U prvim godinama života mozak ne uči primarno kroz objašnjenja, nego kroz iskustvo. Kroz dodir, pokret, ritam i ponavljanje. Zato se često kaže da se razvoj u ranoj dobi gradi odozdo prema gore: prvo tijelo i osjeti, zatim pažnja, govor, samoregulacija i složenije vještine. A stopala su u toj priči jedan od glavnih ulaza.
Stopala imaju velik broj živčanih završetaka i receptora koji mozgu šalju informacije o dodiru (tvrdo/meko, glatko/hrapavo, hladno/toplo), pritisku (koliko težine stavljamo na podlogu) i položaju te pokretu (gdje je tijelo u prostoru i kako se kreće).
Kad dijete stane na travu, pijesak, kamenčiće ili podlogu koja nije ravna i predvidljiva, mozak dobiva bogate podatke. Ti podaci pomažu živčanom sustavu da se organizira, a tijelu da se osjeća sigurnije u prostoru.
Što je zapravo propriocepcija i zašto je važna?
Propriocepcija je unutarnji osjet, odnosno sposobnost da bez gledanja znamo gdje su nam ruke, noge i trup te koliko snage koristimo. Kod djece se kroz propriocepciju razvijaju osjećaj stabilnosti, preciznije kretanje (manje spoticanja, bolja kontrola) i sigurnost u tijelu, koja često prati i bolju emocionalnu regulaciju.
Zato bosonoga igra na raznim podlogama nije trik ni magija, nego jedan od prirodnih načina da se ovaj sustav jača.
Taktilni input: tijelo uči kroz dodir
Taktilni sustav (dodir) nije tu samo da osjetimo podlogu, on pomaže mozgu da razlikuje što je ugodno, što je novo, što je sigurno, a što traži oprez. Kad dijete istražuje teksture stopalima, ono gradi mapu tijela (body awareness), granice (što mi je ok, a što mi nije) i toleranciju na nove osjete (senzornu fleksibilnost).
I da, ponekad djeca ne vole određene teksture. I to je informacija. Nije znak da nešto ne valja, nego da živčani sustav traži nježniji tempo.
Gdje tu ulazi ravnoteža i koordinacija?
Osim dodira i propriocepcije, razvoj ravnoteže snažno je povezan s vestibularnim sustavom (unutarnje uho). On se aktivira pokretom: hodanje, penjanje, ljuljanje, okretanje, skakanje.
Kad dijete bosonogo hoda po neravnoj podlozi, tijelo mikro-prilagodbama uključuje mišiće stopala, gležnja, koljena i trupa, a to je odlična vježba za ravnotežu, koordinaciju, planiranje pokreta i stabilnost trupa.
Regulacija živčanog sustava
Senzorni input može imati regulirajući učinak, ali ne na isti način kod svakog djeteta. Nekoj djeci duboki pritisak i stabilan oslonac (propriocepcija) donose osjećaj smirenja, pa su prijelazi iz igre u odmor lakši, tijelo lakše prelazi u stanje mira, a fokus bude stabilniji.
Drugoj djeci, posebno osjetljivijoj, previše novih podražaja odjednom može biti prejako. U tom slučaju pomaže doziranje: kraće, jednostavnije, poznatije teksture.
Važno je naglasiti da bosonoga igra nije refleksologija niti pritiskanje točaka koje aktiviraju organe. Ovdje se radi o razvoju živčanog sustava kroz osjet i pokret, što je znanstveno i razvojno utemeljeno, bez potrebe za mistifikacijom.
Kako to izgleda u praksi?
Ne treba vam senzorni park. Dovoljno je malo prostora i dopuštenje da dijete istražuje.
Ideje za doma:
- hodanje bosih stopala po tepihu, parketu, ručniku, dekici
- plitka kutija s rižom ili grahom (uz nadzor) pa stavljaju stopala u zrncima
- jastučići različite tvrdoće kao mini staza
- topla i hladnija podloga (npr. topli ručnik i hladna pločica), vrlo kratko i nježno
Ideje vani:
- trava, pijesak, zemlja, ravni kamen
- šetnja po plićaku (osjet + ravnoteža)
- stani – osjeti – opiši (za stariju djecu): mekano/tvrdo, škaklja/hladi, glatko/hrapavo
Što dijete zapravo dobiva?
Bosonogo istraživanje podloga često podržava bolju svjesnost tijela i oslonca, jače mišiće stopala i stabilniji hod, ravnotežu i koordinaciju, senzornu fleksibilnost, regulaciju i lakše prijelaze između aktivnosti.
I možda najvažnije, dijete dobiva iskustvo da je njegovo tijelo pametno. Da može istraživati svijet kroz osjet, u vlastitom tempu.
Foto: Freepik
MOGLO BI VAS ZANIMATI: “Question method” – 7 pitanja koja želite postaviti djeci prije spavanja, a koja grade dublju povezanost