Burnout je pojava o kojoj se srećom sve više govori, a na našim prostorima je za to svakako zaslužan i Aljoša Bagola, autor knjiga „Kako pregorjeti i uzeti život u svoje ruke“ te “Sreću, molim”.
Prije nego je počeo pisati Aljoša je gotovo dvadeset godina osmišljavao najveće marketinške projekte u Sloveniji i široj regiji. Za svoj je rad primio više od 150 nagrada i priznanja, a proglašen je i slovenskim kreativnim direktorom desetljeća. Poslije doživljenog burnouta potpuno je promijenio način života. Uživajte u razgovoru koji slijedi…
Danas jako puno čitamo i slušamo o burnoutu, pa se mnogi pitaju prolaze li ga možda upravo sada. Kako osoba može sasvim sigurno znati da prolazi kroz burnout?
Mislim da dobro znaš kada si pregorio… Poslije toga obično slijedi razdoblje nesanice u trajanju od nekoliko tjedana, praćeno teškim napadajem panike i potpunim neuspjehom osnovnog funkcioniranja. Tada znaš da nešto ozbiljno nije u redu. Prethodni period života postaje nejasniji jer nam život polako, ali neprimjetno izmiče iz ruku. Zarobljeni smo u radoholičarskom obrascu, bježimo od suočavanja sa samima sobom, preuzimamo sve zadatke koji nam se postave i koje sami sebi nametnemo, ustrajemo u lošim odnosima i nastavljamo biti spasitelji i „preuzimači“ svih odgovornosti. Naše nezadovoljstvo životom, u kojem više ne nalazimo smisao, nego si stalno prigovaramo kako je život težak, što potpuno prožima i naš rječnik, pa samo nastavljamo prigovarati, gunđati i zanovijetati. Ukratko, pod fasadom blistave karijere, uspjeha ili pak težnje za golim preživljavanjem, već smo jako dugo u dubokoj depresiji.
Koji su fizički simptomi pratili Vaš proces kroz burnout?
Moj kolaps je bio uglavnom psihički, ali naravno i tijelo je “zombificirano”. Umor je kroničan, javlja se drhtavica od tjeskobe, lice je blijedo, oči su lišene sjaja i radosti. Iako ljudi često ne misle da burnout ozbiljno utječe na fizičko zdravlje, budući da se kod mnogih težina stanja ne vidi izravno na tijelu, tijelo je loše i stalno je na maksimalno 5% baterije. U vama stalno titra crvena lampica koju trebate “napuniti”, ali proces je dug i mukotrpan.
Koliko ste od svog burnouta promijenili život? Jeste li stvarno usporili?
Naravno! Burnout je mjera samoodrživosti koja vam daje ukor prije nego što se zatvorite. Ako to ne shvaćaš ozbiljno, ne piše ti se dobro. Izjeda te užasan strah da nećeš uspjeti i da je tvoj život kakav poznaješ gotov. Ali posttraumatski stresni poremećaj učinkovit je mehanizam koji sve stresore i okidače tretira kao ozbiljne podsjetnike i mjere zaštite kada se, možda prebrzo, poželite vratiti istom stilu radoholičarstva ili izvedbe na koju ste navikli i s kojim ste utjecali na ljude oko sebe svojom željom da sve bude savršeno, uredno te da sve bude izvrsno zbrinuto. Kad sam se poslije šest mjeseci bolovanja vratio u svijet oglašavanja, radio sam znatno manje tj. konačno u normalnom opsegu. Dvije godine poslije toga sam potpuno promijenio karijeru. Napustio sam oglašavanje i potpuno se posvetio predavanjima i pisanju gdje sam također vrlo uspješan. Neki se ljudi hvataju za glavu i govore mi: “Ma, opet ćeš izgorjeti jer toliko držiš predavanja i kreiraš hitove”, ali ja znam da sam dobro. Sam kreiram svoj raspored, odgovaram samo sebi, a prije svega kontakt s publikom me jako hrani i ispunjava.
Vjerujemo kako ste svojom knjigom promijenili živote mnogih te ste ih i osvijestili koliko je ponekad važno jednostavno usporiti. Kako se Vi osjećate kada čitate komentare ljudi koje je vaše iskustvo “probudilo”?
To je istina. Dobivam stotine zahvala, pohvala, inspirativnih priča i svjedočanstava od ljudi koji su uz pomoć mojih knjiga i predavanja uspjeli na vrijeme početi brinuti o svom mentalnom zdravlju ili su pak u mojoj knjizi pronašli suputnika punog razumijevanja te snažnu podršku u putu do kraja s izgaranjem. To me jako ispunjava i nevjerojatna je nagrada za moj trud, a ujedno i potvrda da put kojim idem nije usamljen i da doprinosim i vraćam.
Često čujemo onu izjavu “Ako volite svoj posao, nećete raditi niti jedan dan”, ali Vi ste istinski voljeli svoj posao i svejedno ste doživjeli burnout. Mislite li da se on možda i više događa onima koji vole svoj posao jer često ne znaju napraviti neku granicu?
Moramo shvatiti da do pregorijevanja ne dolazi zbog previše posla, već zbog loših odnosa. U modernom životu lišeni su suradnje, povjerenja i poštovanja. Karijera te tržišna i osobna konkurentnost često podrazumijevaju da smo u odnosima na “nož”, da pod svaku cijenu pobijedimo i napredujemo, pa smo sve usamljeniji. Povrh toga, algoritmi društvenih mreža programiraju nas na stalnu individualizaciju zasluga, uspjeha i postignuća, kako bismo prednjačili u lovu na lajkove, komentare i nove pratitelje. U našim naporima u karijeri, gdje moramo biti visoko produktivni i stalno učinkoviti, također sebi postavljamo neumoljive zahtjeve da budemo savršeni i da blistamo u svakoj ulozi.
Okruženi nametljivim tehnologijama koje se neprestano natječu za našu pozornost i donose neprekidne radne zahtjeve, mi smo u kroničnom načinu preživljavanja – neprestano se bojimo i borimo se za preživljavanje, jedva dišemo i držimo glavu iznad vode. Postavljanje granica je stoga prvi korak da se počnemo brinuti o sebi, a riječ NE je čarobna riječ za to. Na mojim radionicama, na kojima učimo postavljati granice u karijeri i partnerskim odnosima, prekrasno je promatrati ponovno rađanje i osnaživanje ljudi koji si prvi put u životu dopuštaju zauzeti se za sebe. Ludo je koliko dugo ljudi žive kao djeca, dakle samo prema uputama i očekivanjima drugih.
Nalazimo se u mjesecu koji je posvećen zdravlju muškaraca. Kako Vi danas brinete o svom zdravlju? Idete li na sistematske preglede?
Da, svakih nekoliko godina moramo napraviti ‘veliki servis’. Tijelo ima svoja biološka ograničenja, a psihički stres, ali i emocionalna nepismenost, što znači da nismo u kontaktu sa svojim emocijama i svojim potrebama, često rezultiraju bolestima. Uskoro ću napuniti 44 godine, a srednje godine su vrijeme kada je briga o zdravlju na prvom mjestu. Zato se opuštam, vježbam, šetam i iznad svega postavljam granice. Često čak i sebi. (smijeh).
Imamo osjećaj da je mentalno zdravlje muškaraca još uvijek dosta zanemareno. Kao da se muškarci i dalje boje stigme i ne žele brinuti o mentalnom zdravlju. Što Vi mislite o tome srame li se muškarci često priznati da nisu dobro?
Istina je, mi muškarci se psihički zanemarujemo i zlostavljamo jer smo odgajani da budemo emocionalni roboti. Rečeno nam je da ne izražavamo svoje emocije jer moramo biti “jaki”, ali ponekad je snaga samo dopustiti sebi da budeš slab, što zapravo znači da si samo čovjek. Kad sam si na početku izgaranja dopustio da shvatim da mi se to nije dogodilo zato što sam slab, već zato što sam predugo bio prejak, bilo je to vrlo oslobađajuće. Uslijedilo je nekoliko godina psihoterapije, a sada sam zagovornik kontakta sa samim sobom koji počinje razumijevanjem onoga što se događa u nama i kako to utječe na naš pogled na svijet i zadovoljstvo životom.
Briga o sebi je jako važan dio mentalnog zdravlja. Kako izgleda Vaš self-care danas?
Naš unutarnji kritičar ne oprašta i uvijek će biti slijepi putnik u našim životima. Tako da moja nova jutarnja rutina počinje fokusiranjem na ono dobro u životu, zahvalnošću na malim stvarima – opojnom mirisu kave, Ivinom poljupcu, smijehu kćeri Sofije koja se igra sa psićem itd. Ukratko, bezbrižna prisutnost u trenutku. Onda krenem pisati, što me uvijek ispuni, razveseli i poveže sa sobom. Slijedi šetnja sa psom u prirodi, zatim priprema ručka, a svaki drugi ili treći dan priprema za predavanje te potpisivanje knjiga i lijep kontakt sa sudionicima poslije događaja. Biti lojalan svojim emocijama važan je dio brige o sebi. Kad sam ljut, izražavam to na zdrav način, kad osjećam da je pritisak prevelik, izražavam to jasno i glasno, a to je kad Iva ima previše obaveza pa sam preopterećen. Reći kada i gdje trebamo pomoć te pravovremeno govoriti i zadovoljiti svoje potrebe je istinska briga o sebi. Ako mislimo da je to previše egoistično, u samom odnosu brzo vidimo kako da bi bio dobar i trajan, mora biti prilično usklađen s potrebama partnera ili svih članova obitelji.
Vaša nova knjiga se zove „Sreću, molim“. Činjenica je da svi želimo biti sretni, a sreća je često mir. Kako pronaći mir u suvremenom svijetu koji je prepun distrakcija sa svih strana?
Važno je u velikoj mjeri odbaciti očekivanja o sreći. Još bolje, odbacite sva očekivanja i zamijenite ih namjerom. Nesretni smo svaki put kad se stvari raspadnu, uruše ili ne idu prema našim planovima. I što je sve ovo što sam naveo? Samo naša očekivanja kako bi trebalo biti. Ako si postavimo zdrave i dostižne ciljeve (pomažu nam rasti i napredovati ako nisu više od 10% iznad naših trenutnih mogućnosti) i realiziramo ih predano, ali bez očekivanja, na dobrom smo putu. A sreća je upravo to što smo na putu na kojem ostvarujemo svoje talente gdje su naši ciljevi u skladu s našim vrijednostima – što znači da smo iskreni prema sebi – i gdje težimo zdravim odnosima. Kada smo iskreni sa svojim pravim ja i svojim osjećajima, tada osjećamo intuitivne blokade čim neki odnos nije za nas. A to je neprocjenjiva biotehnologija!
Što Vas čini sretnim?
Sretan sam što sam si dopustio svu tu bol i riješio je se koristeći je za stvaranje nečeg lijepo, trajnog i prepoznatljivog. Zato kažem da je ponekad bol – a ne sreća – prava poruka života da mu je stalo do nas.
Živimo u svijetu u kojem se ne priznaje ništa manje od savršenog, a paradoksalno s druge strane znamo da savršenstvo ne postoji. Mislite li da je upravo ta težnja ka savršenstvu na svim područjima života čest okidač za burnout?
U svojoj debitantskoj knjizi „Kako pregorjeti i uzeti život u svoje ruke“ napisao sam da riječ perfekcionizam vjerojatno dolazi od latinske riječi perfectus što jednostavno znači učinjeno, izvršeno, dovršeno. Zahtjevi da se prikažemo iznad stvarnih mogućnosti očito se nameću sami od sebe, no neki psiholozi pripisuju porijeklo perfekcionizma obrazovnim pristupima, gdje roditelji često uspoređuju djecu s drugima. Primjerice “Vidi kako Marko dobro uči i kako već dobro čita! Tebi to i dalje ne ide.”, “Vidi kako Nina pomaže roditeljima! Mogu se osloniti na svoju kćer!”. Ta spoznaja kako nismo dovoljno dobri za svoje roditelje i kako oni odustaju od nas svaki put kad nismo u najboljem stanju, stalno nas kasnije u životu tjera na pretjerane reakcije, na to da budemo radoholičari i na stalnu potrebu za vanjskim potvrdama i tako se vraćamo na veze kao uzrok pregorijevanja…
Jedna najvažnija životna lekcija koju vas je burnout naučio glasi…?
Kako pišem u svojoj novoj knjizi „Sreću, molim“, život nas izuje da bi nas potkovao… I zahvalan sam što živim život koji me potiče da budem bolji, otvoreniji, te da budem ispunjen ljubavlju, posebno prema sebi jer kad krenemo od sebe, sve ostalo je samo posljedica…
Razgovarala: Anđela Sabranović
Foto: Privatna arhiva
