Svi se kao roditelji susrećemo s izazovima ekrana. Kada, koliko i što dati djetetu da gleda ili igra na ekranu? Ne možemo ih staviti pod stakleno zvono u ovo digitalno doba, ali ono što možemo je biti upućeni u štetnost ekrana na razvoj te znati kako da ekran bude dio učenja i odrastanja.
Djeca danas odrastaju u svijetu u kojem su ekrani neizbježni, ali problem nastaje kada oni postanu zamjena za iskustvo. Kad ekran preuzme ulogu igre, razgovora, kretanja ili dosade, oduzima priliku da dijete razvija maštu, emocionalnu regulaciju i socijalne vještine.
Mozak djeteta u razvoju treba pravu interakciju, pogled, ton glasa, dodir, ono što nikakav ekran ne može pružiti. S druge strane, tehnologija može biti saveznik, ali samo ako ju koristimo svjesno. Zajedničko gledanje edukativnih sadržaja, razgovor o onome što dijete vidi na ekranu, dogovoreni vremenski okvir i jasna pravila, sve to pomaže djetetu da uči samoregulaciju, a ne samo poslušnost.
Ključno je da roditelji ostanu prisutni i da ekran ne postane “čuvar mira”, već alat koji potiče znatiželju i rast. Važno je da ne damo ekranima da odgajaju djecu.
Ono što najčešće gledam u praksi sa svojim klijentima su ova 4 razloga zašto roditelji daju ekrane djetetu:
1. Umorni ste
Dolazite s posla, čeka vas još hrpa kućanskih obaveza i ne da vam se igrati s djetetom ili odgovarati na njegova pitanja. I tad se spašavate s ekranima. Provjerite koliko često koristite taj obrazac? Je li to povremeno ili je postalo svakodnevna praksa? Ako je vaš odgovor “često”, nužno je da uvedete promjene.
Jer iza toga ne stoji samo umor, već i nedostatak kapaciteta za odmor. Kad smo kronično iscrpljeni, naš mozak traži “prečace” da smanji napetost i spriječi sukob, a ekran se tada čini kao jednostavno rješenje. No dugoročno, taj obrazac ne pomaže ni nama ni djetetu jer gubimo priliku za zajednički kontakt, bliskost i emocionalnu regulaciju. Ponekad nije rješenje “više vremena” s djecom, nego kvalitetnije vrijeme, deset minuta istinske prisutnosti bez mobitela, poruka i distrakcija često vrijedi više od cijelog poslijepodneva “uz ekrane”.
2. Nemate kapacitet biti s djetetovim emocijama
Dijete nešto želi, a vi ste mu zabranili. Krene plač, vikanje, bacanje po podu. Ekran „smiruje“ dijete u toj situaciji. Ali što time dijete uči? Da su emocije koje su mu neugodne loše. Da ih ne treba doživljavati. Da mi ne znamo što bi s njegovim emocijama i kako da mu pomognemo. Nema priliku da uči o samoregulaciji.
Djetetov plač nije znak neposlušnosti, već poziv na pomoć u reguliranju osjećaja. Ako tada, umjesto sebe, ponudimo ekran, učimo dijete da se neugoda “briše” sadržajem, umjesto da se nosi s njom. To kasnije postaje obrazac i u odrasloj dobi, bijeg u društvene mreže, hranu, posao ili bilo koji drugi oblik “isključenja”.
Umjesto toga, pokušajte zadržati mir, imenovati emociju (“Znam da si ljut jer ne možeš sad gledati crtić”) i pružiti fizičku blizinu. Djeca tada uče da su njihovi osjećaji prihvaćeni i sigurni, a ne nešto što treba sakriti.
3. Ne znate koliko je zapravo štetno
Dajete djetetu ekran prilikom hranjenja ili uspavljivanja. Brzo se za to nađu opravdanja: „Pa samo da barem nešto zdravo pojede“ ili „Uz crtić najbrže zaspi.“
Na taj način dijete gubi prilike za povezivanje s nama i za učenje novih vještina. A prekomjernom izloženošću ekranima u manjoj dobi veći je rizik za određena odstupanja u razvoju.
Znanstvena istraživanja sve jasnije povezuju ranu i učestalu izloženost ekranima s kašnjenjem u govoru, smanjenom pažnjom i slabijom emocionalnom regulacijom. Kada dijete jede uz crtić, ono ne uči prepoznavati osjećaj sitosti ni uživati u okusu hrane, već povezuje jelo s podražajem.
Kad zaspi uz ekran, mozak ne prolazi kroz prirodan proces opuštanja, već kroz stimulaciju svjetlom i zvukom. Nije cilj potpuno izbaciti tehnologiju, već je svjesno i mudro dozirati, uz rituale koji njeguju povezanost, ne prečace koji je oduzimaju.
4. Mislite da ste zaštitili dijete
Svjesni ste da je važno ograničiti vrijeme i sadržaj djetetu i postavili ste ograničenja na TV-u, mobitelu i tabletu. Ono što viđam u praksi je kako su djeca puno vještija od nas i snađu se na drugačije načine i izbjegnu sve postavljene zabrane i zaštite.
Opasno je ako nismo upućeni u sadržaj kojem je dijete izloženo.
No prava zaštita ne dolazi od tehničkih postavki, već od odnosa povjerenja i razgovora. Djeca trebaju razumjeti zašto im nešto ograničavamo, ne zato što želimo kontrolu, već zato što ih želimo zaštititi. Ako im objasnimo rizike (primjerice, zašto previše vremena na TikToku može utjecati na samopouzdanje ili koncentraciju), veća je šansa da će naučiti unutarnju samokontrolu, a ne samo vanjsku poslušnost.
Digitalna pismenost danas je jednako važna kao i emocionalna jer djeca moraju naučiti ne samo koristiti tehnologiju, već i prepoznati kada im ona oduzima mir, fokus i stvarne odnose.
Roditeljstvo je teško i stalno smo zasipani raznim savjetima kako da nešto radimo. U svemu tome ponekad ne znamo kako uzeti vrijeme za sebe osim da djetetu damo ekran. Na putu djetetovog odrastanja će vam pomoći znanje koje je prevencija.
Učite i ne prepuštajte odgoj ekranima!
Patricija Haček Zuber je edukantica dviju psihoterapijskih škola – Kognitivno-bihevioralne terapije i Psihodrame. Do danas je individualno radila s više od 500 klijenata te vodila grupne programe podrške za adolescente na teme anksioznosti, depresivnosti i rodnog identiteta. Redovito održava edukacije za roditelje i stručne suradnike u vrtićima i školama te je provela stotine psihodijagnostičkih procjena djece. Uz profesionalni poziv, Patricija je i ponosna majka dvoje djece, autorica priručnika Put povezivanja i kreatorica sadržaja na Instagram profilu Put povezivanja.
Tekst: Patricija Haček Zuber, psihologinja
Foto: Freepik
MOGLO BI VAS ZANIMATI: 3 kreativne ideje za prekrasan jesenski dan u prirodi s djecom koje će vas zbližiti i napuniti energijom