Bijes – Izuzetno utješna književnost koja razbuca tabue, posebno one o roditeljstvu

by Anđela Sabranović

U potrazi za književnim novitetima, naišla sam na Monicu Isakstuen i njezin “Bijes”, u prijevodu Željke Černok i izdanju Sandorfa. Iako nisam sklona povesti se za referencama istaknutim na samoj naslovnici, ovaj mi je put informacija o tome da je norveško izdanje romana uredio Karl Ove Knausgård djelovala obećavajuće. I bi tako. Kada je riječ o pristupu real life temama, prema mojem osobnom sudu, titulu neprikosnovenosti odnose skandinavski autori.

Rijetko sam drugdje nailazila na tako direktnu i osviještenu književnost koja pomno secira one najmračnije i najsramnije dijelove naših odnosa i svakodnevica, a da pritom ostaje istinski ljudska, u onom najboljem smislu tog pojma. To mi je literarno iskustvo iznova potvrđeno i s Monicom Isakstuen. Njezina protagonistkinja, majka djevojčice, iznova postaje majka u novoj vezi, i to majka blizanaca. Ta je oživljena, oplemenjena, ali i stresom opterećena uloga dovodi do rubnih roditeljskih, partnerskih i, općenito, životnih situacija, koje ju od kulturnog i argumentiranog izmještaju u bijes – nekontrolirani, u naletu koji za sobom ostavlja sram, kajanje i niz pitanja. Opis tih izmještenosti suprotan je idealizaciji sklonim prikazima obiteljskog života i roditeljstva, osobito majčinstva, no zbog svojeg je realnog i nesentimentalnog pristupa uvjerljiviji i empatičniji. Teško je ne osjetiti bliskima rečenice poput Kakva sam ja, ustvari, osoba? / Tako je lako reći sam sebi kad legneš u krevet: Sutra ću biti strpljivija. Opuštenija i bolja. / … i mama je samo čovjek. / Koje to latentne reakcije postoje u mom tijelu? / Dosta je tog vječnog blaćenja sebe, kažeš. / Ne, nije nikakav zločin ponekad zaplakati ili osjećati frustraciju. / Ja sam bila ta koja je svirala violinu… Ja sam ta koja pere odjeću, posebno šareno, posebno bijelo. / Sve sam te godine bila nezaustavljiva, neuništiva. / I želim ti biti potpuno nova, žena koju je nemoguće odbiti. / Kako se postaje majka? Kako to uvježbati? Kako tijelo bez problema dočeka izazove, koliko uvjerljivo duša igra svoju ulogu? / Srce mi je tako toplo udaralo u grudima. Sve što je išta značilo nalazilo se u toj sobi.

Načelno postoji konsenzus o tome da majčinstvo/roditeljstvo nije uvijek arkadija, ali još uvijek je tabuizirano o njemu govoriti u bilo kakvom negativnom kontekstu. Stoga je izuzetno utješna književnost koja razbuca tabue. No, iako nas protagonistkinja u svojim analizama suočava s puknućima u roditeljstvu i partnerstvu, s onim dubinama u čovjeku za koje nije svjestan da ih ima dok ne počne odgajati male ljude, dok se priča s partnerom ne pokaže kao promjenjivo stanje, dok umor ne iscrpi tijelo i dok kredit i troškovi održavanja nekretnine ne opterete kućni budžet, ne lišava to isto roditeljstvo i partnerstvo nježnosti i bliskosti. Jer kontradiktornost jest njihov sastavni dio.

Majka koja poludi nad prolivenim mlijekom za doručkom nakon što je prethodno nekoliko puta smireno upozorila na tu mogućnost, i dalje je brižan roditelj koji pokušava nahraniti svoje troje djece. Ona je majka s fotografije na kojoj “grli dijete i osjeća se jakom i sigurnom”. U tom prizoru prepoznaje jednostavnost, otvorenost i smirenost. Njih i dalje posjeduje, samo što su iskušavane u svakodnevici koja se “nezasitno poslužuje njom, a nje je sve manje”. Njezina su propitkivanja ujedno i neizostavna potraga za identitetima ili sagledavanje onoga što je od njih ostalo. Jesu li “ja” koja prethode roditeljstvu “laž nostalgičnih fragmenata”, “dobije li čovjek nekada natrag to svoje takozvano JA?” ili se “tog svog jadnog malog ja koje u očaju ne zna što je briga, a što samouništenje treba riješiti?” Na početku romana nalazi se moto, citat preuzet iz djela “Émile ili o odgoju”, koji, parafrazirano, govori o tome  “da je za opstanak čovječanstva nužno da nježnost i briga budu sklonost, a ne vrlina” i čini mi se da protagonistkinjino “kopanje po sebi” ide u smjeru da to i potvrdi. Kao i da donese utješne spoznaje o roditeljima kao ljudskim bićima koja su daleko više od svojih nekontroliranih ispada, čijoj je ljubavi dobrodošla logistička podrška i na kojima nije isključiva obveza oblikovanja svojih potomaka jer oni i bez njih žive svoj jedinstven i slobodan život.

Iako neće svi naglas priznati da se prepoznaju u nekim od odlomaka ovog norveškog romana, u sebi će priznati da upravo ovakva književnost iskrenije i više govori o nama nego što će to ijedna uljepšana instagramska fotografija uspjeti sakriti.

Tekst i foto: Maja Janković, profesorica hrvatskog i češkog jezika i književnosti, te pasionirana čitateljica koja na Facebooku ima svoj kutak – Majin izbor

Moglo bi vas zanimati i: Dovoljno hladno za snijeg – Knjiga za one koji putovanju dopuštaju da ih dovede bliže novim spoznajama o sebi

 

 

Možda će vam se svidjeti