnih radionica učenicima 7. i 8. razreda će se pružati relevantne informacije i znanje potrebno za razvoj sigurnog i odgovornog online ponašanja te uravnoteženog funkcioniranja između realnog i virtualnog prostora. Poseban naglasak u radu stavljen je na usvajanje i unaprjeđivanje njihovih socijalno-emocionalnih vještina (poput uspostavljanja i održavanja interpersonalnih odnosa, rješavanja problema, asertivnog zauzimanja za sebe i odolijevanja različitim socijalnim utjecajima, nošenja sa stresnim situacijama i neugodnim emocijama, brige o cjelokupnom zdravlju i dr.) čime ih se osnažuje za savladavanje izazova, onih svakodnevnih kao i tijekom odrastanja. Važno za istaknuti kako program „Alati za moderno doba“ obuhvaća i provedbu tematskih predavanja s roditeljima i članovima Učiteljskog vijeća, odnosno značajnim odraslim osobama iz socijalnog okruženja učenika, te upravo to sveobuhvatno preventivno djelovanje u značajnom mjeri može doprinijeti pozitivnom rastu i razvoju djece i mladih. U realnom i virtualnom okruženju. :)
Razgovarala: Anđela Sabranović
Foto: Privatna arhiva, Pexels