Dovoljno hladno za snijeg – Knjiga za one koji putovanju dopuštaju da ih dovede bliže novim spoznajama o sebi

by Anđela Sabranović

Ono što me ushićuje na putovanjima i kratkotrajnim ili nešto dužim boravcima u gradovima, koje inače nemam privilegij nazivati svojima, onaj je trenutak izmještenosti u kojem postoji samo sada. Vrijeme tada drugačije protječe, otkrivanje nepoznatih mjesta diktira neki svoj tempo i, pomalo paradoksalno, u kontekstu u kojem sam strankinja, zapravo sam najbliža sebi. Primjerice, u Parizu, Pragu ili Lucci živi svjesno idealizirana i dijelom priželjkivana verzija mene.

Riječima spisateljice Durđice Čilić, “tamo je puno više toga što nisam nego onog što jesam. A od svih svojih jesam često sam strašno umorna”. I stoga se potrebno povremeno odmoriti, ali i nahraniti putovanjem. Baš kao što to čini pripovjedački glas romana Jessice Au “Dovoljno hladno za snijeg”, u prijevodu Sanje Ščibajlo i izdanju Frakture.

Naime, lik kćeri tijekom jednog se boravka u Tokiju sa svojim partnerom “osjećala kao da su ponovno djeca, luda djeca koju sve može uzbuditi, djeca koja razgovaraju do u beskraj, koja se neprestano smiju, uvijek gladna novih iskustava” i razmišljala je o tome “da želi nešto od toga podijeliti sa svojom majkom, barem mali dio.” Stoga organizira putovanje za majku i sebe u Japan, odredište za koje je “osjetila da će ih postaviti u ravnopravni položaj, obje ih učiniti strankinjama”. No, na putovanje, i to u njihovo omiljeno godišnje doba – jesen, odlaze jer kći, iz još nekog razloga koji ne može precizno imenovati, osjeća da je važno da nekamo odu zajedno. Ništa što ćete do kraja romana pročitati o tim osjećajem prožetom putovanju neće vam se učiniti iznimnim, no prožet će vas neka suptilna snaga njegove običnosti. Naizgled jednostavnim rečenicama u jednom umirujućem tempu obilazaka muzeja i rituala ispijanja čaja ili pažljivog biranja suvenira čitatelj je decentno uvučen u odnos u kojem se malo verbalizira, odnosno “vrlo malo od onoga što bi na neki način bilo važno”. No, u toj tišini i polaganosti koju nameće niz reminiscencija, sluti se nježnost odnosa, koja je osobito rječita i poentirana u opisu na kraju romana.

Odnos je prikazan i nizom retrospekcija, kojima je boravak u Japanu okidač, a koje oživljuju uspomene iz djetinjstva i mladosti te se aktualiziraju u razmišljanjima o osobnostima, vjerovanjima, roditeljstvu, o tome koliko smo “čitljivi” drugima i o tome “kako je možda u redu ne razumjeti sve oko sebe, već jednostavno to spoznati i upamtiti”. Umjesto radnje, za koju se obično lovite u romanima, ovdje ćete to činiti s utiscima i osjećajima. I bez obzira na to što će vam biti suptilno posredovani, dovoljno snažno će vas uvjeriti u njihovu dubinu.

Stoga bi se ova knjiga mogla svidjeti onima koji u jednostavnosti proze prepoznaju dublje istine, kao i onima koji putovanju dopuštaju da ih dovede možda koji kilometer bliže nekim novim spoznajama o sebi samima.

Tekst i foto: Maja Janković, profesorica hrvatskog i češkog jezika i književnosti, te pasionirana čitateljica koja na Facebooku ima svoj kutak – Majin izbor

Moglo bi vas zanimati i: Za razliku od “seen” kvačica, pisma su ono što krije tajnu slowlivinga

Možda će vam se svidjeti