Dovoljno hladno za snijeg – Knjiga za one koji putovanju dopuštaju da ih dovede bliže novim spoznajama o sebi

by Anđela Sabranović

Ono što me ushićuje na putovanjima i kratkotrajnim ili nešto dužim boravcima u gradovima, koje inače nemam privilegij nazivati svojima, onaj je trenutak izmještenosti u kojem postoji samo sada. Vrijeme tada drugačije protječe, otkrivanje nepoznatih mjesta diktira neki svoj tempo i, pomalo paradoksalno, u kontekstu u kojem sam strankinja, zapravo sam najbliža sebi. Primjerice, u Parizu, Pragu ili Lucci živi svjesno idealizirana i dijelom priželjkivana verzija mene.

Riječima spisateljice Durđice Čilić, “tamo je puno više toga što nisam nego onog što jesam. A od svih svojih jesam često sam strašno umorna”. I stoga se potrebno povremeno odmoriti, ali i nahraniti putovanjem. Baš kao što to čini pripovjedački glas romana Jessice Au “Dovoljno hladno za snijeg”, u prijevodu Sanje Ščibajlo i izdanju Frakture.

Naime, lik kćeri tijekom jednog se boravka u Tokiju sa svojim partnerom “osjećala kao da su ponovno djeca, luda djeca koju sve može uzbuditi, djeca koja razgovaraju do u beskraj, koja se neprestano smiju, uvijek gladna novih iskustava” i razmišljala je o tome “da želi nešto od toga podijeliti sa svojom majkom, barem mali dio.” Stoga organizira putovanje za majku i sebe u Japan, odredište za koje je “osjetila da će ih postaviti u ravnopravni položaj, obje ih učiniti strankinjama”. No, na putovanje, i to u njihovo omiljeno godišnje doba – jesen, odlaze jer kći, iz još nekog razloga koji ne može precizno imenovati, osjeća da je važno da nekamo odu zajedno. Ništa što ćete do kraja romana pročitati o tim osjećajem prožetom putovanju neće vam se učiniti iznimnim, no prožet će vas neka suptilna snaga njegove običnosti. Naizgled jednostavnim rečenicama u jednom umirujućem tempu obilazaka muzeja i rituala ispijanja čaja ili pažljivog biranja suvenira čitatelj je decentno uvučen u odnos u kojem se malo verbalizira, odnosno “vrlo malo od onoga što bi na neki način bilo važno”. No, u toj tišini i polaganosti koju nameće niz reminiscencija, sluti se nježnost odnosa, koja je osobito rječita i poentirana u opisu na kraju romana.

Odnos je prikazan i nizom retrospekcija, kojima je boravak u Japanu okidač, a koje oživljuju uspomene iz djetinjstva i mladosti te se aktualiziraju u razmišljanjima o osobnostima, vjerovanjima, roditeljstvu, o tome koliko smo “čitljivi” drugima i o tome “kako je možda u redu ne razumjeti sve oko sebe, već jednostavno to spoznati i upamtiti”. Umjesto radnje, za koju se obično lovite u romanima, ovdje ćete to činiti s utiscima i osjećajima. I bez obzira na to što će vam biti suptilno posredovani, dovoljno snažno će vas uvjeriti u njihovu dubinu.

Stoga bi se ova knjiga mogla svidjeti onima koji u jednostavnosti proze prepoznaju dublje istine, kao i onima koji putovanju dopuštaju da ih dovede možda koji kilometer bliže nekim novim spoznajama o sebi samima.

Tekst i foto: Maja Janković, profesorica hrvatskog i češkog jezika i književnosti, te pasionirana čitateljica koja na Facebooku ima svoj kutak – Majin izbor

Moglo bi vas zanimati i: Za razliku od “seen” kvačica, pisma su ono što krije tajnu slowlivinga

Možda će vam se svidjeti

Želite pratiti novosti vezane za slowliving concept?

Povremeno ćemo vam slati notifikacije sa savjetima kako živjeti bolje, zdravije i sretnije!