Mentalno zdravlje nije luksuz – ono je temelj unutarnje snage, ravnoteže i sposobnosti da se suočimo sa životnim nedaćama. Ovog 10. listopada, u sklopu Svjetskog dana mentalnog zdravlja, tema 2025. godine postavljena je jasna: Access to Services – Mental Health in Catastrophes and Emergencies. To znači da u nesigurnim i kriznim vremenima (ratovi, pandemija, prirodne katastrofe, gospodarske krize) treba osigurati da svatko može imati pristup psihološkoj i psihijatrijskoj skrbi, bez prepreka.
U Hrvatskoj, mentalni poremećaji predstavljaju značajan teret: oni često počinju u mlađim godinama, utječu na kvalitetu života, a stigmatizacija i nedostatak dostupnih usluga često odgađaju hitnu pomoć.
S tim mislima razgovarala sam s dr. Ljiljanom Škrinjarić, specijalisticom psihijatrije i psihoterapeutkinjom, jedno je dobro poznato ime u zagrebačkoj psihijatriji. Godinama je radila u Bolnici Vrapče i u Domu zdravlja u Runjaninovoj, a posljednjih šest godina vodi vlastitu praksu u Zagrebu. Tijekom svoje karijere bavila se poremećajima prehrane, a danas radi i sa sportašima – dok joj je područje muško-ženskih odnosa posebno blisko. U razgovoru za Slowliving povodom Svjetskog dana mentalnog zdravlja, istaknula je kako je u kriznim vremenima ključan pristup skrbi, ali i vlastita „snaga“ u svakodnevnom nošenju sa stresom.
Ove godine Svjetska federacija za mentalno zdravlje naglasila je važnost pristupa skrbi u kriznim i izvanrednim situacijama. Što to konkretno znači u našem kontekstu – u Hrvatskoj?
Svatko danas doživljava krize na svoj način: neki su stalno uronjeni u vijesti, drugi se bore s ekonomskim pritiscima, treći pate zbog nesretnih odnosa ili usamljenosti. U tim trenucima ključno je pronaći unutarnju snagu i način kako se nositi s tim iskustvima – jer naša energija i način razmišljanja često odluče hoćemo li se slomiti ili opstati.
Ja osobno ne pratim vijesti – one mi dolaze kroz pacijente i njihove doživljaje. Često započinju s „Što ako…“ pretpostavkama koje nisu realne. Ne znamo što će se dogoditi – realnost može ići u oba smjera. Ako se uhvatimo samo za „50 % lošeg“, gubimo šansu da izvučemo dobro. Ja stoga uvijek uzvraćam protupitanjem „Zamislite da ne bude tako“. Ne treba promatrati situacije samo na jedan način – i onda imamo moć pretvoriti ovih 50 % lošeg u dobro.
Koji su najčešći mentalni problemi u krizama, i imaju li neke skupine veći rizik?
Veliki problem je neaktivnost – ljudi koji pasivno prate krize osjećaju intenzivnije emocije i strah. Ako nemaju osjećaj da mogu učiniti išta, osjećaj bespomoćnosti se pogoršava. To se često događa kod djece, starijih osoba, kroničnih bolesnika.
Osjećaj straha stalno nas prati jer smo preplavljeni negativnim vijestima. Kad se dodatno uništi potpora socijalnih odnosa, te kada usamljenost postane norma, naš emocionalni teret postaje još teži. Iako nas tehnologija povezuje, ona ne zamjenjuje stvarne odnose. I naravno, sve je nekako lakše kad imamo ljude oko sebe, kad podijelimo nešto što nas muči, odmah problem postaje mrvicu lakši i osjećamo da je neko uz nas i uvijek se lakše nosimo s traumom.
Je li strah od samoće danas veći nego prije?
Da. Postoje dvije kategorija osoba. Jedna kategorija, koja je na žalost u manjini, su oni koji prihvate da “ne moraju biti sami” – pokušaju se aktivirati, ući u zajednice, pronaći interese, upisati se u planinarsko društvo, na ples, fitness, nešto što ih zanima. Uvijek ima ljudi u vašem okruženju s kojima se mogu sklopiti prijateljstva ili neki oblik podrške. A druga skupina su oni za koje je strah od ostanka samima dominantan – često su pasivni, čekaju da se nešto dogodi. Većinom je to strah od partnerstva i to da li će ostati sami. Kad osoba ima stvarnu želju, ali ne pritisak, može krenuti polako – upoznavati ljude, ići u situacije koje ranije nije. Često se dogodi da upravo kad osoba isproba male korake, započne promjena.
Kako na vrijeme prepoznati znakove narušenog mentalnog zdravlja – kod sebe ili bližnjih?
Ja znam da kad se približavam „krizi“, počinjem imati reakcije na “sitnice”, npr. u prometu, u sitnim frustracijama. To mi je signal: „Uštekaj punjače“ – odmakni se, isključi se, nađi aktivnost koja me puni. Kada sam radila u Domu zdravlja, samo mi je 15 minuta trebalo da prošećem oko kazalište u Runjaninovoj do kuće. I kad sam došla doma nakon te šetnje, bila sam kao nova. Samo tih 10 minuta kruga oko kazališta tako me nekako opustilo i smirilo, pa sam mogla na drugi način dalje nastaviti dan. Danas ljudi na žalost idu na mnoga mjesta – posjećuju life coacheve, psihologe itd. – ali rješenje bi moglo zaista biti jednostavno. Sve je to povezano sa somatskim zdravljem, s tjelesnim zdravljem. Pa i statistike navode kako rak, recimo rak dojke, može se u većini slučajeva dogoditi onim ženama koje su živjele u lošim brakovima ili su se rastale.
Kod mnogih ljudi problem eskalira kad napadaji panike, nesanica ili emocionalna preplavljenost postanu redoviti. Ljudi često nisu svjesni problema kojih ih more, dok ne bude prekasno – tek kad ne mogu spavati ili funkcionirati – shvate da je ozbiljno. Dnevna praksa od nekoliko minuta introspektivnog razmišljanja „kako se osjećam danas i kako mi je bio današnji dan?“ može osvijestiti potrebe za punjenjem. Ravnoteža između punjenja i pražnjenja je ključna.
Što svatko od nas može učiniti već danas za svoje mentalno zdravlje? Ima li razlike u brizi za mentalno zdravlje mladih (do 30 godina) u odnosu na odrasle u srednjim godinama?
Što ranije se reagira, tim bolji ishod. Mladi su često izloženi jačem pritisku – u srednjoj školi (ili i ranije) anksioznost i panika se javljaju, ponekad s izostancima iz škole. Kad traje predugo, vraćanje u normalu postaje izazov. Treba osnaživati djecu kroz neke igre i druženja. Danas pod odmorom nitko s nikim ne priča, svatko je na svom mobitelu i djeca nemaju kontakte, ne razvijaju vještine koje ih ojačavaju u životu. To može dovesti do nesigurnosti, što pak može odvesti u anksioznost, pa čak i napadaj panike.
Kod mladih treba raditi na emocionalnoj pismenosti, komunikacijskim vještinama, poticati druženja, jačati samostalnost u suočavanju. Za sve, bez obzira na dob, važno je biti aktivan, tražiti podršku, ne čekati da problem eskalira.
Koliko su danas gradovi, županije i institucije aktivni u promicanju mentalnog zdravlja? Što izdvajate kao dobar primjer, primjerice poput inicijative Grada Zagreba „A kako si ti?“ (na kojoj ste i vi sudjelovali)?
Zagrebačka akcija „A kako si ti?“ smatram vrijednom jer pokušava progovoriti o mentalnom zdravlju javno i pristupačno. Na konferencijama na kojima sam sudjelovala primijetila sam da ljudi često ne dolaze s pitanjima pred publikom – neugodno im je – ali čekaju nas poslije. Ja sam osobno imala takvih susreta, pa i s učiteljima jedne škole. Sustav treba više javnih platformi, ali i trajne institucijske mehanizme podrške. Također, inicijative poput pomoći ženama s postpartalnom depresijom smatram izuzetno važnima – one pokazuju da društvo mora prepoznati specifične potrebe.
Koliko je u današnje vrijeme i dalje tabu posjetiti psihoterapeuta? Kako izgleda suvremena psihoterapija?
Kao prvo, i dalje postoji konfuzija između razlike psihijatra i psihologa. Psiholog opisuje, prati ponašanje i emocije, dok psihijatar može procijeniti poremećaje, uključiti medikamentoznu terapiju kad je nužna. Ja sam i psihijatar i psihoterapeut, a lijek ću dati samo kad je stvarno potreban. Psihoterapija nije samo za krizne trenutke, ona može biti alat u svakodnevnom rastu, u razumijevanju i mijenjanju emocionalnih obrazaca. Neki je koriste preventivno, neki kad dođe potreba. Meni često osobe dolaze s tvrdnjom da nisu uopće sigurni je li to što ih muči problem ili nije. Stoga ponavljam, dobra osviještenost i psihosomatski znakovi su nešto što bi trebalo više prepoznavati – i normalizirati.
Koje su najčešće tegobe s kojima dolaze pacijenti – anksioznost, depresija, nesanica?
Najčešće su kombinacije: anksioznost, napadi panike, nesanica i depresija. Npr., znaju mi dolaziti osobe koje su užasno pogođeni s odnosom sa svojim šefom, te iako misle da možda i nije neki problem, na neki način su „opsjednuti time“. Noćima zbog njega ne spavaju, pa je on postao glavni sadržaj u njihovim glavama. I sad će mnogi reći, pa nemoj misliti. To tako ne ide. Mi ne funkcioniramo na gumb, nismo roboti da se prebacujemo između određenih emocija. A emocije koje su jake i intenzivne, preplavljuju. I na kraju se takve osobe više ne znaju nositi u takvom odnosu sa šefom, pa to između ostaloga može prijeći u nesanicu.
Nesanica je vrlo opasan znak – nedostatak kvalitetnog sna remeti hormonalnu ravnotežu, oporavak tijela i psihe. Andrić je tako divno opisao ovo stanje, još 1921. godine: „Da je dan samo bijeli papir na kojem se sve ispisuje, a račun se plaća noću na vrućim i mračnim poljima nesanice.“ Jednom je jedna pacijentica došla doktoru neurologu da se požali na migrene, na što joj je on rekao: „Jeste bili kod psihijatra, jeste mu se javili?“, na što je žena potvrdno odgovorila. „Drago mi je“ – rekao joj je doktor, „jer ja sad radim sa skupinom žena koji imaju karcinom, a one se nisu javile psihijatru u vašoj fazi.“
Postoje li “novi” izazovi digitalnog doba što se tiče mentalnog zdravlja – digitalni stres, ovisnost o ekranima?
Da. Jedna od primjera to što ljudi često pretražuju simptome na internetu i često se uhvate za najdramatičnija objašnjenja. To stvara lanac straha umjesto razrješenja. Također, mladi manje danas komuniciraju direktno među sobom – često pitaju Google ili ChatGPT kako postupiti u određenim situacija, pa i kako pristupiti dečku ili djevojci. To vodi otupljivanju osjećaja i emocionalnoj distanci. Ono što se ja pitam u današnje vrijeme chat GPT-a – ne da li će umjetna inteligencija imati emocije kao čovjek, već da li će ljudi imati emocije kao roboti, da li će ljudi postati roboti.
Često se spominje pojam neuroplastičnost – koliko naš mozak zapravo može „obnavljati“ svoje veze i učiti nove obrasce?
Mozak je nevjerojatno fleksibilan, ali i umoran. Kad je preopterećen, “stane” – ne može promijeniti obrazac. Ali uz pravilnu prehranu, vježbu, dovoljan odmor, društvene kontakte i “ugodne” aktivnosti, mozak se može reorganizirati. To je esencija neuroplastičnosti. Svaka pauza, svaki godišnji odmor pokazuje da nam reorganizacija stvarno treba – to nije luksuz, nego nužnost.
Kako vi osobno održavate mentalno zdravlje – postoji li ritual koji preporučujete?
Volim životinje – moj otac je bio dreser pasa, i ljubav prema njima nosim kroz cijeli život sa mnom. Obitelj i prijatelji su moja sigurnost. Tijekom gradnje kuće bila sam prezatrpana obavezama, ali sam se držala barem dva treninga tjedno, gotovo bez iznimke, i osjećala sam da mi se energija vraća već tijekom treninga.
Kad sam radila u Domu zdravlja, šetnja od Runjaninove do kazališta (samo 10-15 minuta) često me “resetirala” prije nego bih se vratila kući. Čak i male pauze znače. Također sudjelujem u sportskim aktivnostima – radim u stožeru ženske vaterpolske reprezentacije. I jako volim putovanja. Važno je naći ono što te puni, i održavati to kao ritual.
Foto: Pexels, privatna arhiva, Canva
MOGLO BI VAS ZANIMATI: Pet znanstveno dokazanih prednosti koje meditacija ima za vaše fizičko i mentalno zdravlje.