Tihana Veljačić gotovo desetljeće gradi i živi ono što bi mnogi opisali kao viziju održivije budućnosti – u praksi, ne samo na papiru. Javnosti je poznata kao osnivačica Instagram profila Ditch Plastic Croatia, suosnivačica platforme THE GREEN HUB, edukatorica, moderatorica podcasta „Riječ na E” i neumorna promotorica života u skladu s prirodom. Njezino djelovanje spaja osobno iskustvo, edukaciju i aktivizam – od zagovaranja smanjenja plastičnog otpada do suradnje s tvrtkama na razvoju održivijih praksi. U ovom razgovoru govorimo o tome što znači živjeti održivo u praksi, kako se ekologija spaja s turizmom, poslovanjem i svakodnevnim navikama – te koliko je moguće usporiti, osvijestiti i istovremeno djelovati.
Održivost nije samo stvar ekologije, nego je povezana s ekonomijom, socijalnom pravdom, zdravljem, etikom i ljudskim pravima. Ta međupovezanost je ključna: ne možemo govoriti o ekološkim rješenjima ako istovremeno ignoriramo radne uvjete, potrošačke obrasce ili načine proizvodnje.
Tihana, bavite se mnogim održivim aktivnostima i projektima, kako privatno tako i poslovno. Na koje ste sve načine aktivni što se tiče promicanja održivosti?
Održivost je za mene način razmišljanja i življenja. Kroz Instagram profil Ditch Plastic Croatia dijelim savjete i informacije kako smanjiti plastični otpad i korištenje jednokratne plastike jer je sve više znanstvenih dokaza da plastika, koja je zapravo koktel kemikalija, negativno utječe na ljudsko zdravlje, a ne samo na zdravlje planeta. Plastično zagađenje mi je i dalje važna tema, ali se bavim i drugim temama poput prijevoza, putovanja, prehrane, obnovljivih izvora energije, odjeće i svega što čini svakodnevni život, ali kroz prizmu održivosti.
Kao suosnivačica platforme THE GREEN HUB usmjerena sam na edukaciju zaposlenika tvrtki koje žele educirati zaposlenike o različitim ekološkim temama, kroz predavanja, radionice i eko team building aktivnosti.
Moderatorica sam podcasta „Riječ na E“, njemačke Zaklade Friedrich Ebert u Hrvatskoj, koji se bavi temama ekološke i socijalne pravednosti te razgovaram s ljudima iz različitih područja djelovanja – zaštite prirode, energetike, turizma, uzgoja hrane, umjetnosti, aktivizma, politike i dr.
Bilo da je riječ o edukacijama, panelima, savjetovanju ili volontiranju, moj cilj je educirati i inspirirati ljude da žive svjesnije, polaganije i više u skladu s prirodom. Također, želim da shvate da održivost nije usmjerena smo na zaštitu okoliša nego da je to puno šira priča koja uzima u obzir ljudska i socijalna prava, ekonomsku pravednost, dugoročnu stabilnost zajednica te odgovorno upravljanje resursima za dobrobit sadašnjih i budućih generacija.
Je li uopće moguće smanjiti korištenje plastike kada je ona danas sve prisutna, a ima i korisne plastike u zdravstvu, elektroničkoj, automobilskoj i zrakoplovnoj industriji gdje je čak i prihvatljivija od drugih materijala zbog svoje male težine?
Moguće je smanjiti prisutnost plastike u našem okruženju, pogotovo u današnjim uvjetima, za razliku od vremena kada sam započinjala svoje putovanje bez plastike. Plastika je materijal koji je dugotrajan, lagan i praktički neuništiv, zbog čega je važan u brojnim industrijama. Problem je kratkotrajna plastika za jednokratnu upotrebu jer je to plastika koju je gotovo nemoguće reciklirati. Tu mislim i na brzu odjeću i obuću, elektroničke uređaje, proizvode široke potrošnje i jeftini namještaj koji su preplavili naše živote i okoliš. Definitivno treba eliminirati plastiku koja dolazi u doticaj s hranom i pićima jer tako unosimo štetne kemikalije u naša tijela. Često zaboravljamo da se plastika proizvodi od fosilnih goriva i da je svaka faza proizvodnje, korištenja i zbrinjavanja štetna za ljude i okoliš. Vrlo se mali postotak reciklira, a plastika se u okolišu razgrađuje na sitne plastične čestice koje su pronađene u zraku, vodi, tlu i ljudima. To je ozbiljan ekološki, a sve više i javnozdravstveni problem.
Osnova života na koji smo navikli je stabilan okoliš i klima, što je ljudskoj vrsti omogućilo razvoj i funkcioniranje svih ljudskih aktivnosti.
Što konkretno uključuju održive radionice i ekološki team building programi koje provodite? Što zaposlenici nauče, kako reagiraju i koliko im je to primjenjivo u svakodnevnom životu ili poslovanju? Te, jesu li tvrtke danas više ekološki osvještenije?
Eko team building aktivnosti su praktične, interaktivne i inspirativne – zaposlenici kroz teoriju i praksu uče kako održivost integrirati u sve segmente svog života. Pokrivamo teme kao što su klimatske promjene i njihov utjecaj na različita područja ljudskog djelovanja, bioraznolikost, funkcioniranje sustava razvrstavanja otpada i slično, ovisno o interesu klijenta. Ljudi reagiraju jako pozitivno, a tvrtke sve više prepoznaju važnost ekološke odgovornosti – ne samo radi imidža, već i zbog stvarne želje za promjenom.
Tvrtke postaju svjesne da nema poslovanja bez usluga koje nam pruža okoliš, iako to često zaboravljamo u utrci za profitom. Osnova života na koji smo navikli je stabilan okoliš i klima, što je ljudskoj vrsti omogućilo razvoj i funkcioniranje svih ljudskih aktivnosti. Mislim da bi taj način razmišljanja trebao biti integralni dio poslovanja svake tvrtke, neovisno o sektoru. Tvrtke imaju veliku moć i zato imaju i veliku odgovornost, prema ljudima i okolišu.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Moj idealan spori odmor uključuje boravak u prirodi, jutarnju yogu, sezonsku hranu, čitanje knjige, puno šetnje i mira. I jako puno kvalitetno provedenog vremena s mojim najbližima.
Koliko možemo biti održivi na putovanjima? Dugo godina ste u turizmu pa nam možete iz prve ruke reći koje održive ekološke prakse drugih zemalja biste rado vidjeli kod nas? I kako bi izgledalo jedno vaše održivo slowliving putovanje?
Putovanja su moja velika ljubav jer mi omogućuju da upoznam prirodne ljepote, različite kulture i običaje te me uče toleranciji i razumijevanju prema drugim ljudima. Nažalost, praksa često nije takva jer smo svjedoci mnogih štetnih učinaka masovnog turizma – poput degradacije prirode, opterećenja prometne, komunalne i drugih infrastruktura te uništavanja lokalnih zajednica i njihovog načina života.
Posao turističke pratiteljice već više od 19 godina i privatna putovanja su me naučila da je dobra priprema pola putovanja – planiranje rute unaprijed, izbjegavanje putovanja tijekom visoke sezone, poštivanje lokalnog stanovništva i biranje aktivnosti koje vraćaju novac zajednici su samo neki od primjera. Umjesto klasičnih, pretrpanih tura, biram iskustva koja ostavljaju manji otisak – spavanje kod domaćina, kupovinu u malim trgovinama, istraživanje pješice ili biciklom, isprobavanje hrane na tržnicama i u lokalnim restoranima.
Ekološke prakse koje bih voljela vidjeti kod nas dolaze sa svih strana svijeta – u Tajlandu su nacionalni parkovi i određena mjesta, primjerice Maya Bay, ograničeni na posjete tijekom nekoliko mjeseci kako bi se priroda oporavila, a broj posjetitelja je strogo reguliran. U Sloveniji je održivi turizam duboko ukorijenjen: stanovnici čuvaju lokalne običaje i tradiciju te ih dijele s posjetiteljima na različite načine. Costa Rica je uzor energetske neovisnosti – već godinama proizvode preko 98 % električne energije iz obnovljivih izvora, čime pokazuje kako pomiriti održivi turizam s nacionalnim ekološkim ambicijama.
Moj idealan spori odmor uključuje boravak u prirodi, jutarnju yogu, sezonsku hranu, čitanje knjige, puno šetnje i mira. I jako puno kvalitetno provedenog vremena s mojim najbližima.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Živite održivo gotovo desetljeće. Kako to izgleda u svakodnevici – od prehrane, prijevoza, kupovine do odnosa prema stvarima i prirodi? I je li danas skupo živjeti održivo?
Pokušavam živjeti održivo već skoro deset godina, i moram priznati da mi je život postao jednostavniji, zdraviji i financijski isplativiji. Prvo sam reducirala korištenje jednokratne plastike, što znači da sam jako smanjila unos procesuirane hrane, a voće, povrće i većinu prehrambenih proizvoda nabavljam direktno od provjerenih proizvođača i u skladu s onim što je u sezoni. Postupno sam eliminirala plastične predmete u kućanstvu koje sam zamijenila kvalitetnijim alternativama, od prirodnih materijala koji duže traju tako da kupujem manje novih stvari. Popravljam što mogu. Odjeću mijenjam u razmjenama odjeće s prijateljicama, kupujem u second hand dućanima ili od malih dizajnera. Za dijete biram prirodne materijale poput pamuka, lana, drveta, a plastiku pokušavam svesti na minimum. Kada kupujem nešto novo, pazim da je od proizvođača čije je poslovanje donekle etično i fer prema okolišu i zajednici. Prije kupnje pokušam posuditi, unajmiti ili popraviti ono što već imam. Po gradu se krećem pješice, biciklom ili javnim prijevozom, imamo obiteljski auto koji dijelimo i koristimo za putovanja izvan grada.
U tom procesu sam postala svjesna da ne trebam stalno kupovati nove stvari da bih bila ispunjena. Smatram da živimo u pretjerano konzumerističkom društvu koje troši prirodne resurse, proizvodi proizvode koji vrlo brzo postaju smeće, kupujemo nove i vrtimo se u krug. Sada funkcioniram po principu – manje je više i to primjenjujem u svim segmentima života.
Održivost nije samo stvar ekologije, nego je povezana s ekonomijom, socijalnom pravdom, zdravljem, etikom i ljudskim pravima. Ta međupovezanost je ključna: ne možemo govoriti o ekološkim rješenjima ako istovremeno ignoriramo radne uvjete, potrošačke obrasce ili načine proizvodnje.
Što vam daje najviše nade kad je riječ o održivosti u Hrvatskoj? Vidite li pomake u svijesti ljudi, institucija ili tvrtki? I jesmo li dovoljno brzi u ekološkim promjenama s obzirom na ekološke krize, klimatske promjene i ostalo?
Mislim da se svijest ljudi mijenja jer su problemi sve očitiji i osjećamo ih na svojoj koži – bilo kroz ekstremnije vremenske uvjete, nestašice vode, nekontrolirani turizam koji uništava prirodu ili problem gomilanja otpada. Više se govori o tim temama u javnosti, a i ljudi sve češće postavljaju pitanja, traže odgovore i – najvažnije – žele djelovati.
Veseli me porast interesa za edukaciju – kod pojedinaca i tvrtki. Sve više ih prepoznaje da promjena počinje razumijevanjem šire slike. Održivost nije samo stvar ekologije, nego je povezana s ekonomijom, socijalnom pravdom, zdravljem, etikom i ljudskim pravima. Ta međupovezanost je ključna: ne možemo govoriti o ekološkim rješenjima ako istovremeno ignoriramo radne uvjete, potrošačke obrasce ili načine proizvodnje.
Važno je naglasiti i da, iako je osobna odgovornost važna – u smislu učenja i promjene navika – pojedinci nisu glavni krivci za stanje u kojem se nalazimo. Najveći dio odgovornosti leži na velikim tvrtkama, sustavima koji oblikuju naše izbore i institucijama koje kroje pravila igre. Stoga, promjene moraju ići odozgo prema dolje – kroz političke odluke, regulatorne mehanizme i pritisak na industrije koje najviše zagađuju.
Jesmo li dovoljno brzi? Iskreno, ne. Tempo klimatske i ekološke krize ne čeka naše političke cikluse, tromost birokracije i ekonomske izgovore. No, svaki pomak mi daje nadu – ključno je da nastavimo gurati, zahtijevati, učiti i djelovati – jer promjena je moguća, ali neće doći sama od sebe.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Moglo bi vas zanimati i: Inspiriramo se: Lori Brnčić i njena zero-waste načela privatno i poslovno.
Razgovarala: Petra Šafranko
Foto: privatna arhiva